Beton br.214
Petak 20. decembar 2019.
Piše: Matija Jovanović

1% za kulturu - Čija kampanja?

Određeni iskazi o Srbiji su odavno postali činjenice: „Za kulturu se ne izdvaja dovoljno novca.“; „Novac iz javne kase se ne troši racionalno.“; „Ne postoji dobra kontrola nad raspodelom i potrošnjom javnog novca.“; „Netransparentnost je jedan od gorućih problema.“; „Apatija je opšteprisutna u našem društvu.“

 

I pored toga, katkad se pojave ljudi koji pokrenu neku inicijativu, želeći da promene nešto. Tako se nedavno pojavila kampanja pod nazivom 1% za kulturu koju sprovodi asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije, a koja se bavi pomenutim činjenicama.

 

Iako je teško, ako ne i nemoguće, ne složiti se sa zahtevima kampanje, ona je u mnogome manjkava a njeni zahtevi nedovoljni, te je stoga važno napraviti osvrt na nju, ne iz potrebe da se kampanja ili njeni ciljevi omalovaže, već upravo suprotno, radi isticanja potrebe da se njeni zahtevi prošire.

 

1% ZA KULTURU

U junu ove godine asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) najavila je pokretanje kampanje 1% za kulturu sa ciljem da utiče na promenu načina finansiranja kulture u Srbiji, pre svega kroz povećavanje davanja iz budžeta. S obzirom na činjenicu da država Srbija trenutno ne izdvaja ni 1% ukupnog republičkog budžeta za sektor kulture, te da je preporuka UNESCO-a da se izdvaja barem toliko, sam naziv kampanje postaje samorazumljiv.

 

Pokretanju ove kampanje prethodilo je komparativno istraživanje izdvajanja za kulturu u zemljama regiona, kao i u njihovim glavnim gradovima koje su sproveli Centar za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope i NKSS.

 

Iako se pokazalo da su budžeti Republike Srbije tj. grada Beograda drugi po visini u regionu, udeo koji se iz njih izdvaja za kulturu je najmanji. Procentualno, najveća izdvajanja iz državnih budžeta za kulturu u 2019. godini imala je Severna Makedonija (1.55%), a za njom slede Slovenija (1.68%), Crna Gora (1.13%), Hrvatska (0,88%), dok je Srbija na poslednjem mestu sa 0.74%. Što se glavnih gradova tiče, ubedljivo najveći procenat iz budžeta izdvaja za kulturu Ljubljana (9,88%), zatim Podgorica (7,47%), Skoplje (7.02%), Zagreb (5.75%), dok najmanje izdvaja Beograd (4,12%). Kada se sva ova izdvajanja konvertuju u evre per capita, Srbija i Beograd su ubedljivo poslednji na listi, jer Severna Makedonija, pretposlednja na takvoj listi, izdvaja više nego duplo u odnosu na Srbiju.

 

Ono što bode oči u ovom istraživanju je naizgled odsustvo kriterijuma po kojima su odabrane zemlje koje će se porediti, što predstavlja ozbiljan metodološki problem. Ne može se reći da se porede zemlje bivše Jugoslavije, jer nedostaje Bosna i Hercegovina. Ne može se reći da se porede zemlje zapadnog Balkana jer pored BiH nedostaje i Albanija. Takođe je nejasno zbog čega su izostavljene i druge zemlje jugoistočne Evrope kao što su Bugarska i Grčka. Dakle, ključna stvar za svako istraživanje, a to je kriterijum po kome se biraju “ispitanici”, nedostaje, ili je barem nevidljiv za javnost.

 

Pored opšteg povećanja izdvajanja iz javne kase, konkretne oblasti za koje se traže veća sredstva su programi u kulturi, projekti na osnovu konkursa, istraživanja u oblasti kulture, decentralizacija kulture, programi razvoja publike, vraćanje kulture u škole. Takođe su važni i zahtevi za uvođenjem jasnih i transparentnih procedura u oblastima upravljanja i raspodele javnih sredstava, kao i uključivanje aktera kulturne scene u procese donošenja odluka i upravljanja javnim sredstvima koja se izdvajaju za kulturu.

 

Kampanja je promovisana putem interneta, ali i kroz javne razgovore u nekoliko gradova u Srbiji. Zahtevi koji su izneti u kampanji, koja uključuje i online peticiju, upućeni su Ministarstvu kulture, Ministarstvu finansija, kabinetu Ane Brnabić i Savetu za kreativne industrije.

 

ŠTA JE SPORNO?

