Beton br.180
Sreda 22. februar 2017.
Piše: Stanislava Vujnović

DESNIČINI SUSRETI 

Teorija i praksa hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa


Tekst je nastao u okviru projekta „Promišljanje angažmana, angažovanje mišljenja“ koji KPZ Beton kao partner realizuje sa Institutom za filozofiju i društvenu teoriju, uz podršku Regional Research Promotion programa (RRPP) Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).

Program društveno-humanističkih istraživanja Desničini susreti utemeljen je 1989. godine u Zavodu za hrvatsku povijest kao trajna platforma proučavanja istorije i kulture hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa. Podržale su ga i brojne druge naučne institucije u Hrvatskoj i već sledeće, 1990. godine ostvaren je prvi rezultat rada Desničnih susreta: naučna konferencija posvećena značajnom jugoslovenskom časopisu Nova Evropa (1920–1941), koja je okupila istraživače iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Ljubljane, Osijeka, Sinja, Novog Sada i Amsterdama. Ovaj tiražni časopis Milana Ćurčina objavljivan je u Zagrebu, a podržavao je koncepte integralnog jugoslovenstva i Siton-Votsonove „Nove Evrope“, preporođene zajednice u kojoj se poštuju vrednosti pacifizma i ravnopravnosti velikih i malih država. Na žalost, planirani zbornik radova sa ovoga skupa nikad nije ugledao svetlost dana. Hrvatsko-srpski odnosi, koje je trebalo teorijski i istoriografski obrađivati kao stalnu temu Susreta, proizveli su ratno stanje. Čini se, međutim, da izbor simboličke teme, i njome impliciranih humanističkih vrednosti, nije bio samo – takođe simbolički – izraz nade i strepnje jednog kruga jugoslovenskih intelektualaca, namenjen isključivo za jugoslovenske prilike, nego i izraz nade i strepnje vezane za izgradnju nove Nove Evrope. Desničini susreti obnovljeni su tek 2005. godine, sa prvom održanom srpsko-hrvatskom konferencijom 2006. Čitavu deceniju svoga novog života oni nisu uspeli da tek preživljenu hrvatsko-srpsku traumu izdvoje kao posebnu temu godišnjih skupova. Možda bi ih tako otvoreno preispitivanje prošlosti, što bi značilo i ratnih zločina, ponovo koštalo opstanka u (novoj) zajednici u kojoj je tek trebalo da se ustale, kao što bi predstavljalo i ograničavajući faktor u iznalaženju saradnika sa srpske strane. Ipak, upravo su u trenutku novog pogoršanja hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih (državnih) odnosa, na konkursu matičnih ministarstava prosvete i nauke, Desnični susreti zvanično odobreni kao projekat međunarodne bilateralne naučne saradnje, i zahvaljujući tome prvi put održani u Beogradu (2016), sa temom skupa Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam danas.


Ova sažeta hronologija i uprošćena istorija Desničnih susreta, kao organizovanog istraživanja koje uporno održava, kako se to popularno kaže, dijalog Beograda i Zagreba (a zapravo i Novog Sada, Splita, Osijeka itd.) jedan je od primera koji ulivaju optimizam po pitanju zajedničkog regionalnog akademskog delovanja. Jasno je da bez osmišljenog zajedničkog rada nema ni ozbiljnog proučavanja zajedničkog nasleđa, a čini se da (samo)svest postjugoslovenske akademske zajednice, smeštena u polju napetosti između kritičkog odnosa spram aktuelnopolitičkih procesa i jednog vida naučne autonomnosti, omogućava trajanje i vitalnost združenih projekata, ponovljivost susreta. Takvih primera nije malo, i Desničini susreti nikako nisu usamljen slučaj dobre regionalne saradnje, posebno ne kada se u obzir uzmu i kulturna regionalna umrežavanja. Ovi su Susreti, međutim, izuzetni po tome što nisu nastali kao postjugoslovenski proizvod, već su bili jedna ante inicijativa, koja je takoreći pokušala da spreči post situaciju.


