Pod opsadom: lica stvarnosti (I)
Izbor i prevod poezije Mahmouda Darwisha: Vojo Šindolić
Drugih sjeti se
Kad doručak spravljaš, drugih sjeti se
(Ne zaboravi nahraniti goluba)
Kad svoje bitke biješ, drugih sjeti se
(Ne zaboravi one što čeznu za spokojem)
Kad plaćaš račun za vodu, drugih sjeti se
(Onih što žeđ gase kišom iz bijelih oblaka)
Kad vraćaš se domu svome, drugih sjeti se
(Ne zaboravi narod što živi ispod šatora)
Kad prije sna zvijezde brojiš, drugih sjeti se
(Koliko dušâ nema gdje spavati)
Kad o duši svojoj pripovjedaš u metaforama, drugih sjeti se
(Onih koji nemaju pravo govoriti)
Kad misliš o onima što daleko su, sebe sjeti se
(I kaži: da mi je da sam u ovoj tmini iskra)
On je spokojan, baš kao i ja
On je spokojan, baš kao i ja,
on pije čaj s limunom,
a ja kavu,
to je jedina razlika između nas.
Poput mene, i on je odjeven u široku košulju na pruge,
a ja, baš kao i on, čitam večernje izdanje novina.
Ne vidi kad u njega gledam kriomice,
niti ja njega vidim kad krišom gleda u mene,
on je spokojan, baš kao i ja.
Razgovara o nečemu s konobarom,
isto činim i ja…
Kad crna mačka prođe između nas,
pogladim je po njenom poput noći crnom krznu,
isto učini i on i pogladi je po njenom poput noći crnom krznu…
Ne govorim mu: Danas je nebo vedro
i plavetno.
Ni on meni ne govori: Danas je nebo vedro.
On je promatrač i promatrani
i ja sam promatrač i promatrani.
Kad pomaknem lijevu nogu,
on pomakne desnu.
Kad pjevušim određenu melodiju,
on pjevuši neku sličnu.
Razmišljam: nije li on zrcalo u kojem vidim samog sebe?
Potom se zagledam u njegove oči,
ali ne vidim ga…
Naglo izlazim iz kavane.
Razmišljam: možda je on kakav ubojica, možda je
slučajni prolaznik koji misli da sam ja ubojica
On je zabrinut, baš kao i ja!
Tko sam ja bez izgnanstva?
Stranac na obali poput rijeke je… voda me
vezuje za ime tvoje. Iz ove daljine ništa me ne može vratiti
spokoju palmine krošnje: ni mir a ni rat.
Ništa me ne potiče da shvatim duh evanđelja. Ništa
…baš ništa ne svjetluca s obale oseke i obale plime
između Eufrata i Nila. Ništa me
ne može natjerati da napustim faraonovu lađu. Ništa me
ne privlači niti ispunja zanosom,
ni čežnja a ni obećanje.
Što mi je onda činiti?
Tko sam ja bez izgnanstva, i
bez duge noći koja u vodu gleda?
Voda
me vezuje
za ime tvoje…
Ništa mi ne može oduzeti leptire mojih snova i
vratiti me u moju stvarnost: ni prašina a ni vatra. Što ću onda
i kako ću, bez ruža iz Samarkanda? Što ja to
tražim u kazalištu u kojem pjevače osvjetljava
mramor što sjaji poput mjesečine? Postali smo laki
poput kuća na dalekim vjetrovima. Postali smo dva prijatelja
dva čudnovata stvorenja u oblacima… i sada smo se oslobodili
gravitacije zemljinog identiteta. Što nam je onda činiti...
i tko smo mi bez izgnanstva, i
bez duge noći koja u vodu gleda?
Voda
me vezuje
za ime tvoje…
Sve što je ostalo od mene jesi ti i sve što je ostalo od tebe
jesam ja… jedan stranac koji masira stopala strancu: O
moj stranče! Što nam je činiti s ono malo spokoja
koji nam je još ostao… i sa snovima koji nas od mitova razdvajaju?
Ništa nas ne privlači: ni cesta a ni kuća.
