Društvo na kraju vaseljene
Koncept o Konačnom kao Idealnom, koje je u neprestanom nestajanju ne bi li Beskonačno bilo u neprestanom nastajanju – možda nije poznat baš svim inicijantima Srpske pravoslavne crkve u pojedinim projektima prisilnog okončavanja, dizajniranim svakako u najboljoj nameri približavanja fantazmu o idealno-zatvorenoj nebeskoj Srbiji. Frustraciju zbog cilja koji uvek izmiče umiruju zato programom spektakularnog nestanka zemaljskih trica, kojem se može uvek iznova prisustvovati. Publika još nije posustala, naprotiv; frojdovski moto „ko ne pamti iznova proživljava“ na vreme je obrnut – paradoksalno, ali ne sećanjem već doslovnim ponavljanjem, društvo uspeva da se otarasi traume iz prošlosti (Slavoj Žižek - Deleuze’s Platonism, lacan.com). Zato je, za razliku od heraklitovske, reka u koju stupa noga srbijanskog društva uvek ista.
BEZ PANIKE
Negde među 16.500 jedinstvenih pogodaka, koliko Internet pretraživač Google zasad nudi za sintagmu „Tadić tražio”, krije se i predsednikov zahtev kojim su pacifikovane posledice sinhronizovanih napada na redakciju Peščanika početkom februara. Analiza Tadićevih zahteva mogla bi pružiti zanimljive rezultate - lišene doduše psihološki umirujućeg zaključka, jer javnost nikada ne saznaje šta je od traženog Tadić na kraju dobio. Daleko intrigantniji bio bi pokušaj da se ustanovi šta je sve do sada tražila Srpska pravoslavna crkva, mada poređenje otežava činjenica da se za većinu njenih zahteva saznaje tek pošto ih izvršne vlasti, navodno još uvek sekularne države, ispune.
Hipoteza, naravno, ide u korist nejasnog ali upornog utiska u javnosti da je, uprkos visokom stepenu koncentracije političke moći, izabrana vlast u Srbiji praktično impotentna, dok stvarna moć leži u krugovima na koje građani nemaju nikakvog uticaja. Pa i pored ovog nesumnjivog konsenzusa, javna slika koju proizvode državni mediji - i oni koji se tako osećaju - a prema kojoj je Peščanikova kritika daleko veći problem za opšte dobro od klerofašista, tajkuna i kriminalno-bezbednosne mafije – neobično je otporna.
Ometanje radijske emisije Peščanik traje već godinama, bez suvislog objašnjenja. Krajem prošle godine učestali su i napadi na Peščanikov sajt, koji je ubrzo oboren. Istog dana kada je emitovana prva emisija u novoj sezoni 2009, demoliran je auto Svetlane Lukić, u prisustvu svedoka i uz uključene kamere obezbeđenja. Počinioci su i dalje nepoznati, a njihova akcija poslužila je kao dobar povod za novu seriju medijskih napada na autorke Peščanika – od ćutanja ili zakasnelog prenošenja kratkih vesti u rubrikama za crnu hroniku, do optužbi za paranoju i ismevanja „uloge večitih žrtava“ koje su autorke sebi navodno dodelile, još od prvih izliva komentatorske mržnje i ometanja tribina. Razumevanje kontroverze traži poseban vokabular.
Tu se skromna autonomna teritorija koju Peščanik uspeva da zauzme u javnom polju, kolonizovanom bezličnom repeticijom istih vesti i zabavnih programa – imenuje kao „marginalna, beznačajna“, za šta su autorke i njihovi sagovornici sami krivi, jer „ne dozvoljavaju da se čuje i druga strana“. Peščanikova kritika vlasti i elita zapravo je „zaludna kuknjava, pljuvačina, tužakanje“, jer oni koji su na meti uživaju pravo da diktiraju način i vrstu kritike. Naknadna dekonstrukcija Peščanikove kritike najčešće se obavlja kroz mistično nadahnuće političkih analitičara, koji nasumice odabranim iskazima iz različitih emisija i tekstova daju sasvim novi smisao, metodom sličnim puštanju „satanističkih“ rok pesama unazad. Na taj način se identifikuju stvarni centri moći u Srbiji i njihove namere: neprijatelji sa Zapada, uz pomoć izdajničkih instalacija u zemlji, nameću novu paradigmu shvatanja odnosa društva i države.
SRBIJA JE SRBIJA
Moć da reevaluira prošlost, koju iznova ponavljamo, ima onaj ko uspeva da proizvede sadašnjost. A to svakako nisu oni koji su izabrani da vrše vlast, čija se naracija poslednjih godina svodi na pleonazme i tautologije, od propalog „Kosovo je Srbija“ do urnebesnog „Srbija u Srbiji“. Impotencija vlasti ogleda se, između ostalog, u simboličkoj „rasutosti“ prošlosti – što u srbijanskom slučaju nije nekakva postmoderna situacija, u kojoj se prošlost rekonstruiše iz relativnih uglova, već upravo prosta nemoć da se proizvede smisao sadašnjosti. Rešenje kojem vlasti najčešće pribegavaju je restrikcija – ili u ograničenom pristupu javnosti u procedure tzv. javnih politika, ili u neskrivenom suzbijanju kritike. Takvi su i najnoviji prilozi - milion dolara za tajno oslobađanje siledžije ili povlačenje Predloga antidiskriminacionog zakona.
