Sreda 06. jun 2018.
Piše: Daša Drndić (1946-2018)

Rastanak s Beogradom


Nažalost, danas je moć svake temeljito (ne šminkerski) subverzivne akcije da, ako ništa drugo, prouzrokuje bar po neku pukotinu u „zabetoniranom“ mišljenju nemisleće većine, a kamoli da potakne radikalne društvene, političke, pa i umjetničke promjene – nikakva. Subverzivne akcije nemaju moć. Subverzivne akcije nemaju novaca.


Subverzivne djelatnosti provodi mali broj osviještenih čiji se glasovi u sveopćoj potmuloj, razarajućoj huci koju proizvodi kapitalistički monstrum (ni blizu izdisanja), doimaju kao šapat. Dodatna nevolja sa svim vrstama manjina jest to što njihov opstanak ovisi o milosti većine. Pa se te, svakojake manjine, međusobno „tješe“ i držeći se za ruke plešu svoja mala kola (u koja ne pripuštaju „neprijatelje“), a „aždaja“ tapkanje njihovih koraka osjeća kao blago škakljanje po svom hrptu. Svejedno, treba i dalje talasati, pa i bezobrazno, bez zadrške provocirati i podbadati, otkrivati raznorazne svinjarije koje nam kroje dramatično osiromašene, ispražnjene, živote, iako je malo vjerojatno da će do tektonskog pomicanja tla za sada doći. Danas je više nego očito koliko se Miljković prevario. Nema prejakih riječi, umire se od mnogo opakijeg oružja čije se sjeme začinje u ideji, u misli, ali materijalizira u „akciji“. Treba plesati taj istrzani, zamarajući tanz, jer bez nekih, pa i naizgled perifernih utopija, osobnih i kolektivnih, umire se isprazno i sporo. Ako s vremena na vrijeme koji novi „graditelj snova“ kroči u buntovni svijet manjina, trud se isplati.


Saša Ćirić pozvao me je da za jubilarni broj „Betona“ na četiri kartice teksta skrojim, kolažiram, „kulturno-političku razglednicu Beograda prije i poslije 1990-tih“. To je (meni) nemoguće učiniti. Beograd od toga zaslužuje i više i manje. Osamnaest godina od našeg rastanka možda je dovoljno da se smire strasti. Ipak, ovako ili onako, Beograd se (još uvijek) provlači kroz knjige koje pišem.


Prema Barthesu, osnovna tehnika diskursa je fragmentacija ili – digresija, odnosno – ekskurzija. Znači, ta razglednica Beograda bila bi neka kao (moja) fotografija, kratki izlet, digresija u odnosu na ovo što oko mene tika-taka danas. Kao što se iza rožnice nalazi iris koji se, poput blende na fotoaparatu otvara ili zatvara i regulira količinu svjetla koja ulazi u oko, tako bih i ja sad mogla fokusirati beogradske detalje i, usmjeravajući ih prema unutra, praviti sliku. Vidni aparat nije naprosto kamera, bilježnik informacija. U procesu gledanja, oko i mozak organiziraju, analiziraju i prerađuju podatke iz vanjskog svijeta, a oko fokusira samo dijelove vidljivog svijeta, dok nepotrebne, redundantne podatke eliminira. Takav svjesno-nesvjesni proces, taj kontrolirano-spontani pohod u vrijeme i događaj, bila bi moja višedimenzionalna razglednica. Ali to je posao za dugačak i opširan tekst, za (unatoč drastičnoj selektivnosti) složen tekst, u najmanju ruku složen koliko je bilo složeno moje trideset i osmogodišnje življenje u Beogradu, sa Beogradom. Možda, ukoliko emocije i sjećanja posve ne presahnu, jednoga dana napravim sliku Beograda koji ću promatrati okom kukca. Oči kukaca sastoje se od stotina cjevčica na čijim vanjskim krajevima nalaze se fiksne leće. Vidno polje je široko a vrh svake cjevčice formira sićušnu sliku dijela okoline ispred sebe.


Susan Sontag pisala je o fotografiji kao elementu mita, kao statičnom objektu koji iz zagrljaja vremena čupa slike onoga što je nestalo, bilo da se radi o ljudima, prostoru ili pejzažu, i tako postaje aktivni pomagač pri svakom procesu žalovanja čija je svrha, između ostalog, i pomirenje sa stvarnošću.


