Hodajući šetalištem uz Bistricu u pravcu prizrenske mahale Maraš, gdje se glumac Bekim Fehmiu pedesetih godina - ovdje zapamćenih po Rankovićevoj represiji - hvatao s curama albanske, srpske i ostalih nacionalosti, nalazi se bista, kako piše, narodnog heroja ("Hero i Kombit") Muse Shehzade. Iznad njega - albanska zastava. Ovdje, naime, ne samo da je riječ o narodnom heroju drugačijem od onih koje smo mi navikli zvati tim imenom, nego je – štoviše - Shehzade je svoj život posvetio borbi protiv njih. Bio je balist, pripadnik organizacije koja se tijekom Drugog svjetskog rata borila za Veliku Albaniju, kolaborirajući s fašistima, progoneći i ubijajući srpsko stanovništvo, ali i albanske partizane.

- Većina ljudi na Kosovu svrstala se uz Njemce i Talijane uslijed izuzetno žestoke međuratne represije srpskih vlasti. U povijesnim udžbenicima danas su balisti i partizani predstavljeni kao djelovi nacionalnog pokreta sa zajedničkim ciljem, dok se sukobi među njima uopće ne spominju, kaže politolog Skhelzen Gashi. Povijest je izuzetno komplicirana i nije lako donositi sudove: vođa kosovskih partizana, Fadil Hoxha, uložio je mnogo muke da pridobije albansko stanovništvo za stvar zajedničke, multinacionalne narodnooslobodilačke borbe koja je službeno obećavala ravnopravnost. Pa ipak, u prvim godinama nakon rata većinsko albansko stanovništvo ponovno je izloženo represiji, a njegove želje za samoupravom su ignorirane sve do opsežnih reformi s kraja šezdesetih godina koje su finalizirane ustavom iz 1974. kojim su Kosovo i Vojvodina gotovo – ali ne posve - izjednačene s jugoslavenskim republikama.

Dok se grade spomenici novim narodnim herojima, ruše se oni podignuti u čast bivšim – dakle, jugoslavenskim komunistima, koji su 1945. ubili Shehzadea. Pojedina su partizanska obilježja na Kosovu i preživjela, ali je njihov pokret - slično kao i u Hrvatskoj - retroaktivno etnički očišćen. U prištinskom Gradskom parku decenijama su stajale biste slavnih heroja NOB-a Bore Vukmanovića i Ramiza Sadikua, simbolizirajući srpsko-albansko drugarstvo. Danas je Ramiz usamljen – Borina bista je uklonjena, a uništen je i spomenik u Landovici, gdje su zajedno strijeljani. S nekadašenjeg sportskog centra "Boro i Ramiz"na grad gleda ogroman poster bradatog Adema Jasharija, osnivača OVK ubijenog u Prekazu, zvanog i "albanski Che Guevara". Njegov lik u obliku biste ili makar postera na Kosovu je, kao i albanske zastave, doslovce sveprisutan. Par stotina metara dalje, impozantni spomenik bratstvu i jedinstvu - Bashkim dhe Vëllazërim - čeka rušenje. Na njegovom mjestu treba niknuti park - po medijma, s Jasharijevim imenom. U međuvremenu su likovi u njegovom podnožju prebojani u boje osloboditelja – odnosno zastava zemalja NATO-a. Sama zastava sjevernoatlantskog vojnog saveza vijori se ispred mnogih službenih zgrada – zajedno sa zastavama Europske unije, Sjedinjenih država, Albanije i Kosova; za razliku od crvene zastave s crnim orlom, državna kosovska zastava nalazi se samo tamo gdje apsolutno mora. U Prizrenu je čak podignut spomenik NATO-u: amblem saveza podignut na karti Kosova, okružen modrim zastavama. Prizor, bez sumnje, od kojeg se svakom lijevom antiimperijalistu diže kosa na glavi. I koji ponovno potvrđuje kompliciranost stvarnosti.

Sveprisutni revizionizam ide toliko daleko da, primjerice, u Đakovici se gradska skupština usprotivila podizanju biste Fadila Hoxhe: za nacionaliste su kosovarski komunisti danas izdajice, bez obzira što su – o čemu u svojoj knjizi Kosovo i raspad Jugoslavije piše i Skhelzen Maliqi – sve bitne albanske institucije na Kosovu, od Univerziteta, školskog sustava do medija – uspostavljene za vrijeme autonomije, upravo njihovim zalaganjem.

- Činjenica da se danas period od početka sedamdesetih godina do pojave Miloševića predstavlja kao okupacija vrlo je čudna... Bilo je to najbolje doba povijesti Kosova, čak su i generali OVK obrazovani u to vrijeme, dodaje naš sugovornik. Politolog je inače, izradio analizu povijesnih udžbenika u Srbiji, Albaniji i na Kosovu, a rezultati, nažalost, ne iznenađuju.