Umesto vlasti ili onih koji vlast kritikuju, moć da uređuje sadašnjost drži patrijarhalna mreža u kojoj Srpska pravoslavna crkva zauzima jedno od centralnih mesta. Od trenutka kada je, praćena medijima i političarima, zakoračila u JDP na izvođenje predstave o svetom Savi (1990), SPC uz pomoć države ili alternativnih mehanizama prinude, volonterski je angažovana na kreiranju vladajućeg kulturološkog modela u Srbiji. Jedan od najaktivnijih vladika SPC isposlovaće zabranu karnevalskog performansa italijanske trupe Teatro dei Venti u Novom Sadu, dok će ih tri dana kasnije u Rumi – na periferiji moći – umesto policije, poznanju duhovnog zdravlja i pravih umetničkih vrednosti privesti odred lokalnih dripaca naoružanih kamenjem. Crkveno- kulturološki egzarh iz Novog Sada prinudio je svojevremeno i upravu Zmajevih dečijih igara da promene lokaciju, zbog dečije graje; neko drugo crkveno lice uticalo je na pomeranje datuma održavanja trubačkog festivala u Guči, zbog posta; jedno lice u mantiji predvodilo je grupu mladih koji su batinama sprečili prvu beogradsku Paradu ponosa...
Znatno snažniji, mada ne tako vidljiv uticaj Crkve ogleda se u veštom i strpljivom lobiranju za definisanje kulturološke matrice na duge staze. Tajanstveni dilovi sklapani su sa svim posadama državne uprave Srbije u poslednjih dvadesetak godina, da bi se rezultat ispostavio kao nešto što je društvo i samo htelo, samo toga nije bilo svesno: uvođenje veronauke u škole, kao neobavezno- obaveznog predmeta koji uglavnom nema ko da predaje, dovršavanje megalomanskog projekta hrama svetog Save, specijalni status crkve u novoj krivično-pravnoj i poreskoj politici
države ili nasumična restitucija crkvene imovine kojoj je dat prioritet nad nacionalizovanom imovinom običnih građana – kao što je, recimo, slučaj preuzimanja zgrade iz koje je izbačena škola za decu sa posebnim potrebama u Zemunu.
Najkrupnije intervencije u strukturi društva i države – uprkos tada važećem Ustavu, zakonima i kritičkom delu javnosti – izvedene su nakon demokratskih promena 5. oktobra 2000. Pragmatičan duh koji je zahtevao konsenzus centara moći oko ubrzanih reformi, uveren da su interesi klera i pratećih etnofiletističkih formacija zanemarljivi u odnosu na značaj brzog ekonomskog razvoja, uklonjen je sa scene ubistvom premijera Zorana Đinđića. Opelo građanskom, liberalnom Don Kihotu održano je u okrilju najveće od svih vetrenjača Srbije.
CRKVA JE VOJSKA
Permisivna despotija u kojoj je sve dozvoljeno ukoliko se na vreme plati danak, što u novcu, što u krvi – Miloševićeva Srbija, pomogla je Srpskoj pravoslavnoj crkvi da izađe iz uloge žrtve komunizma. Zauzvrat, dobila je rastuće stado vernih, naročito verno u vreme glasanja. Poruke dvorskih intelektualaca, skoncentrisanih po većim gradovima Srbije na poslovima reinvencije nacionalnog identiteta, distribuirane su u ruralne krajeve Srbije i razne „srpske krajine“ na teritoriji bivše Jugoslavije, između ostalog i preko lokalnih crkvenih mreža, obezbeđujući organsko jedinstvo nacije i potrebnu političku podršku vojnim i ekonomskim projektima zvaničnog Beograda.
Ispravljanje istorijske nepravde - pod kojom se u dnevno-političkom govoru najpre podrazumevalo narušavanje verskih sloboda u vreme komunizma, dok danas smisao ove sintagme obuhvata posleratnu sekularizaciju države uopšte ali i njeno antifašističko iskustvo – poslednjih godina predstavlja jednu od najvažnijih kooperacija Crkve i Države u Srbiji.
Logističku podršku učešću Srpske pravoslavne crkve u javnom životu srbijanskog društva godinama je pružala još jedna ustanova od najvišeg poverenja, Vojska - koja nikako da implodira pod pritiskom uzaludnih ratova, neprocesuiranih ratnih zločina ili nerazjašnjenih ubistava regruta po gradskim kasarnama poslednjih godina. Ove dve institucije, Crkva i Vojska, osim na čelu anketnih top lista o stepenu narodnog poverenja, našle su se i na spisku lica i organizacija za koje se osnovano sumnja da skrivaju i pomažu ljude optužene pred domaćim sudovima ili pred sudom u Hagu. Na domaćem terenu, najčešće sarađuju u socijalno osetljivim prilikama.
