DVE KRITIKE
Ognjen Spahić: Masalai (Fraktura, 2015)
Tatjana Gromača: Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti (Fraktura, 2014)
Između modernizma i postmoderne
Spahićev roman Masalai svedoči o tome da jedna poetička paradigma ne može izumreti sve dok postoje autori koji žive dileme ili kontroverze koje su predstavljale njen krvotok. U ovom slučaju to je (književni) postmodernizam. Fenomen, trauma, izazov, horror vacui zvana le papier blanc, odnosno samoproblematizacija pisanja i pripovedanje poetike, predstavljaju delove jedne od najsnažnijih mreža krvotoka postmoderne. Jer palimpsestno pisanje nije označavalo samo samosvest tradicije, svest o dovršenosti ili iscrpljenosti naracija, stalno intuiranje rizomatskih račvanja i ambisa unutar i ispod svakog motiva, zapleta ili senzibiliteta. Ono predstavlja korak napred ili korak u stranu u odnosu na rubnu dilemu visokog modernizma, kuda posle ćutanja, šta nakon redukcije do apsurda sastavnih delova koji se rastaču na oskudne simbole, gramatičke skelete, kruneći se u tišinu. Otvoreno je pitanje da li je postmoderna izašla na kraj sa pitanjem samoukidanja književnosti kroz muk, kroz verbalno samoponištavanje, kroz odricanje od označavanja, govora o, ali i govora preko. Intertekst i metatekst, parodije i pastiši bili su zgodan izlaz i jedan neobarokni iskorak u prošlu budućnost.
Zgodan je u tom smislu Spahićev roman jer baštini i ukršta oba naizgled nespojiva nasleđa, njegovo post (moderno) svakako ne znači protiv (moderno). Pisac koji ne dovršava svoje delo, pisac koji odlaže nedovršene rukopise u fioku, bez reciklaže, prerade ili destrukcije, pisac kojeg odbija generička epičnost romana, kome su strani tokovi svesti, idejna i moralna strujanja epohe, koji se opredeljuje za fragmentarne strukture, mada ne toliko iz uverenja koliko iz moranja, koji koketira sa modelima žanrovske proze, istorijskim pastišem i SF prozom, uzimajući poziciju istorijskih autsajdera, nezapamćenih a neizbežno prisutnih likova, Šopenovog hirurga, koji je omogućio izvršenje njegove poslednje volje, da se Šopenovo srce odvoji od tela i zasebno sahrani u rodnoj Poljskoj, ili mašinovođe pod čiji se voz bavila Ana Karenjina, pisac koji krstaški istupa protiv takozvane istine u književnosti, namerno mistifikujući narativno ja, ali i skrupulozno metatekstualno obznanujući šta je od svega ispripovedanog namerno izmislio, ostajući na toj krhkoj granici razorene iluzije pripovedanja – daleko je, recimo, Basara sa svojim likovima od stiropora ili cartoon efektima, takva smodergradacija književnog nije bliska Spahiću.
Spahić je ne suvišni čovek, koliko suvišni pisac; vernik reči i poklonik književnosti, ali razočarani žrec koji oseća da nije u stanju da nastavi da održava žar večite vatre, otuda lenjost, otuda potencijalno psihološka, porodična i socijalna degradacija lika naratora. Nije književnost laž, laž kao umetnost reči koje zavode stvarajući iluziju, laž je njegova književnost koja ostaje fragmentarna, u krhotinama, da se nikad ne sastavi u celinu. Spahićev narator je nemoćni pisac, pisac koji je osvestio vlastitu temeljnu nemoć kao pisca, koji tek kao takav postaje neuspešni ljubavnik, poremećeni otac porodice, ludak i klošar. U Spahićevom slučaju manje je reč, ako je uopšte, o postmodernom poigravanju variranjem (stereo)tipova, poznatih iz romantičarsko-modernističkog nasleđa, prokletih i izopštenih, izuzetnih i neshvaćenih, poigravanja su kod njega mestimična i stilska, javljaju se u vidu crnohumorne mikropoente, usput posejana, bez nekog naročitog cilja ili skrivene poente. Upravo određeni stepen gađenja koje narator ispoljava ili isijava kroz jezik naracije, skatološke ili koprološke metafore, slike telesnih izlučevina, pojačano jednim ravnodušnim ili ciničnim odnosom prema majci, za koju na kraju romana saznajemo da predstavlja izmišljen lik, pre spadaju u korpus modernističkog prtljaga, pisca koji se obračunava sa sredinom, sa sobom, sa književnošću, posebno onom verističkom, autobiografskom, dokumentarnom, možda i angažovanom.
Paradoksalan je taj pred-post-moderan duh koji lebdi u Masalaiu, sasvim dvosmislen, za razliku od onog koji je podario naslov knjizi, taj šumski duh iz Papue Nove Gvineje koji opseda usamljene spavače u šumi i odvlači ih u zelenu klopku prašume. Jer Spahićev narativ nastaje iz otpora, on nije pauk koji plete mrežu da bi uhvatio naivne i kratkovide. Isto tako nije ni autor samouništavajućeg objekta, koji postojano i dosledno briše tragove i dovodi u pitanje sve što je prethodno napisao, ostavljajući nas u stanju iritirane zbunjenosti i nemogućih rešenja. On briše partikularno, na neki način reprezent jedne patološke nemoći, nemoći pisanja da bude dovršeno i celovito, ali u čijim fragmentima jeste sadržana celina. Polustrukture, ne multistrukture, strukture kojima fale delovi, ne umnožena ogledala i prelivanje odraza i značenja. Inovativan u odnosu na tekuću produkciju a s predumišljajem retro, kao pustinjak ostao zaglibljen u pesku, ne sasvim svojom voljom, koji radosno obznanjuje da ne može dalje.