- U kosovarskim udžbenicima uopće se ne spominju zločini OVK-a, kao ni suđenja njenim generalima. Broj Albanaca ubijenih od strane srpskih snaga bitno se preuveličava. U udžbenicima u Srbiji ne spominje se niti jedan od više od deset tisuća albanskih civila ubijenih u posljednjem ratu. Tvrdi i da su udžbenici bili bolji u školskim danima sadašnjeg inoministra Srbije Ivice Dačića - rođenog u Prizrenu -  i premijera Kosova Hashima Thaçija; "barem u njima nije bilo govora mržnje".

Kosovskim gradovima danas su posijane valjda stotine naoružanih spomenika OVK-ovaca: gotovo po jedan u svakoj ulici. Šest i pol godina nakon proglašenja nezavisnosti, za koju su se borili, Kosovo je priznalo 110 od 193 članica UN-a. Zemlja je, međutim, suočena s fantastično golemim problemima.

Prema analizama prištinskog think-thanka KIPRED, Kosovu prijeti opasnost da završi u limbu, sa statusom neke vrste nezavisnog entiteta, ali ne i države. Sponzori nezavisnosti Kosova su se umorili, a učvršćivanje međunarodnog legitimiteta sve više ovisi o dijalogu sa Srbijom. Dakle, i o političkoj volji Beograda, barem dok Srbija ne stupi pred sam prag Europske Unije. Država se istovremeno ne može riješiti imidža protektorata zapadnih sila. Parlament je u travnju, pod vanjskim pritiskom, izglasao osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine sa sjedištem u Bruxellesu, koji bi trebao procesuirati zločine OVK - između ostalog i navode o trgovini organima ubijenih ne-Albanaca i Albanaca nesklonih OVK-u, iz nalaza izvjestitelja Vijeća Europe Dicka Martya. Osnivanje tog suda, prema Thaçiju, bivšem političkom vođi OVK, znači "najveću uvredu za Kosovo". Krajem srpnja - par tjedana prije naše posjete Kosovu - specijalni izvjestitelj EU-a, Clint Williamson, potvrdio je neke Martyeve navode.

Petrit Selimi

Unatoč svemu, zamjenik ministra vanjskih poslova Petrit Selimi je optimist.

- Priznalo nas je više od polovice članova UN-a, što je vrlo dobar rezultat ako znamo da Rusija nije podržala Aahtisarijev plan. Srbija je, sporazumom s Kosovom, priznala da je jedino Vlada Kosova suverena na cijelom teritoriju Republike Kosovo, tumači nam, 36-godišnji Selimi tijekom razgovora u pomalo hipsterskom baru "Strip Depot", smještenog nedaleko Ulice Majke Tereze - bivše Titove - u središtu Prištine. I nedaleko najpoznatijeg prištinskog hotela, koji se nekada zvao „Kosovski božur“, odmah nakon rata „Ilirija“, a danas – „Swiss Diamond“. Razgovaramo na srpskohrvatskom, koji se - za razliku od prije desetak godina - slobodno priča na ulicama kosovskih gradova - i od strane mnogih Albanaca.

Osporava interpretacije da je Srbija prošlogodišnjim Briselskim sporazumum, koji predviđa uspostavljanje Zajednice srpskih opština izborila nekakvu mini-Republiku Srpsku. Predstavnici ZSO-a moći će, primjerice, odlučivati o izboru regionalnog zapovjednika policije, ali tvrdnje da je Srbija sporazumom dobila više nego li Kosovo smatra „dobro beogradskom propagandom“.

- Ustav Kosova već predviđa mogućnost asocijacije općina. Ovo će biti samo još jedna, ali bez zakonodavne ili egzekutivne moći. Više je riječ o suradnji općina koje, recimo, žele nešto zajedno graditi i tako uštediti novac. Prema sporazumu, jedini ustav, policija, dokumenti i automobilske tablice važeći na sjeveru Kosova su one Republike Kosovo.

Po njemu, ne samo da članstvo u UN-u ne ovisi o stavu Srbije, nego "konačna rehabilitacija Srbije ovisi o priznanju Kosova", a Srbija neće prije toga moći postati članica EU-a.

- Na zadnjim izborima u Srbiji Kosovo nije bilo niti među top-deset tema, niti to više zanima ljude na ulici. Nemam nikakve dvojbe da će kosovska zastava da se zavijori na našoj ambasadi u centru Beograda, još u ovoj dekadi, zaključuje samouvjereno.

Međunarodna pitanja nisu ni izdaleka jedine teškoće. Nezaposlenost po statistikama Svjetske banke i državne statističke agencije iznosi približno trideset posto (nekad se tvrdilo i da je blizu pedeset posto), a otprilike jednako toliko Kosovara preživljava ispod crte siromaštva – što znači da, prema službenim statistikama, tročlana obitelj preživljava sa šezdesetak eura mjesečno. Prosječna plaća iznosi blizu 350 eura, dok se ona u privatnom sektoru, prema sindikalnim podacima, kreće od 150 do 200 eura; potrošačka košarica doseže i 600 eura. Mjesečni izvoz prosječno pokriva mizernih 11 - 12 posto uvoza. Ali Selimi i ovdje izdvaja pozitivne elemente i uspjehe; premda siromaštvo jest problem, Kosovo nije vidjelo nikakvih masovnih socijalnih protesta, a ljudi su još uvijek, ističe, optimistični.