Uobičajeno, ova saradnja se proteklih deceniju i više ogledala u ustupanju besplatne radne snage, recimo za postavljanje ograde sa bodljikavom žicom oko manastirskih imanja i razne građevinske radove, posebno u etnički mešovitim sredinama. U Sandžaku se vojska pojavljuje i kao ekspert za podizanje i opremanje velikih šatora (stolovi, klupe,
escajg), pod kojima crkvena i svetovna vlast - lokalna ili regionalna, zavisi kako su predstavnici srpske etničke zajednice prošli na poslednjim opštinskim izborima, uz specijalne goste na republičkom nivou - konzumira vola, ispečenog na ražnju u čast početka obnove manastira Đurđevi stupovi. U politički veoma osetljivom trenutku u Crnoj Gori, koja tek što je osvojila podršku građana za državnu samostalnost – praćenu svim uobičajenim pojavama zakasnelih nacionalnih projekata kao što su jezičke, crkvene i političke reforme – Vojska stupa na scenu kao duh iz mašine, i na vrh planine Rumija helikopterom podiže crkvu (vlasništvo SPC) sačinjenu od lima. Uprkos zakonu, izričitoj zabrani nadležnih i dobrim običajima regije u kojoj različite konfesije Rumiju podjednako smatraju svetim mestom.
Opšta mesta specifične eksteritorijalnosti SPC u odnosu na pravni poredak Srbije, od govora mržnje, preko finansijskih malverzacija i rušenja spomenika kulture, sve do pedofilije i podsticanja na zločin protiv čovečnosti – istovremeno su i osnovni zamajac svenarodne podrške u submisivnom društvu, sklonom divljenju nedodirljivom tiraninu.
CRKVA UVEK ZVONI SAMO JEDNOM
Poslednja u nizu demonstracija stvarne moći Srpske pravoslavne crkve naprosto je ošamutila javnost izvanrednom efikasnošću. Predlog zakona o zabrani diskriminacije, prosleđen Skupštini na glasanje i istovremeno poslat u Brisel na razgovore o podobnosti Srbije za beli šengen, povučen je u poslednji čas. Bez obzira da li je odluka zaista doneta tokom telefonskog razgovora agilnog bačkog vladike i predsednika Tadića, ta dva lika ostaju simboličke oznake istinske podele na dve Srbije – jedne koja iz sve snage pokušava da se uživi u ulogu ozbiljne države i druge koja čuva tajnu realne moći.
Sakrivena potpisima podrške „tradicionalnih crkava i verskih zajednica“, od kojih se paraf Slovačke evangelističke crkve kasnije pokazao kao falsifikovan, SPC se usprotivila zabrani diskriminacije „po bilo kom osnovu“, ali i promociji rodne ravnopravnosti. „Terminološka pojašnjenja“ uz koja je Predlog kasnije vraćen u Skupštinu još nisu do kraja obelodanjena, ali će njihov efekat biti na pravoj proceni tek sa nizom posebnih zakona, kojima Antidiskriminacioni služi kao opšte utemeljenje. Da li „terminološka pojašnjenja“ podrazumevaju i aboliciju raznih oblika govora mržnje i suspendovanje prava žene da raspolaže svojim telom, pod izgovorom zaštite verske doktrine?
Spremnost države da štiti „pravo“ na diskriminaciju pod posebnim uslovima, isprobana je svega nekoliko dana pre povlačenja Predloga antidiskriminacionog zakona, zabranom konferencije za novinare Gej-strejt alijanse u Sava centru. Direktor se na kraju izvukao uz usmenu opomenu i (neuslišen) poziv na izvinjenje - mada mu je za utehu stigla podrška iz naroda, u obliku poruka Pederi stop! ispisanih po Sava centru i okolini. U kraćoj javnoj raspravi tim povodom kao posebno bizaran detalj zabeleženo je nezadovoljstvo Festove publike, koju su aktivisti Gej-strejt alijanse „uznemiravali“ na projekciji filma o američkom političaru - jednom od pionira borbe za ravnopravnost homoseksualaca. Epilog je očekivan: zabrana diskriminacije nije društveni i politički standard kom Srbija želi da se približi u svom reformskom zahvatu, već antisrpski projekat uperen protiv zdravlja i jedinstva nacije. Antidiskriminacioni zakon tek je jedan u beskrajnom nizu nerazumnog uslovljavanja Srbije na putu ka evropskim parama, kojem se protive samo hrabri - a hrabra je naravno zaštićena većina, dok su kukavice uvek oni malobrojni koji su u odbrani svojih prava spremni da se izlože čak i batinama.