Je li ovo putovanje bilo isto još od samog početka,
ili su naši snovi pronašli kobilu
među mongolskim konjima na brdu, pa su nas razmijenili za nju?
Što nam je onda činiti?
I tko smo mi
bez
izgnanstva?
Iz poeme “Mural”
Ovo je ime tvoje
kazala je jedna žena
i nestala vijugavim hodnikom
Mogao sam vidjeti nebo nadohvat ruke.
Krilo bijele golubice nosilo me prema
drugome djetinjstvu. Nisam sanjao
da sanjam. Sve je bilo stvarno. Bio sam svjestan
da sam se bacio ustranu
prije no što sam poletio. Postat ću ono što želim
u posljednjem krugu. Sve je bilo bijelo:
more što je visilo nad krovom od
bijelih oblaka bijaše ništavilo
na bijelom nebu bezuvjetnosti. Postojao sam
a i nisam. Bijah osamljen u zabitima
vječite bjeline. Došao sam prije svog vremena
pa se nijedan anđeo nije pojavio i pitao me:
“Čime si se bavio, tamo dolje, za života?”
Nisam čuo pjev dobročinitelja
ili jauke grešnika, bijah sam, okružen bjelinom,
sasvim sam…
Ništa me ne boli pred vratima uskrsnuća.
Ni prolaznost vremena ni osjećaji.
Ne osjećam lakoću stvari a ni težinu
opsesija. Nema nikoga koga bih mogao pitati:
Gdje sam to sada? Gdje je grad
mrtvih, i gdje sam to ja? Nema ničega
u beskraju, u bezvremenosti,
ili u nepostojanju
Kao da sam već umro…
pa mi je ova priča poznata, i znam
da sam na putu prema onome što ne znam.
Možda sam još živ, negdje drugdje, gdje
još uvijek znam što želim…
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću misao koju ni sablja
a ni knjiga ne mogu otjerati u pustu zemlju…
misao jednaka kiši koja pada po planini
koju je razdvojila jedna jedina vlat trave
gdje moć ne znači pobjedu
a pravda nije prognana
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću ptica, i svoj život spasiti
od ništavila. Kad moja krila izgore
približit ću se isitini, i iz vlastitog pepela
ponovno oživjeti. Ja sam dijalog sanjarâ. Napustio
sam svoje tijelo i jastvo da bih dovršio
svoje prvo putovanje do značenja, ali značenje
me je uništilo i nestalo. Ja sam ta odsutnost.
Nebeski prognanik
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću pjesnik,
voda će se pokoriti mojoj mašti, a moj jezik
postat će metafora metafore. Stoga, neću ništa reći
niti označiti mjesto. Mjesto je moj grijeh i moja izlika.
Ja potječem odande. A ovdje to mjesto
iz mojih koraka prelazi u moju maštu…
Ja sam onaj koji je bio i koji će biti,
beskrajni svemir tvori me
i uništava
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću vinograd,
neka me ljeto tiješti
i neka se prolaznici pod
slatkim svjetiljkama ovog mjesta napiju mojeg vina.
Ja sam glasnik i glasina.
Ja sam pošiljatelj i primatelj
Jednog dana postat ću što želim
Ovo je ime tvoje
kazala je bolničarka
i nestala u bjelini vijugavog hodnika:
Ovo je tvoje ime, dobro ga upamti!
Ne respravljaj se s njim oko slovâ
i zanemari plemenske barjake,
budi prijatelj svome vodoravnom imenu,
i iskušaj ga na živima i mrtvima,
i nastoj ga točno izgovoriti u društvu stranaca,
ureži ga u stijenu u špilji
i kaži: Ime moje, zajedno sa
mnom i ti ćeš rasti,
i nosit ćeš me kao što ja tebe nosim,
jer stranac je brat strancu.
Osvojit ćemo ženski svijet samoglasnikom posvećenom flautama.
Ime moje, gdje smo to sada?
Odgovori mi. Što je sada, što je sutra?
Koje je vrijeme ili mjesto,
staro ili novo?
Jednog dana postat ćemo ono što želimo