Usud gena
Kada mislim na nesreću i sirotinju svojih ne toliko dalekih predaka, hvata me jeza i vrtoglavica i osjećam kao da, samim time što pred oči prizivam njihove slike, propadam u mračni bezdan iz kojega je nemoguće iščupati se, koji ne pruža ni najmanje nade za povratak.
Ovom rečenicom počinje kraći, tropasusni tekst Tatjane Gromače „Sjenke dalekih predaka“ iz knjige Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti (Fraktura, 2014), rečenicom koja donekle koriguje naslov – preci naime nisu tako daleki. Udaljenost predaka nije nevažna. Da je reč o precima od kojih nas deli čitav vek, ili više vekova, koje po prirodi stvari nismo mogli da upoznamo, a verovatno je i da ne znamo ko su oni, tekst bi imao drugu „notu“ značenja. Rodoslovna maglina, drugi i daleki socio-istorijski konteksti učinili bi tajne veze sa potomkinjom koja piše, čini mi se, labavijim i eteričnijim ili bi determinizam sudbinskog udesa na kome naratorka insistira, delovao mističnije. Ovako, „nesreća i sirotinja ne toliko dalekih predaka“ ima testamentarnu snagu neželjene zaostavštine. To je teret kojeg naslednica ne mora nužno da se stidi ili odriče, ali čije opterećenje oseća. Jeza, vrtoglavica i pad u (mračni) bezdan znak su nemoći modernog subjekta, ali i svojevrsni pasivni otpor u vidu emocionalnog nemirenja sa fatalizmom.
Druga celina teksta predočava pogreb jednog od pokojnih predaka. Bilo bi zgodno ovu žanr scenu videti kao fantazmagoričnu viziju svesti koja se gasi u bezdanu, ali možda je reč o anegdotalnom događaju koji na specifičan način razvija započetu temu fatalizma. Skromna seoska sahrana, očekivani mizanscen, rekviziti i podela uloga – svečana ozbiljnost i tegobni oproštaj. Tišinu konačnog odlaska para žensko naricanje za pokojnikom. Zazivanje vlastite smrti tokom pogreba je opšte mesto samonipodaštavanja na račun pokojnika, i neka vrsta zamene za stvarno saputništvo sa pokojnikom, koji nije maharadža te ga ne može ispratiti venac njegovih žena, nedostojnih da ga nadžive. U stvari, ovakvo naricanje krije istu poruku koju je naratorka izrekla u prvom pasusu: život je teret, smrt je olakšanje i odmor. Zazivanje smrti je formulaično traženje utehe, razumljivo jer oskudne životne okolnosti ne dopuštaju nadu u naročite promene, ali svejedno morbidno. Umesto borbe, makar ona bila i uzaludna, i udruživanja, koji bi sami sobom vratili dostojanstvo i izdigli pojedinca iznad ravni skrhanog roblja, ispoljava se poverenje u smrt koja dokida patnju, poništavajući sam njen izvor, život.
Ali, treći pasus nosi nekoliko obrta. Zazivanje smrti bilo je deo žanrovskog rituala, dakle nešto očekivano, poželjno kao vid iskazivanje pošte pokojnom srodniku i pretku, ali i trenutno, čije delovanje se proteže na period samo dok traje obred. Nakon svršetka pogreba sledi daća, pogrebno gošćenje u čast pokojnika, što je takođe deo ukopnih običaja. Konzumiranjem hrane nastavlja se život. Iako se time odaje pošta pokojniku, počinje proces njegovog zaborava, odnosno prepuštanje svetu mrtvih čiji je stanovnik postao. I narodni običaji i hrišćanska religija saglasni su u načelu da živi treba da nastave život sa živima a da prisustvo ili povratak mrtvih nisu dopušteni. Otuda mitologija vampira, posete duhova, noćne more sa pokojnikovim likom, signaliziraju da je nešto u ekonomiji odnosa živih i mrtvih duboko poremećeno. U tekstu Tatjane Gromače naracija se fokusira na slike uginulih riba čija tela reka izbacuje na obale, na čišćenju svinjskih creva koja se pune mlevenim mesom tih istih svinja, da bi se napravile „slasne kobasice“. Dakle, od karmina iz drugog odeljka ide se ka animalno karnalnom, koje se javja u vidu hrane, čija priprema i konzumacija kod naratorke izaziva vrhunac gađenja.
U toj tački moderni subjekt potomka izražava najveću udaljenost od predaka i njihove običajne kulture. Takvom subjektu je strano i odbojno svako značenje integrisanja i utehe koju ovi običaji nude poklonicama običaja kao pacifikaciju traume koju izaziva smrt bližnjih. Ipak, moderni subjekt je inicijator prekida rodoslovnog lanca i raskida sa nasleđenom tradicijom. On tradiciju odbacuje u ime slobode individualnog traganja za vlastitim načinom samoispunjenja, iako ta sloboda ne garantuje ništa sem raskida, a vidimo da ni on nije potpun. Tragika Gromačinog subjekta je u tome što oseća prste („velike, tuste, ljepljive“) porodičnog i predačkog fatalizma, iako ne pripada toj porodičnoj kulturi i ne uživa zaštitu njenih normalizacijskih mehanizama. Tragika počiva na nepravdi koja je iracionalna, ničim zaslužena, gotovo metafizička, dakle, iznova narodno (seosko) mitološka.