---

Roman Smrtova djeca Amile Kahrović Posavljak dolazi u bosanskohercegovačku književnost u trenutku kada se ipak, nakon duge muže iste, navodno, dokumentarne i stvarnosne krave koja se nastojala i nastoji nazor preteslimiti u njivu romanesknosti, počinju otvarati i neke drugačije perspektive u književnom, poglavito romanesknom, bavljenju temom rata koji se ovdje desio i stvarnih njegovih posljedica. Radi se, dakle, o knjigama koje konačno, u pretendovanju da romanima postanu, počinju tragati za autentičnim izrazom i pripovjedačkom perspektivom koja neće biti prežvakavanje opštih mjesta i anegdotalnih priča koje se promptno i sa usklikom gospode univerzitetskih profesora književnosti, bez obzira na bilo kakav estetski meritum, proglašavaju romanima par excellence.

---

Predhodnica bi mu, ovom romanu Amile Kahrović Posavljak, u nešto drugačijoj perspektivi tretiranja rata u BiH mogli biti romani Još jedna pjesma o ljubavi i ratu Mirsada Sijarića i Kad sam bio hodža Damira Ovčine. Sa druge strane, riječ je o još jednom od romana koji otvara, čini se važnu, perspektivu na rat u obradi generacije pisaca koja bi mogli biti trejdmarkovana, kako bi moj kolega Salčinović kazao, kao „djeca devedesetih“. U proteklom periodu u sličnom okviru su se, sa manje ili više uspjeha, kretali i roman Bumerang Berislava Blagojevića, kao i poetski roman Znaš li da je Mihail Kamenski zapalio Galac Aljoše Ljubojevića. Ono što je svima zajedničko jeste pokušaj da se rat ispriča iz perspektive tinejdžera koji su u njemu odrastali, sa svim pratećim sadržajem tih „ranih jada“.

---

Smrtova djeca roman je koji počinje doseljavanjem tinejdžerice Amine i njenih roditelja u jedno sarajevsko naselje. Prolog romana nas u fleševima provodi kroz ratne godine, da bismo potom bili uvedeni u priču, ispripovijedanu u formi toka svijesti, o odrastanju u mikrokosmosu naselja u poratnom periodu. Amina, buntovna tinejdžerka, zajedno sa drugom omladinom iz naselja (posebno bliskim joj Nedimom), provodi svoje dane u kvartu gluvareći u razdoblju još uvijek potpune raspusnosti i anarhije. Vrijeme je, dakle, tik po završetku rata, svijet je još uvijek haotičan i razoren, kako u fizičkom tako i u društvenom smislu. Podivljali tinejdžeri, odrastajući u takvoj društvenoj stvarnosti suženih mogućnosti i razorenih porodica, pronalaze načina kako svoje ubrzane hormone usmjeriti, nalazeći sve objesnije načine da dodatno devastiraju posve devastiranu svakodnevicu oko sebe. Na tom rušilačkom putu, čije manifestacije ova autorica u nekoliko navrata uspijeva u dobrom ritmu i sa nekoliko dojmljvo brutalnih scena uhvatiti, upadaju u različite nezgode i sukobe, kako u one sa roditeljima kao prvim branikom autoriteta, tako i one sa samim naseljem i školom kao krovnom institucijom društvenog sputavanja mladih.

---

Foto: Vera Vujošević

---

Roman Kahrović Posavljak donosi kadrove iz života skupine maloljetnih delikvenata, u dobi od 12 do 14 godina, prožete reminiscencijama na nedavni rat, generacijskim sukobima, porodičnim nasiljem, drogama, seksulanim buđenjima i inicijacijama, mazohizmom, brutalnošću i tučama, ali napose i smrću kao fenomenom koji je nepovratno odredio njihov život i koji se, iako je rat prošao, ponovo vraća u naselje odnoseći živote većine mladih junaka. Takođe, važna odrednica ovog rukopisa jeste i njegova subkulturna, rokersko-rejverska, buntovna perspektiva. U tom pogledu, po svojoj fabuli, ali i muzici kao pokretaču i važnom centru života protagonista ovog romana, Smrtova djeca podsjećaju na Ukulele jam Alena Meškovića. Iz toga neizostavno proizilazi da je ova knjiga ispunjena opštim mjestima takvog odrastanja, uz sva ona nabrajanja šta se slušalo, oblačilo, čitalo i uzimalo za omamljivanje. Konačno, posrijedi je roman koji tematizira, moglo bi se reći, neprepoznati postraumatski sindrom koji je nesumnjivo usađen i u generacije koje rat i ne pamte. Sa sekvencama problematičnog ponašanja u stilu Mi djeca sa kolodvora Zoo i gotovo nostalgičnim sjećanjem na razdoblje rata kao vreme kada se ipak vjerovalo u neki optimizam. Bar da će ratu doći kraj.