Počnimo od publike kojoj se kampanja obraća i koju poziva da joj se priključi. Na svom sajtu NKSS poziva “umetnike, menadžere u kulturi, kustose, istraživače, organizacije koje se bave kulturom, obrazovne i kulturne ustanove” da se pridruže kampanji. Zapravo, ovde je mnogo bitnije pitanje ko nije izričito pozvan, a ne ko jeste, pošto je sasvim legitimno i neophodno da budu pozvani oni koji su navedeni – međutim, oni nisu dovoljni.

 

Nigde nije bio upućen poziv radnicima i radnicama u kulturi (kao ni njihovim strukovnim udruženjima i sindikatima) koji svoje, najčešće izuzetno male plate primaju iz budžeta. Ovo je neobično naročito ako se uzme u obzir da je predstavnica NKSS-a Virdžinija Đeković u gostovanju na televiziji N1 iznela podatak da oko 70% ukupnog novca namenjenog kulturi u republičkom budžetu, odnosno oko 80% novca namenjenog gradskom Sekretarijatu za kulturu, odlazi na “održavanje funkcionisanja ustanova kulture”, što u najvećoj meri predstavljaju plate i administracija. Umetnici, menadžeri, kustosi i drugi akteri se mogu svrstati u radnike u kulturi, međutim oni su ipak beli okovratnici koji imaju i veća primanja i mnoge druge privilegije koje drugi radnici u kulturi nemaju.

 

Postoje mnogi koji rade u kulturi koji ne spadaju u navedena zanimanja, a ne samo da su neophodni, već upravo na njima počiva kompletna logistiku u umetničkoj/kulturnoj produkciji. Reč je o plavim okovratnicima kulture koje čine ljudi od higijenskog osoblja, koje po pravilu čine žene i ujedno ono najslabije plaćeno, preko fizičkih radnika, zanatlija, tehničara i drugih “pomoćnih zanimanja”. Poslovi koje ovi ljudi obavljaju u velikoj meri nevidljivi publici što zbog toga što ti radnici svoj posao obave pre nego što publici uopšte bude omogućeno da kulturu konzumiraju, ili ih obavljaju daleko od njihovih očiju.

 

Ovu situaciju nedavno je u intervjuu za Ananas Magazin ilustrovao Tihomir Stanić. Na pitanje u kakvom su položaju glumci u Srbiji, pred ostalog, rekao je i sledeće:

“Boljem nego mnoge druge profesije koje su takođe veoma važne... Kada je pozorište u pitanju u mnogo su gorem položaju svi oni koji rade takozvane pomoćne poslove – garderoberi, tapetari, scenski majstori. To je zbog nedostatka budžeta. Glumci snimaju, mogu da rade svoje predstave, nisu glumci nešto ugrožena vrsta…”

Pored malih plata, plavi okovratnici kulture se susreću sa totalnom prekarizacijom rada koja se ogleda u snižavanju već niskih zarada pod plaštom mera štednje. Takođe se susreću sa outsourcing-om čije su posledice smanjenje broja stalno zaposlenih i povećanje broja spoljnih saradnika, kao i angažovanje firmi za lizing radnika i radnica. Naravno, u svom tim procesima, i radna prava se srozavaju. Kada sve to uzmemo u obzir, neki drugi zahtevi NKSS-a postaju u najmanju ruku nejasni.

 

U pozivu za pridruživanje kampanji se tako može pročitati da se ne zagovara samo puko povećanje budžeta, već da to povećanje treba usmeriti na “sredstva za kulturne programe, za povećanje budžeta konkursa za projekte, za istraživanja u oblasti kulture, za decentralizaciju kulture, za programe razvoja publike, za vraćanje kulture u škole”.

 

Takođe se ističe da je neophodna bolja kontrola finansija zbog pojave lažnih korisnika budžetske linije za donacije kojima se trenutno finansiraju provladine nevladine organizacije, partijsko-vašarske manifestacije, kao i populističke kampanje i gigantski spomenici. Jedan od predloga kako ostvariti bolju kontrolu nad finansijama je i veća participativnost. Načelno ovi zahtevi o kojima je do sada bilo reči nisu sami po sebi loši iako ne govore mnogo o tome za kakve kulturne programe i za kakve projekte treba izdvajati.

 

Dakle, tu se otvara i pitanje kriterijuma koje se nigde ne pominje u kampanji. Ako je cilj obezbediti sredstva za kulturne programe i za povećanje budžeta za projekte, neophodno je reći konkretno za kakve. Da li to znači da sredstva treba usmeriti ka programima i projektima koji su, i pored toga što imaju neku vrednost (a koji ne spadaju u navedene populističke vašarsko-partijeske manifestacije i ostalo), namenjeni isključivo jako uskom krugu ljudi? Da se ne bi ovo pitanje pogrešno protumačilo, nije uopšte upitno da i takve programe i projekte treba finansirati, ali ostaje pitanje u kojoj meri. Gde su tu projekti i programi koji imaju šire ciljne grupe, koji su namenjeni široj populaciji? Ništa od toga se ne vidi iz prethodno pomenutih zahteva.