                                                   *


Dakle, sličice (bljeskovi – bez oluja; klikovi):


14. maj 1992., 8.00. U stanu više nema nijednog predmeta. Samo zatvoreni sanduci i kartonske kutije. U njima je (valjda da se ne pretvori baš u krhotine, obložen slamom i onom mjehurastom plastičnom folijom) spakiran moj život. Žuti mačak Ivo („Zašto si svom mačku dala hrvatsko ime?“ pitaju Mašu šestogodišnje bliznakinje, naše susjede) poklonjen je Lebovićima, Zlati i Đorđu, koji ubrzo potom odlaze za Izrael. Pretrčavam autoput do policijske stanice, odjavljujem boravak. Zašto idete u Reku? pita službenica. U Rijeku, kažem.


Carina. Plombiranje kamiona. Moj brat maše, postaje sve manji, nestaje. Granica između Hrvatske i Srbije je zatvorena. Do Rijeke putujemo rasklimanim šestotoncem preko Mađarske.


Nekoliko dana ranije: U redakciju Dramskog programa donosim čokoladnu tortu za „oproštaj“ od kolega. Tadašnji glavni urednik, Zoran Popović, kaže: Dobro je što ideš, ti voliš more. Lektorka Radmila Vidak kaže: Dobro je što idete, vama se na licu vidi da niste Srpkinja. Vojislav Donić pušta suzu: Jesam li ja pridoneo tvom odlasku? Prije toga Boda Marković za mene je govorio: ustaška pička. Tortu su pojeli sekretari Aleksej Rikovski i Saška Rajić i daktilografkinja.


Susjedi dolaze i plaču. Što plačete, kažem, i poklanjam im sve svoje cvijeće. Više nikada nisam kupovala sadnice. U stanu danas nemam nijednu saksiju.


Prije toga:

Mašu sam ispisala iz trećeg razreda osnovne škole. Nakon nekog mog teksta u ne sjećam se više kojim novinama, njena učiteljica Nada Milošević izvela je devetogodišnju Mašu pred razred, naredila joj da pročita taj tekst i zaključila: Tvoja je mama državni neprijatelj. To mi je Maša ispričala tek 1993. Pred naš odlazak Nadi Milošević poklonila sam srebrnu narukvicu, šestu od ovih pet kojima zveckam. Nisam morala otići. Bio je to moj izbor.


Ni iz Hrvatske nisam 1995. morala otići u Kanadu. I to je bio moj izbor.


U Kanadi je bilo za razboljeti se. Toliko ljudi iz Sarajeva, toliko poznatih iz prethodnog života. Sve obezdomljeni. Izglobljeni. Stari za nove početke.


Rekla sam sebi, vratit ću se u posjet Beogradu, kad padne Milošević.


                                                   *


Odsjela sam u hotelu. To je već bilo bolesno.


Srela sam ljude koji su se htjeli ljubiti, što nije dolazilo u obzir. Srela sam prijatelje, padali smo jedni drugima u zagrljaj: u Knez Mihailovoj odmah sam naletjela na Ivana Čolovića i na Ranka Bugarskog. S Dorom Sekulić otišla sam na ručak. U Media centru vidjela sam Fiću Davida i još neke. Pomislila sam: Kao da nisam otišla. Onda se blenda zatvorila. Ponovno se smračilo. Otišla sam na grob svoje majke i ostavila mimoze. I vratila se u nervoznu Hrvatsku. Neki ljudi iz Beograda dolazili su u Hrvatsku, pa su kontakti djelovali neprekinuti. Kao da živimo po starom. Viđala sam kazališne ljude, među njima i bliske, Borku Pavićević, Branka Cvejića viđala sam često, s Vojom Brajovićem kupovala sam sandale za njegovu suprugu; Mirjana Stefanović nedostajala mi je, Milica Nikolić također. Srela sam Tanju Petovar u Fažani. Bilo je mnogo osoba u prethodnom životu. S nekima se dopisujem. S Goranom Cvetkovićem redovito se viđam, malo u Dramlju, kad nam na gradele peče skuše, malo u Rijeci, svojim starim automobilom dolazi po mene svakog ljeta i odemo na brionsku predstavu. Sve to ljekoviti su mali susreti, premda besmisleni – pothranjuju iluziju o neproticanju vremena.


Još dva tri-puta otišla sam u Beogradu – uvijek na dan-dva. To je ništa. S Dejanom Ilićem, Svetlanom Gavrilović i s još nekim finim umornim ljudima, jednog oktobra, nerazumno ljetnog, otišli smo u neku kavanu, ne sjećam se koju. U bašti je sjedio Brana Crnčević. Posve opušten i otromboljen. Htjela sam otići. Pravi se da ga ne vidiš, rekli su mi. Miša Jovanović donio mi je svoje nove knjige o Rovinju, sljedećeg ljeta je umro.


