Beton br.141
Sreda 20. novembar 2013.
Piše: Adriana Sabo

FAŠIZAM I MI

Jedan pogled na ulogu žena u srpskom društvu

 

 

Mnogi su već skrenuli pažnju na sve snažniju fašizaciju našeg društva. Kako je poznato, ovu ideologiju karakteriše centralizacija vlasti, potpuna kontrola nad svim aspektima društva i netrpeljivost prema svim oblicima drugosti, te ruku pod ruku ide sa mizoginijom, nacionalizmom, rasizmom, homofobijom, itd. Ovaj tekst pišem iz glavnog grada AP Vojvodine u kome živim od nedavno. Za mog života u Novom Sadu je postalo bolno očigledno da već navedene ideje predstavljaju i stvarnost u kojoj živimo. Kako se često sa ponosom ističe, Vojvodina je region u kome žive pripadnici preko dvadeset različitih etničkih grupa, a multikulturalnost i otvorenost za sve se, makar plakatno, ističu se kao najveće vrline Vojvođana. Paralelno sa ovim diskursom, može se pratiti i onaj, vrlo vitalan, kojim se ističe da je AP deo Srbije, da je njeno većinsko stanovništvo srpsko i da se njihova kultura neprekidno guši zbog navodne otvorenosti prema manjinama (sa akcentom na reči „manjina“ koja stoji u suprotnosti „većini”). Neću ulaziti u složenost političke situacije u Vojvodini koja seže duboko u našu prošlost. Ono što bih ipak želela da istaknem jeste činjenica da je upravo ta druga struja dograbila vlast sa političkim promenama do kojih je došlo 2012. godine. Uprkos tome što demokrate imaju većinu u vojvođanskom parlamentu, “stvarnu” vlast u pokrajini i njenom glavnom gradu drže Naprednjaci i odbegli članovi Dveri, koji su formirali novu stranku pod nazivom Treća Srbija.

 

Sporna-slika-Isus-sa-parama

 

Kad maršira Treća Srbija

 

U poslednjih godinu dana, svedoci smo, očigledno, centralizacije vlasti, postepenog uspostavljanja totalne kontrole nad svim aspektima društva (koje još uvek traje) i, što je u vojvođanskoj sredini posebno upečatljivo, jačanja netrpeljivosti i mržnje prema drugom (drugima). Ona se, u pravom duhu fašizma, očituje kroz gotovo paranoičan strah od drugosti, koja se doživljava kao neprijatelj za „našu“ kulturu, državu, jezik itd. Tako su, da navedem samo nekoliko upečatljivih primera, u poslednjih godinu dana, natpisi na novosadskim autobusima promenjeni iz latiničnog u ćirilično pismo, a zatim je direktor Kulturnog centra Novog Sada, Laslo Blašković, smenjen, jer ova institucija nije imala ćirilični natpis, te je tako, kako se smatralo, doprinosila marginalizaciji ćirilice, a samim tim i srpstva, pravoslavlja, svetosavlja itd. Jer ovo je Srbija i svi koji u njoj žive moraju znati srpski jezik i ćirilicu. Bez obzira na to što ona nije pismo Mađara, Rumuna, Rusina, Čeha, Slovaka i mnogih drugih etničkih grupa koje žive na ovoj teritoriji, oni će morati da se prilagode većini, a svima mora biti jasno ko je većina, a ko manjina. Na njegovo mesto došao je aktuelni direktor, Andrej Fajgelj, pravoverni stanovnik Treće Srbije. On je stao u odbranu većinske kulture u Srbiji i sada vredno radi na očuvanju ćirilice i drugih svetinja, produhovljenju omladine i njihovom vaspitanju. Zbog toga je nedavno i cenzurisao, odnosno „uredio“, kako sam kaže, izložbu studenata master studija odseka za slikarstvo Akademije umetnosti i to kako ne bi dozvolio da obični građani, od kojih većina veruje u boga, trpi uvrede od strane mlade slikarke, Danijele Tasić. On je, kako sam navodi, u razgovoru sa umetnicima, profesorima, studentima, građanima ali i predstavnicima crkve i svim ljudima dobre volje, odlučio da po sopstvenom ukusu preuredi izložbu i ukloni rad koji prikazuje siluetu muškarca, razapetu između novčanica. Jer je svim pravovernim Hrišćanima jasno da je na slici zapravo Isus koji grabi pare, a to smeta njihovoj religiji. Za ateiste u Srbiji nema mesta, oni su pretnja čvrstom poretku zasnovanom na simbiozi crkve i države. Za to vreme, među „običnim ljudima“ dolazi do eskalacije nasilja i mržnje, naročito među mladima. Tako su, na primer, učenici pretukli profesora iz zabave. Hronika je, pored „uobičajenih“ izveštaja o udesima, prepuna vesti o “maloletnim licima” koja nasumično napadaju i fizički maltretiraju prolaznike. Drugim rečima, netrpeljivost prema drugom se doslovno manifestuje na ulicama.