 

Što se tiče zahteva o kojima do sada u ovom tekstu nije bilo reči, oni nas ponovo vraćaju na pitanje materijalnog položaja plavih okovratnika kulture. O kakvom razvoju publike mi govorimo kada ni oni koji rade u kulturi često ni sami nisu u mogućnosti da je konzumiraju zbog lošeg materijalnog i generalno prekarnog položaja? Čak ni zaposleni u kulturi nisu u stanju, zbog svog položaja, da kod novih generacija razviju kulturne obrasce i prakse, a da ne pričamo o ljudima iz drugih sektora koji su u sličnom ili gorem položaju. Tamo gde vladaju beda i nemaština ne može da bude ni razvoja publike. Ili to možda znači da su ti programi razvoja publike namenjeni zapravo samo onima koji ne moraju da se odreknu tri obroka da bi kulturu konzumirali, dok kultura nije za one koji nemaju da je plate?

 

Vraćanje kulture u škole je svakako dobra ideja. Ali ako već postoji ta ideja, zbog čega pozivi da se priključe kampanji nisu upućeni sindikatima prosvete? Zbog čega zahtevi kampanje nisu poslati Ministarstvu prosvete i drugim institucijama koje se bave obrazovanjem i školskim programima? Kako uopšte implementirati tu dobru ideju bez ovih aktera?

 

Međutim, problem upućivanja poziva je zapravo mnogo širi. Čak i institucije kojima je poslat poziv za priključivanje kampanji, s obzirom na njihove strukture, mogu napraviti više štete nego koristi. U trenutnoj konstelaciji odnosa, najveći problem sa pozivanjem ustanova i institucija iz oblasti kulture je što će na poziv odgovarati takođe beli okovratnici, dakle oni koji su u strukturi tih organizacija i institucija na rukovodećim pozicijama. Posledica je što će ponovo plave kragne biti isključene iz procesa donošenja odluka, dok se istovremeno insistira na participativnosti, a nije nerazumno ni pretpostaviti da im se materijalni položaj neće popraviti. Zbog toga što očigledno interesi različitih grupa nisu usmereni na boljitak svih koji rade u kulturi i od nje žive, u ovom tekstu se insistira na sindikatima i esnafskim udruženjima.

 

Na kraju, povodom pitanja participativnosti, iako deluje kao potpuno razuman zahtev za njenim povećavanjem, valja istaći i određene probleme za koje, bar na osnovu dostupnih informacija, ovaj predlog ne može da reši. Naime, Zakon o kulturi prepoznaje “preduzetnike” u ovoj oblasti kao subjekte. Ta činjenica otvara čitav niz problema u pogledu njihove participacije u donošenju odluka. Ovi, privatni, subjekti obavljaju “kulturnu delatnost” kroz produkciju sadržaja koji je visoko profitabilan. Samim tim privatni preduzetnici u kulturi ne samo da su u direktnom sukobu oko resursa sa ustanovama i institucijama koje se bave kulturnom produkcijom koja nije profitno orijentisana, već su u znatnoj prednosti zbog toga što njihova produkcija ne zavisi od javnih finansija.

 

Nigde se zapravo ni ne dovodi u pitanje njihova kulturna produkcija, njena namena kao i opravdanost davanja novca ovim subjektima. Isto tako upitno je da li uopšte subjekti koji su profitno orijentisani treba da odlučuju o raspodeli javnog novca kada je logično da će ti subjekti, zbog svoje profitne orijentisanosti preferirati krojenje kulturne politike po svom modelu – drugim rečima, raditi isključivo u sopstvenom a ne u javnom interesu. Jedan od primera je toga predstavlja festival Exit koji je delom bio finansiran iz budžeta za kulturu, a koji ne ostavlja nikakve trajne produkte u oblasti kulture, dok se profit od njih sliva u privatne džepove.

 

Ukratko, da li se treba boriti za povećanje izdvajanja za kulturu? – Da. Da li su izneseni zahtevi dovoljni? – Nisu. Kulturu ne čine samo umetnici, kustosi i menadžeri. Kulturu čine i svi oni koji su publici nevidljivi, a koji krpe kraj s krajem, tako da i oni moraju biti pozvani da učestvuju u ovakvim kampanjama. Isto tako je iluzorno očekivati ikakav razvoj publike uopšte, ukoliko značajan deo te iste publike mora da bira između osnovnih egzistencijalnih potreba i kulture – jednostavno, tu kulture nema. Na kraju kulturu ne treba prepustiti onima koji će javnu kasu koristiti isključivo za punjenje sopstvenih džepova, bez ostavljanja nekog značajnog kulturnog nasleđa budućim pokolenjima.

Mikser arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.