Nisam se mogla sjetiti koja je ulica Kolarčeva. To me je uzrujalo ali istovremeno je djelovalo oslobađajuće.


Moja Maša „vratila se“ u Beograd nakon šesnaest godina. Napravila je dokumentarni film koji se zove „Moj Beograd“. To je tužan ali opor film. Čvrst mali film, bez patetike. Kad smo došle u Hrvatsku, njeni vršnjaci govorili su joj, Drndić je srpsko prezime. U Istri postoji selo Drndići. Pitala me je da li je Drndić srpsko prezime. Nisam joj odgovorila.


                                                   *


Posljednji put bila sam u Beogradu krajem maja 2010. Na manje od dva dana. Nisam imala vremena ni za što. Odlazeći na službeni sastanak prošetala sam od Kalemegdana do Trga Marksa i Engelsa (koji se, znam, više tako ne zove) i iznenadila se silnom drveću što na tom trgu raste. Usput sam srela Gorana Markovića pa smo jedno drugom rekli ciao, kao da se često viđamo. Početkom decembra 2008. u Puli sam gledala njegovu „Turneju“. Tad mi je poklonio svoje Male tajne, a kako ga otada nisam vidjela, željela sam mu nešto reći i o toj njegovoj dirljivoj kronici s posvetom: Daši, posle toliko vremena, za one godine koje stižu. To s vremenom za moju generaciju pokazalo se kao ozbiljna neka zavrzlama. To istjecanje bušnog nam, izbušenog vremena. Prošla sam nekim ulicama i sjetila se brojeva kuća u kojima su stanovali neki prijatelji, 7. jula 51, ali ta ulica više ne postoji. Tadeuša Košćuškog 16. U bivši hotel „Toplice“ došla je moja Tanja. Samo smo se držale za ruke, nije bilo vremena za priču. Ona je jela juhu, ja sam pila coca-colu jer sve to vrijeme u Beogradu me je bolio želudac. Ima strašno oronulih fasada. U prizemlju tih oronulih, boginjavih zgrada nalaze se otmjene trgovine s robom poznatih svjetskih marki. Našla sam neke stare samoposluge, druge su nestale. Kip dječaka s Čukur-česme u Dobračinoj, također je nestao. Ostao je prazan postament. Taj kip djelo je strica moje bake, Splićanina Paška Vučetića koji je oženio izvjesnu Mariju. Oboje su odavno mrtvi i leže na Novom groblju, tamo gdje smo smjestili moju majku. Na tom grobu postoji još jedan njegov dječak s vrčem. Bojana Bratić javila mi je da se klima, da su i njega pokušali skinuti i odnijeti u rezalište za „honorar“ od pedeset eura. Slike Paška Vučetića vise u Narodnom muzeju grada Beograda. Trebale bi visjeti u Splitu. Te fasade beogradske potpuno su me razbucale. Beograd kao starac. Starac-izdajnik, starac-pokajnik.


Osjećala sam se kao Arsenije Njegovan. Za utjehu, oba jutra provedena u njemu, skoknula sam do malog dućana iznad hotela, do kioska u kojem cijede prirodne sokove i pijuckala te vitamine da sebi olakšam disanje. U Hrvatskoj po pitanju Beograda imam malo sugovornika. Recimo, Bobu Matić, Mirka Kovača i Boru Ćosića ljeti. To bi bilo sve. Nedovoljno za izlječenje. Mogao je to, recimo biti i Goran Milić, ali njegova su sjećanja krenula nekim drugim stazama. Tako, još uvijek, kad nisam u Rijeci a želim reći da mi je u njoj nešto ostalo, kažem, tamo mi je – u Beogradu. To mi ide na živce, ali me i veseli. To, što se taj tatouage teško briše.


Nisam kupila kajmak sad kad sam bila u Beogradu, neki iz redakcije Svezaka koji ne žive u Beogradu – jesu. Besmislene su te adoracije bez pokrića. Kao, primjerice, Jergovićevo oduševljenje Beogradom. I beogradskim kavanama, i beogradskom Politikom. I Tirketom. Tirnanića sam poznavala još otkad je imao dvadesetak godina, kad je sjedio na kamenom stepeniku kod Egija i Zore u Rovinju i pijuckao zelenu grappu.