 

138012376895758979700411

 

Porodica kao osnovna ćelija fašizma

 

Ipak, iako se u javnosti pažnja posvećuje ovim aspektima fašizacije društva, čini se da još uvek izostaje svojevrsno “rodno čitanje” ovakve situacije. U kontekstu današnje Srbije, ili preciznije njene severne pokrajine, izuzetno je teško pronaći očigledne primere negativnog odnosa čelnika vlasti prema ženama. Drugim rečima, predstavnici Treće Srbije i Dveri, koje u svojim rukama trenutno imaju političku moć, nikada otvoreno nisu zastupali neki od stereotipnih viđenja uloge žene u društvu. Tako, na primer, već pomenuti Andrej Fajgelj nikada neće napraviti grešku i reći da su žene prirodno inferiorne.

 

Stranke koje su trenutno na vlasti, dakle, imaju veoma „lepo upakovan“ politički program, koji je ideološki naizgled veoma daleko od militantnog nacionalizma pojedinih organizacija. Utemeljen je na sasvim utopijskim idejama, a njihova „desna pozicija“ nije uvek očigledna (mada jeste uvek prisutna). Tako se neki segmenti programa Treće Srbije, istaknuti na njihovom sajtu mogu okarakterisati kao „univerzalno pozitivni“. Naime, ova stranka se sa jedne strane zalaže za decentralizaciju države i razvoj manjih regiona i opština, zatim za obnovu ekonomije i privrede, očuvanje životne sredine, povećanje kvaliteta hrane, podizanje pismenosti, za promene u obrazovnom sistemu, smanjenje kriminala, otklanjanje korupcije, iskorenjivanje nasilja, pružanje jednakih mogućnosti za sve (i muškarce i žene), očuvanje porodice itd. Sa druge strane, pojedine tačke njihovog programa daju prethodno navedenim tačkama jasno desničarski kontekst. Uz utopijske ideje javlja se i obnova kraljevine Srbije, zalaganje za sveprisutnost crkve i hrišćanskih vrednosti u društvu, očuvanje srpskog nacionalnog identiteta, sprečavanje daljeg širenja bele kuge itd. Sa jedne strane, građanima i građankama se nudi utopija, država bez korupcije, GMO-a, koja kao takva ima razvijenu industriju i privredu i mogućnosti da ulaže u obrazovanje, kulturu, umetnost i slično. Sa druge strane se desničarske ideje postavljaju kao ključne u ostvarivanju ove utopije, dok bazu svih ovih promena čini tradicionalno, patrijarhalno društvo: povratak „pravim vrednostima“ i moralu koji će Srbiji pomoći da u svetu konačno dobije zaluženo priznanje i mesto koje joj oduvek pripada.

