Sreda 06. maj 2015.
Piše: Saša Ćirić

MALE GRADSKE PRIČE (15)

Posetioci

 

Primetio sam da pišući o gradu, pišem o sebi, umesto onoga što vidim predočavam ono šta mislim. Unutra i spolja su promenili mesta. Introvertan posmatrač ionako je sklon da opisuje unutrašnje pejzaže. Ne znači da je grad nestao, ili postao manje protežan. Naprotiv, grad je zaposeo sve, naselivši se u nišama intime.


Nekako, s proleća, ožive sve ulice, šetališta proključaju. Gradski prevoz postaje penzionerski turoperater, prosjaci masovno kreću na svoju bauštelu, maloumnici izmile iz svojih zimskih skrovišta. Parkovi postaju edenski vrt za maloletne huligane i ponoćne sportiste na igralištu između zgrada. Opijeni smlačenim povetarcem glasno uživaju do duboko u noć, na radost zatočenog komšiluka koji otvorenih prozorskih okana broji cilik pivskih flaša ili krckanje zgužvanih limenki. Fudbalski huligani preferiraju vikende, kada se saobraćaj proredi a glavne raskrsnice zaposednu šetači u plavim uniformama, ponekad oklopljeni kacigama i plastičnim štitovima.


Posle derbija čovek srednjih godina, ispod moje terase, ushićeno poznaniku prepričava kako su se pola sata „peglali“ sa izgužvanima iz suprotnog tabora. Desna ruka mu je u gipsu, s njim su dve male devojčice koje je izveo u šetnju ili kupovinu, poznanik je znatiželjan i takođe ponet pričom. Huligani su ponosno obeležili svoju teritoriju, kao i oni iz suparničkog tabora preko njihovih grafita, Džekson Polok palimpsesti su svuda, po fasadama zgrada. Na jednoj ponosno, u kružnom frizu stoji figuralna ilustracija pacijenta izbuljenih očiju, koji se otima svezan u belu košulju sa dugmadima otpozadi, i natpisom: i kao da smo svi iz Laze pobegli. Jednom će i ovaj kraj postati sastavni deo ogledne rute recepcije Lazarevićevih pripovetki. Živim u lepom kraju punom zelenila, nadomak reke.


Les visiteurs su među nama, ali nisu došli iz srednjeg veka, iz paralelnog univerzuma niti su se vratili iz budućnosti. Nevidljivi su, kao duhovi, hendikepirani, teško bolesni ili stanari staračkih domova i kartonskih naselja. Kada ih ugledamo, prenerazimo se, iako nas uznemiravaju ređe od predstavnika vlasti i traže kudikamo manje od Infostana i Elektrodistribucije. Razlikuju se po autfitu, nastupu i pratećim rekvizitama.


S toplim vremenom 16-icu pohodi tamnoputi mladić ogoljene desne natkolenice sa otvorenom ranom, punom oljuštenih krasti. Polaže na scenski nastup, bez mnogo reči i uglavnom je jako uspešan. Ljudi su sujeverni, putnici još više, daju da ne bi gledali, prizor je kužan, mada nije isključeno ni da je rana zarazna. Šta ti je dijalektika poziva: uzimaš novac za lekove koje ne smeš da koristiš, jer ćeš ozdravljenjem poništiti siguran izvor prihoda. Možda je sklon Penelopa metodu: dan što plete, noć opara.


Ostali posetioci su bliži standardu: prateća sitna dečurlija, raspevana ili tiha, mada sezona za njih kanda da još nije počela, oni što se teže probijaju ali utoliko glasnije zazivaju pomoć na putu, hleb i deca su najčešće rabljeni retoričke poštapalice, kao i kantice od pavlake ili majoneza i poneki šešir za sitniš. Ponekad zaluta, sa kafanskih stolova i iz bašti kafića, gluvonemi mladić sa ceduljama u ruci, bez privezaka i crkvenih kalendara. Blagodarni smo ko mati naša crkva, bogati savetima i poučnim mislima, sa zmijom u džepu i figom u srcu. Nekako nedostaju skrušene zabrađene starice, skupljene ispred izloga, pijanci u prolazima opruženi na stepeništu, mlade majke s decom posađene na kartonu ili musavi solo klinci koje ne drži mesto, posetioci sa platformom koju prati pisani tekst na kartonu i stražarna ikonosličica. Nema žene bez ruku na uglu Makedonske i Dečanske ili posetilaca sa težim fizičkim hendikepom, sakaćenih od Doma za vešanje do Milionera iz blata.


Industrija sažaljenja i stalni test savesti: socijalni slučaj nikad nije prevara.

Prizori i priviđenja, staviš slušalice, okreneš glavu i već su zaboravljeni.

Sa posetiocima nikad nisi načisto, ko da su prihodali iz tamnog vilajeta: ko im ne da kajaće se, ko da – takođe. Sećam se, jedan ih je terao da se bave poljskim radovima, da pošteno zarade, jedna žena je posetiocu sa heraldički ispruženom rukom rekla: daj ti meni, u nekim novinama su se sami hvalili da zarade dnevno više od onih koji rade za prosečnu platu, verujem da su preterivali, jedna žena je jednom detetu kupila pecivo, nije mu dala novac. Neko ih gleda s teško prikrivenim gnušanjem, neko sa indifirentnim ignorisanjem, nekome je žao, nekoliko trenutaka, neko je zbunjen, treba li ili ne treba dati, šta je ispravnije. Posetioci su uvek van zakona i uvek tu oko nas. Kažu da ih je Orijent, onaj nekadašnji, primao kao božje davanje, kao kišu ili skakavce, Okcident ih je regrutovao u korisnike socijalne pomoći, ako dokažu da su se potrudili da nađu bilo kakav posao ili prihvate koji im se ponudi.


Izbeglice iz galaksije koju su spržili Nekromanti, antički simboli promenljivosti sreće, nevoljni hipici, žeteoci milosrdnog sažaljenja, bosonogi poslanici s trotoara.


Kada jednom nestanu, nosićemo svastike oko mišica i odmarati se ispod hlada koju pruža šest ili osam pari krila.

Beton plus arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.