IMG_5102


Nije bez značaja ni hronologija tema koje su se nizale na godišnjim skupovima obnovljene regionalne naučne manifestacije: počelo se sa politički i ideološki izrazito neutralnom temom (Sunce, stablo i pisac: krajolici u opusu Vladana Desnice, 2006) da bi se odmah prešlo na potencijalno polemičku ali naslovom dovoljno apstraktnu (Pripadnost kulturi – kultura pripadanja 2007. i 2008), pa na posredno samorefleksivne ali i dalje dovoljno „udaljene“ teme (Intelektualci i vlast 1945–1954, 2009; Ideologija vlasti i ideologičnost teksta, 2010), do određenijih s obzirom na aktuelni istoriografski revizionizam (Intelektualci i rat 1939–1947, 2011. i 2012), kako bi se konačno stiglo do potpuno angažovane i aktuelne teme: Intelektualac danas, 2013. Istoimeni je zbornik i uređen drugačije od svih ostalih jer je od izabranih autora zahtevano pisanje eseja, a ne naučnog rada. Posle toga, vraćaju se istoriografski konkretne teme, kao što su opet uzastopno povezane Vladan Desnica i Split 1920–1945, 2014 i Split i Vladan Desnica 1918–1945: umjetničko stvaralaštvo između kulture i politike, 2015. To, međutim, ne znači da u njima nema prostora i za naučno zasnovana lična preispitivanja (pogledati članak Svjetlana Lacka Vidulića koji istražuje prošlost svoga „strica Viktora“: „Viktor Ramov (1889–1974), dužnosnik NDH. Kolektivno pamćenje između obiteljske priče, historiografije i arhiva“). Pitanje je postoji li uopšte naučnik odnosno naučnica u oblasti humanistike koja bar u nekoj od navedenih tema, i među toliko njih koje apostrofiraju intelektualce, može izbeći i eksplicitno sopstveno preispitivanje, bilo ono metodološko-ideološko, etičko ili potpuno lično, iz domena pomenutog porodičnog sećanja.

Inicijatori Desničinih susreta odabrali su život i delo Vladana Desnice za simboličko (diskurzivno) mesto susreta i naučnog dijaloga. Bio je to logičan izbor s obzirom na višestruku kulturnu i nacionalnu pripadnost ovog jugoslovenskog, srpskog, hrvatskog, „mediteranskog“ i evropskog pisca/intelektualca. Iako su Desničini susreti 1989. utemeljeni delom i kao preventivni pacifistički odgovor na međunacionalne tenzije koje su se sve jače ispoljavale, teško da je bilo ko mogao jasno da predvidi sled budućih događaja kao i to koliko će se novih simboličkih konotacija vezati upravo za ime Vladana Desnice. Naime, mnogi su odbijali da poveruju da će zaista doći do ratnog sukoba, a posebno se nisu mogle predvideti takve pojedinosti kao što je i ta da će u budućem ratu Desničina kuća tj. Kula Stojana Jankovića u Islamu Grčkom stradati, kao i da će biti oskrnavljen piščev grob, smešten u crkvi u okviru ovog kompleksa.


Obnavaljanje Desničinih susreta zato je nužno uključilo i revitalizaciju Kule, odnosno uvođenje porodice Desnica u rad ukupnog programa. Istorija Desničinih susreta i brojnih aktivnosti i projekta koje se za njih vezuju zato je i deo istorije kraha SFR Jugoslavije i saniranja posledica rata, tj. rada na srpsko-hrvatskom pomirenju. Kada je razaranje na samom imenu naučnih susreta tako vidljivo, nemoguće je da buduće istraživačke teme ne budu angažovane. Čak je i proučavanje pejzaža u Desničinom opusu bilo zamišljeno kao deo „književne ekologije“, a proizašlo iz tadašnjih eko-historijskih preokupacija prof. dr Draga Roksandića, odnosno eko-kulturoloških prof. dr Zvonka Kovača. Pitanje je, međutim, kao što je delimično već naznačeno, koliko je svaki od učesnika svih dosadašnjih Susreta bio spreman da u samim izlaganjima i člancima do krajnjih konsekvenci izvede i osvesti sopstvenu metodološko-ideološku poziciju. Rečju, da bude angažovan.