 

U ovakvom političkom programu, efektno je zamagljena uloga žene. Jedan njegov deo posvećen je, neočekivano, ali u duhu utopije, ostvarivanju jednakosti žena. Kako smatraju, treba nam omogućiti da same odaberemo da li ćemo biti domaćice ili poslovne žene, a zatim se naglašava i da je nužno podići vrednost našeg rada u društvu. No, kako primećuju, u zemlji se „razvija [...] ideologija koja ženu želi da izvuče iz porodice i usmeri samo na karijeru i poboljšanje materijalnog položaja. Treća Srbija se zalaže da žena dobije priliku da sama izabere svoj poziv i da razvija sve strane svog bića, kako one koje se odnose na karijeru, tako i duhovne, biološke i emotivne“. Drugim rečima, dolazi se do stava da je porodica, i to tradicionalna porodica, stub srpskog društva, a taj stub je u krizi. Žena može imati karijeru, ali istovremeno mora biti i majka, mora ispuniti svoju, bogom danu reproduktivnu ulogu. U tom smislu se u ovom diskursu nikada neće naći eksplicitan stav o tome da je žena inferiorna, da treba da služi mužu i da je njena vrednost uslovljena njenim reproduktivnim mogućnostima. To su stavovi čiju afirmaciju Treća Srbija prepušta sestrinskim institucijama i organizacijama, poput crkve, ili ekstremističkim organizacijama, ili pak dugo negovanoj tradiciji isključivanja žena na ovim prostorima. Drugim rečima, u njihovom diskursu postoje svojevrsne beline čije je popunjavanje prepušteno drugima, a na to ko su ti drugi se ukazuje svojevrsnim „linkovima“.  Mesto žene u crkvenoj hijerarhiji, na primer, sasvim je očigledno, a pripadnici ove stranke jasno ističu njenu suštinsku važnost za naš narod. Ista je situacija i sa monarhističkim uređenjem, za koje se takođe zalažu. Dakle, žene su sa pozicija moći uklonjene veoma lukavim obrtom, a njihovo svođenje na reproduktivnu funkciju prikazano je kao stvar izbora (i to izbora samih žena).

 

IMAG2531

 

Jaram reprodukcije

 

Heteroseksualni par jeste baza “zdravog” i “normalnog” društva, o čemu svedoči i nedavna kampanja Dveri sa sloganom “Porodica na prvom mestu” i grafičkim rešenjem koje prikazuje mušku, žensku i dečju ruku jednu u drugoj, obojene bojama srpske zastave. Oni koji nisu u braku, ne žele ili ne mogu da imaju decu, pripadnici LGBT populacije itd., pretnja su naizgled harmoničnom ustrojstvu društva. Pošto ipak živimo u 21. veku, neka odstupanja su naravno moguća – dozvoljeno nam je da glasamo, da se školujemo i da radimo, ali društvu postajemo “vredne”, odnosno naše postojanje dobija smisao onog trenutka kada počnemo da rađamo. I to je ono što se krije iza diskursa aktuelnih desničara.  

 

Kao sjajan primer za ovo, više ili manje suptilno postavljanje žena na mesto koje im pripada može poslužiti i na početku teksta pomenut rad Danijele Tasić, koji je cenzurisao KCNS. Ona je pokazala da ume kritički da misli i da to razmišljanje pretoči u umetnost (što je polje još uvek rezervisano za muškarce), što je, uprkos svim plakatnim zalaganjima za slobodu mišljenja, za konzervativne čuvare naših morala bilo nedopustivo. Jer mlada žena koja svojom umetnošću ukazuje na vezu crkve i novca ne može biti dobra srpska majka koja će svoju decu vaspitavati u duhu pravoslavlja, te njen rad može imati samo poguban uticaj na društvo.  

 

I na kraju, diskursi kojima smo okruženi nam se predstavljaju kao prirodni, da ne kažem bogom dani, i kao takvi nepromenljivi i neupitni. Sloboda govora, koje na ovim prostorima u poslednjih dvadesetak godina nije bilo previše, polako nestaje i ustupa mesto jednoumlju koje diktira crkva-država. A da bi se ovakvo ustrojstvo reprodukovalo, potrebno je kontrolisati i ljudsku reprodukciju, kontrolisati žene, ali tako da one same to ne primete. I u tome leži izuzetna opasnost aktuelne desničarske ideologije. Što bi rek’o naš narod, promenila je dlaku, ali ne i ćud. 

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.