U sebi nosim nivoe i nivoe Beograda. Od vrtića u Užičkoj, preko osnovne škole i brkate učiteljice Branke koja mi nije dopuštala da pišem lijevom rukom (a ipak jesam) i Prve beogradske gimnazije, do fakulteta, preko izdavačkih kuća i redakcija, do zubara i liječnika, slikara i kipara, arhitekata i vodoinstalatera. Do Ksenije Anastasijević koja mi je na Filološkom predavala, s kojom sam nedavno vodila mučan razgovor nakon što je Bogdan Bogdanović umro. Prije četiri godine Bogdan je u Beču pitao Mašu, kako se vi, mlada damo, osjećate naspram romantizma? Nitko sa mnom nije tako pametno razgovarao, rekla je. Trideset i osam godina. Ipak. Ruševine generalštaba i dalje krase Ulicu kneza Miloša. Ali kipa Borisa Kidriča nema. Bio je to golemi kip, na platou ispod Ulice Narodnog fronta, blizu zgrade u kojoj je stanovala Marijetka Kidrič koja je nevjerojatno sličila svome ocu. Ni Marijetke Kidrič u Beogradu više nema. Kad je Beograd bombardiran zvala me je Branka i pitala kako se po tom pitanju ponašaju ljudi u Hrvatskoj. Nikako, rekla sam joj. Ne plešu kolo. Branka je rekla da je u Beogradu strašno. Pitala sam je ima li struje, ima li vode, ima li hrane. Pitala sam je da li zna koliko je trajala opsada Sarajeva? Da li zna sa su Sarajlije zimi vršili nuždu u plastične kese čiji bi se sadržaj prvo zaledio, da bi se s dolaskom proljeća krenuo odmrzavati. Kad je pao Vukovar, rekla je, neka, mamu im njihovu. Čiju? Prije tog bombardiranja, Milošević & co. u Rambouilletu svirali su klavir i naručivali boce skupog vina, a svijet je čekao. Kako zaboraviti? Kada?


Rijetko kad govorila sam sijalica. Na voždovačkoj pijaci 1991. tažila sam žarulje. Prodavač mi je rekao, marš!


Imam ja i hrvatsku inačicu ove pričice. O njoj stalno pišem, jer živim u Hrvatskoj, pa to neke u Hrvatskoj vrlo nervira. U Hrvatskoj bi da čitaju o ružnoći moje beogradske priče, u Srbiji, obratno. Ni jednima ni drugima ne dam takve priče. Svakome svoje. Kad smo iz redakcije Sarajevskih sveski išli u Prištinu na promociju časopisa, nitko iz Hrvatske nije htio poći. Svi su izmišljali neke obaveze, jedan je rekao da se ne želi zamjeriti svojim beogradskim prijateljima, pa sam tako otišla sama.


Prije neki dan čitam u hrvatskim novinama „otkriće“ o čarobnoj knjizi Bekima Fehmiuja Blistavo i strašno. O toj knjizi pisala sam još 2001. ali kao da nisam. Nije bilo odjeka, a i Bekim je bio među nama. Branka Petrić rekla mi je hvala.


Ja nisam Marlene Dietrich. Nemam tako lijepe noge i još sam živa. Nemam se gdje vratiti. Niti gdje ukorijeniti. Ostao mi je jezik. Miš-maš jezika koji me isključuje, kojim se isključujem. Koji me odaje, kojim se odajem. Ovaj sam tekst mogla napisati na nekoj varijanti srpskog, ali nisam htjela. Srpski mi također „bježi“, napušta me. Ili ja njega. Jedino kad se uznemirim, kad raspravljam sa zadrtim hrvatskim nacionalistima, tada podižem glas i iz mene izlazi mješavina splitsko-srpskog. Kad sam onomad, 2000, bila u Beogradu, pričala sam za „Peščanik“. Rekli su mi, o kako lepo govorite hrvatski. Čitam, i „Peščanik se ugasio. Čitam, Vlasta Jalušič u Sloveniji je objavila knjigu Zlo nemišljenja. Miklavz Komelj piše pametne knjige i poeziju. Gal Kirn iz Amsterdama odlazi u Berlin i navraća u „svoju“ Ljubljanu. Dolaze novi ljudi, s kraćim sjećanjem, pa će možda u zraku biti manje ofucanih emocija, više radosti.


Nedavno sam na ulici u Rijeci čula tinejdžere kako kažu „pikavac“. Ta je riječ, uz još mnoge, eliminirana, eksterminirana iz jezika horvatskog. Morala sam se nasmiješiti. Riječ i se vraćaju, ne ubijaju, vraćaju se i donose slobodu.

Beton plus arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.