Istoričari su, pokrenuvši ove naučne susrete, uzeli ime jednog pisca za njihovo zaštitno ime. Od obnavljanja, Desničini susreti zaista se postupno sve više okreću književnosti, odnosno u njima ravnopravno učestvuju istoričari i istoričari književnosti, ali i društveni teoretičari, sociolozi, istoričari umetnosti, antropolozi, muzeolozi i informatičari. Prof. dr Drago Roksandić, istoričar, rukovodilac Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije (osnovan 2001. pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), zapravo je glavni nosilac ideje i realizacije Susreta. Uz sva druga inter obeležja ovog programa, on insistira i na intergeneracijskom. Moglo bi se reći da je – uz činjenice regionalne saradnje, interkulturalizma i interdisciplinarnosti – međugeneracijska naučna saradnja jedna od ključnih i distinktivnih vrednosti ovog decenijskog naučnog programa. Raznorodne kompetencije i obimni poslovi koje program podrazumeva zahtevaju upravo široku a nehijerarhizovanu generacijsku lepezu.


I tako se dolazi do još jedne važne tačke svake regionalne naučne saradnje, pa i ove: ona zahteva stalni rad organizatora na obezbeđivanju finansijskih sredstava od nacionalnih i evropskih fondova. Prvi Susreti jesu održani u okvirima jedne države (koja je u međuvremenu rascepkana na nekoliko manjih i manje suverenih),  ali nije to jedino što razlikuje prve i obnovljene Susrete. Sa izgradnjom Evropske unije promenio se i čitav sistem finansiranja nauke, kako u zemljama članicama tako i u onima koje Uniji tek pristupaju. Regionalne saradnje već dugo jesu imperativ i uslov i za ulazak država u EU kao i za pozitivne ocene zemalja članica. Koliko će se organizatori regionalnih projekata EU fondovima obraćati za podršku, koliko će se iz njih sredstava dobijati, pored osmišljenosti i kvaliteta samog projekta, mnogo zavisi i od aktuelne „motivisanosti“ svih činilaca u ovom poduhvatu. Kako se Hrvatska približavala ulasku u EU, proučavanje hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa sve manje se ograničavalo na Republiku Hrvatsku, a sve više smeštalo u evropski kontekst. Nije slučajno da je do 2016. godine situacija sazrela i za fizičko izmeštanje Susreta van Hrvatske. (Činjenici da su oni održani u beogradskom Institutu za književnost i umetnost doprineli su, međutim, koliko opštiji uslovi toliko i dugogodišnja pojedinačna saradnja.  U dogovoru sa kolegama iz Hrvatske u Institutu je, naime, 2009. godine održan novi naučni skup o časopisu Nova Evropa, koji je ovoga puta rezultirao obimnom monografijom. Sve vreme u Institutu se odvijala i višestruka podrška Desničinim susretima dok oni nisu delimično i „prisvojeni“.)