---

Ovako postavljena Smrtova djeca imaju, bez obzira što se ranije pisalo u istim okvirima, potencijal biti svojevrsni roman jedne izgubljene generacije, koja još nije ni počela živjeti a sve je iza i ispred nje porušeno. Imaju, ali ga narušava nekoliko propusta u samom izvedbenom postupku. Najprije, postoji problem sa vremenskom linijom romana. Iako autorica u fleševima postratno odrastanje u nasilju nastoji obojiti krvavim scenama iz rata, one se u većini slučajeva utapaju u ritam glavnog narativnog toka, te se javlja problem u praćenju onoga što je prije i što je sada.

---

Takođe, čini se da je primarno određena dob protagonista romana u nekim njihovim postupcima predimenzionirana. Tako su u ovom romanu tinejdžeri, njegovi protagonisti, objesna dječurlija koja u jednom trenutku igraju gume, u drugom režu vene, u trećem se seksaju, u četvrtom opet igraju gume, u petom prodaju i uzimaju drogu, tuku mahom roditelje, ubijaju životinje, zlostavljaju i drogiraju vršnjake i komšije, da bi potom opet igrali gume i na koncu meditirali o smrti. To se odražava na motivacionu liniju romana i čini ga u dosta dionica neuvjerljivim i predvidivim. Jer ispada da su likovi do svoje 14. godine sve probali i prošli, da bi na kraju bili ubijeni, uhapšeni ili izvršili samoubistvo.

---

Ključni problem romana Amile Kahrović Posavljak, međutim, jeste njegova preinformativnost. Može zvučati paradoksalno, ali nastojeći čitaoca brojnim anumeracijama fakata iz života (šta se jelo, pilo, kupovalo), robnih marki i ispisivanjem njihovih deklaracija, uvesti u jedno vrijeme, autorica usporava i razgrađuje svoj roman. Onog trenutka kada obaveštenja postanu svrha same sebi, dakle kad nemaju jasno motivisanu funkciju u romanu, stiče se dojam da su ispisane samo zato da bi se ispunio prostor između dva događaja. Tako naratorka, na primjer, piše: „Dnevnik je, ustvari, bio zeleni adresar tvrdih korica (SOUR Klas).“ I: „Sve vrijeme rata i poslije, kad god je bilo Kaladonta (Kolynos u žutom pakovanju s tamnozelenim poklopcem i slovima iste boje s odavno prošlim rokom trajanja), Ajka se trudila trljati Anelove zube.“

---

U konačnom stiče se dojam da je, uprkos onome što je na početku označeno kao potencijal ovog romana i što se na mahove tokom pripovijedanja pokazuje kao uspjelo, posrijedi knjiga koja pati od sličnih problema kao spominjani roman Berislava Blagojevića. Autori se hvataju u koštac sa plodnom temom, ali je ne razvijaju do kraja uvjerljivo u književno-umjetničkom smislu. Odvažili su se tragati za drugačijom pripovjedačkom perspektivom koja nije, tako ovdje uobičajeno, ispovijedno ja, ali ostali su u tome nedorečeni i plošni. Istina, Kahrović Posavljak za razliku od Blagojevića, daje sirovije i neuljepšane prikaze odrastanja, odvažnije gradeći karakter svoje junakinje. Ali se u njenom romanu suviše očito vide neujednačenost i zapuštenost zauzete perspektive. U jednom trenutku autorica ostavlja dojam da zaobilazi ono što su opšta mjesta pisanja o ratu i poraću, zauzimajući nešto ironičniju distancu spram svega toga, a potom kao da zaboravi na tu distancu i poseže za mjestima iz registra potrošenih slika. I tako duž cijelog romana. Autorska samosvest i uredničke makaze ovdje su morale biti mnogo aktivnije da bi se moglo govoriti o uspjelom romanu. Roman je baš kao i njegov naslov. Na prvu simpatičan, a potom rogobatan.