Trganje Almina Kaplana, u podnaslovu označeno kao roman, još jedna je tipična ponjava recentne bosanskohercegovačke književne produkcije. Kada to kažem mislim prevashodno na stilski manirizam i šare ispovijednog pripovijedanja koje se u ovu književnost udomaćilo kao najpoželjniji oblik ulaska u prozu. Kaplanova knjiga je upravo i nesumnjivo izdanak takve stilske tradicije knjigopisanja. O čemu se zapravo radi? U hroničnom nedostatku valjanih romanesknih eksperimenata i traganja za pomjerenijom i autentičnijom pripovjedačkom perspektivom, kojom bi se možda konačno bar malo zaobišla opšta mjesta prijeratnog, ratnog i poslijeratnog vremena, u bh. književnosti se veoma često poseže za ziceraškim prvim ispovijednim licem.

Time se, dakako, misli dati veća uvjerljivost tekstu, ali ona gotovo po pravilu već u samom startu biva iznevjerena. Ono što se mislilo kao romaneskna uvjerljivost, ono da baš vjerujete da je sve tako bilo, u linearnom taksativnom nabrajanju opštih mjesta odrastanja na kraju dvadesetog vijeka, postaje zapravo baš onako kako je bilo. Ali u doslovnom smislu. Ne fiktivni junak, nego se autor sjeća svog odrastanja. Neki vrli pitac bi sad rekao kako možeš znati da je baš tako bilo. Lako. Odsustvom romanesknosti. Autor cijelim tokom Trganja bez odmaka, bez nastojanja da se čitaoca nekako iznenadi, napravi neki obrat, i iskorači iz puke deskripcije sjećanja na jedno sumorno razdoblje prošlosti koje je svima već dobro poznato, izručuje pred čitaoca mahom opšta mjesta generacija rođenih pred raspad jugosocijalizma. Ne dajući pritome ni autentične karaktere, ni pomjerenu priču koja će nam to razdoblje osvijetliti na drugačiji način.

Kaplan, dakle, kao i niz drugih generacijski mu bliskih autora prije njega, misli roman, a zapravo piše spomenar vlastitog djetinjstva. Dakako, to je plemenito i legitimno. Ali daleko, daleko od romana. To je u Trganju veoma lako detektovati, jer bi knjiga koja je roman morala imati unutar sebe neku priču. Ovako kako je to ovdje posloženo teško bi bilo uhvatiti i fabulu ove knjige. Istina, u njoj se neko sjeća svog djetinjstva s kraja osamdesetih i tokom devedesetih godina 20. vijeka. Jasno nam je da je mjesto radnje Stolac. I da se taj koji se sjeća djetinjstva sjeća i nekih jama iznad njihove kuće o kojima je dedo pričao, a koje, ispostaviće se kasnije, kriju zločine iz ratova i dedinu mladalačku tajnu. Sve to i sve što potom slijedi je priča koju bi nam mogao ispričati vjerovatno svaki drugi nasumični stanovnik nekog grada koji je preživio djelić socijalizma i rat. Da, znamo i priče o famoznoj postmodernoj defragmentarizaciji narativa, ali i ona bi trebala imati nekakvu kompoziciju, nekakvu nit koja pokazuje da tu ima bar nekakve ideje o smislu.

Ne kažem da u Trganju Almina Kaplana ne postoji ideja o smislu pisanja knjige. Ona je dakako prisutna, ali nedovoljno prisutna da bi ova knjiga postala roman. Najprije jer je najviše prostora u ovoj knjizi posvećeno opisivanju stvari koje su obilježile to prošlo vrijeme. Ono kako se živjelo, šta se jelo, pilo, gdje se ljetovalo, koja se muzika slušala, koji su se filmovi gledali, kako se na kraju bratstvo i jedinstvo u krvi završilo i etc. Jasno je da je mizanscen priče važan, da ga se treba kontekstualizirati nekim karakterističnim detaljima prošlog vremena. Ali kada knjiga postaje zbirka razglednica tog vremena onda prestaje biti autentična pripovijest o, kako bi Singer rekao, nekoliko jedinstvenih karaktera u jedinstvenim okolnostima. Ovdje karaktera nema. A to je, valjda, od Servantesa do danas poznato kao ono bez čega se u romaneskne svatove ne ide.

Ono što je takođe problem Trganja kao eventualnog romana jeste prilična neujednačenost pripovjedačke perspektive. Iako se u ovoj knjizi uzima perspektiva odraslog junaka koji se sjeća svog djetinjstva ona često ide u infantilizaciju koja pripovijest čini banalnom. Ta neodlučnost da li priču priča odrasli ili dječak dovodi do neuvjerljivosti i predimenzioniranja, što vodi u skliznuća koja završavaju nezgrapnostima i odsustvom motivacije. Evo nekoliko reprezentativnih primjera kako se u Trganju nedostatak akcije i priče zamjenjuje proizvoljnim uopštavanjima: „Od svih, majka me je najviše voljela, bez rezerve, onako kako se voli dijete.“; „U klozetu smo se ispišavali, a u banji, s lica spirali ostatke sna.“; „Luka i dedo su imali nešto što su krili od Kreše. Ili samo o tome pred njim nisu pričali. Nikad ih nisam čuo, već sam tako osjećao.“; „Sendvič je pravio tako što bi od štruce odsjekao dvije paralelne kriške, između njih stavio salamu, i na kraju sve to umotao u papir.“; „Oni koji nisu voljeli Franju, zvali su ga Vranjo. Oni kojima nije bio drag Alija, rimovali su ga sa balija.“

Uz nedovoljno razrađeni kompozicioni okvir, već pomenuto sjećanje na jame iz ratova i tajnu koju krije pripovjedačev dedo, iz kojeg se možda mogla razviti nešto autentičnija pripovijest o našem vremenu i ovim prostorima, sve ostalo što Trganje kao knjiga sadrži samo je linearno ispričano sjećanje koje ne izlazi iz okvira intimne porodične priče autora. Namjesto autentične perspektive koja će sva ta sjećanja pocijepati i izvrnuti naopačke, imamo još jedno generacijsko vraćanje na teške dane našeg odrastanja. I već sve vrišti iz te fijoke od dosade. Ko ne misli tako, naravno može saznati kako se pravi sendvič sa salamom. I još mnogo, mnogo sličnih i poučnih savjeta kojima Trganje obiluje.