IMG_4996


U svakom slučaju, regionalni program nužno košta, jer kvalitet istraživanja direktno zavisi od kvaliteta stalnog i živog naučnog dijaloga. Doslovno. Studije u zbornicima koji su krajnji vidljivi rezultat rada Susreta po pravilu su bolje i potpunije od početnih konferencijskih izlaganja. Pored toga, tokom samih konferencija otvarale su se nove teme ili se dolazilo do zaključka da skup sa istom temom treba održati i naredne godine. Zbog svega toga nužan je, dakle, živi dijalog. A o čemu se to zapravo na ovim konferencijama razgovara? Ako bi se tražila neka crvena nit, koja povezuje sve konkretno obrađivane teme, moglo bi se reći da je to ona sadržana u osnovnoj zamisli, prvoj projekciji svih budućih Susreta, koja polazi od stava da su „kritički nereflektirani tradicionalizmi u svakoj nacionalnoj kulturi najustrajnije izvorište mitskog mišljenja, a time i generiranja ideologema s konfliktnim potencijalom i unutar zajednice i u odnosu spram drugih s kojima se bilo što 'dijeli' u kulturnom i civilizacijskom smislu.“ Sumirajući proteklih deset godina rada Desničinih susreta, rekla bih da oni čine upravo to: kroz istraživanje konkretnih „naslovnih“ tema, Susreti sve vreme osvešćuju uvrežene etničke i kulturne tradicionalizme i stereotipe, dekonstruišu dominantne društvene ali i naučne ideologeme, kritički preispituju utvrđene naučne „istine“, što svakako ne prolazi bez napetih polemičkih rasprava i među samim učesnicima Susreta.

Od 2016. godine ukazuje se šansa da Desničini susreti postanu i ostanu regionalni, u doslovnom smislu, kao projekat koji se ne izvodi samo iz jednog centra. Jasno je da policentrična organizacija podrazumeva izuzetno naporan rad na koordinaciji udruženih institucija, i u tome, upornosti i dobroj volji pojedinaca, leži ključ potencijalnog uspeha ovakve zamisli. Jasno je i da potreba za proučavanjem zajedničkog nasleđa neće presušiti i da Desničini susreti bar u tom smislu ne bi trebalo da brinu za svoju budućnost.


Pitanje je samo da li će ovaj istraživački program nastaviti da se odvija pod imenom hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog interkulturalizma, kao što je od početka to zamislio njegov osnivač. Ovakav pristup očigledno predstavlja dovoljno stabilnu i produktivnu naučnu platformu, što je dovoljan razlog da se od njega ne odstupa. Ipak, smatram da bi vredelo razmisliti o smeštanju Desničinih susreta u okvire studija Jugoslavije, tog istovremeno i istraživačkog polja i discipline, u intenzivnom razvoju. Studije Jugoslavije – poput vizantologije, iako ne mogu doseći globalni značaj ovih potonjih – sasvim sigurno imaju budućnost kao multi- i interdisciplinarni naučni program, koji nudi široke mogućnosti u istraživanju društvenih modela, (anti)modernizacijskih paradigmi i umetničkih praksi. Međutim, nije to ni glavni ni jedini razlog zbog kojeg bi se išlo u datom smeru. Odgovor na pitanje koji je od dva navedena pristupa adekvatniji leži u odgovoru na pitanje da li se hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam uopšte može proučavati nezavisno od jugoslovenskih projekata, bili oni državni, kulturni ili „samo“ umetnički. U prilog drugom modelu govori i činjenica da kako god sagledali dosadašnje konferencije i zbornike radova, u njima je stalno preispitivana (kulturna) politika Jugoslavije, kako Kraljevine tako i socijalističke države. Dovoljno je nabrojati samo neke naslove članaka iz jednog od zbornika („Intelektualci u vlasti: društveni obrasci u formativnim godinama druge Jugoslavije“, „Hrvatski Đilasovci“, „Od sovjetskog satelita do američkog klina: politički uzorci i okolnosti podele umetnika na realiste i moderniste u Jugoslaviji pedesetih godina“, „Sud časti Sveučilišta u Zagrebu kao element politike vlasti prema intelektualcima nakon 1945. godine“, „Politika i memorija: hladni rat i vrijednost jugoslavenske revolucije“), da bi se naslutilo koliko je takvih tema obrađeno i otvoreno. A epitet jugoslovenskog još se nije našao ni u jednoj konferencijskoj naslovnoj sintagmi.


Konačno, u kom god se programskom smeru Desničini susreti dalje razvijali, što svakako zavisi od dogovora pojedinaca i institucija, činjenica je da bi oni morali da se nastave, jer na to obavezuju ogroman entuzijazam i energija koje su svi dosadašnji saradnici u njih godinama ulagali.

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.