- Jedina smo država u ovom delu Evrope čiji BDP raste prosečno 4,5 odsto poslednjih sedam godina, a poslednjih pet imamo dvocifreni rast budžetskih prihoda. U redu, počeli smo od nule, pa su ti rezultati lakši. Ali građenje nacije ovdje protiče impresivno u usporedbi s primerima diljem sveta - od Libije do Afganistana. Nezaposlenost nije mnogo veća od one u Španiji ili Grčkoj. Gotov je ogroman projekt autoputa za Albaniju. Od 2007. izgradili smo više cesta - 1.550 kilometara - nego li u čitavom razdoblju od 1946. do 2007. godine! Parafirali smo ugovor o stabilizaciji i asocijaciji s EU. Državni dug iznosi svega šest odsto BDP-a – mi autoput nismo, poput Hrvatske, gradili zaduživanjem nego smo stegli kaiš. Osim toga, ogromna prednost u usporedbi s drugim državama regiona je činjenica da mnogo više ljudi ulazi u radni odnos nego li u penziju, nabraja. Kosovo je najmlađa država Europe: skoro 55 posto stanovništva mlađe je od 30 godina, a skoro 65 posto njih nezaposleno je. Selimi vjeruje da, uz energetiku, budućnost ekonomije leži u informacijskim tehnologijama i uslužnim djelatnostima, poput call centara otvorenih "outsourcingom" iz razvijenijih zemalja. Istina, prištinski barovi noću su ispunjeni visokoobrazovanim urbanim mladim ljudima, no magazin Kosovo 2.0 upozorava da  – unatoč Thaçijevom hvalisanju – po podacima iz 2011. svega 16 posto mladih Kosovara upisuje sveučilišni studij, za razliku od recimo 34 posto u Moldaviji ili 30 posto u Makedoniji.

Svega petnaestak minuta vožnje od bara "Strip Depot", realnost izgleda posve drugačije. Plaća se dinarima, zastave su srpske, a šef države se, sudeći po natpisima, zove Tomislav Nikolić.

- Živimo pod okupacijom - kaže nam Radmila Todić Vulićević, autorica više knjiga o Prištini. Sreli smo je u dućanu manastira u Gračanici, najvećoj enklavi Srba južno od Ibra, zapravo selu u koje je Beograd uložio mnogo novca stvarajući svojevrsni "glavni grad".

- Zbog redukcija struje, porođaji se obavljaju pod svetlima mobitela, a deca ustaju u pet ujutro da stignu u izmeštene škole, nastavlja rezignirano. Povremeno baca pogled prema manastiru, ograđenom bodljikavom žicom, dodajući „Istina je ondje“. Na pitanje o Miloševićevom masovnom otpuštanju Albanaca s posla, u maniri apartheida, tvrdi da su se "oni sami povukli, to je bio njihov interes", dok su lokalni Srbi, prema njenim riječima, bili u medijskom mraku i nisu imali pristupa opozicijskim medijima.

- Budućnost ne zavisi od nas, a pravda je ondje - kaže sjetno i s vjerom, opet pokazujući prema manastiru.

Na rubu Gračanice već godinama, na rubu egzistencije, u kontejnerima – donacija Ruske federacije - životare izbjeglice.

- 1999. mi je zapaljena kuća i od tad sam selila devet puta. Niko ne brine o nama. Kao da smo stoka - iskopajte raku pa nas zakopajte. Ljudi umiru, a nemamo gde ni da ih izložimo. Dolazio je Velimir Ilić, otvarao stanove - presrela sam ga, donijela rakije, obećao je da će pomoći. Šest godina i ništa, priča Olgica Subotić iz Obilića, satrvenim, posve beznadnim glasom. U Srbiju ne želi ići, veli, tamo nema nikoga i opet bi bila izbjeglica. „Dan za dan, smrt za vrat“, dodaje, a potom brizne u plač za preminulom kćerkom. Titovog vremena danas se naši sugovornici sjećaju kao - blagoslovljenog. Današnji život svakako je ispunjen beznađem i očajem.

- Zamena teza je da Srbi žive loše, jer ne prihvataju realnost državnosti Kosova. Žive loše jer su sistemski diskriminirani. Da nije tako, možda bi se i Srbi drugačije ponašali. Ljudi su getoizirani i normalno im je da ne idu u Prištinu, priča Nenad Maksimović, osnivač Alternativnog kulturnog centra, u kojem je samo prošle godine održano 65 koncerata i izložbi.

- Dolaze ljudi iz Prištine, i gejevi, svi normalni su dobrodošli. Ovde podršku možeš da dobiješ samo ako pljuješ po Srbima ili po Albancima, ako si samo normalan, niko te ne j...,  nastavlja Maksimović, koji je, kao i dobar dio stanovništva Gračanice, zapravo Prištinac. Nedavno je u beogradskom klubu Rex organizirao izložbu suvremenih srpskih slikara s Kosova.

- Nije tu bilo ni Kosovske bitke, ni pravoslavlja, ni multietničnosti, jedino čista anacionalna umetnost. Prvi članak objavljen je u New York Timesu, a izložba nije popraćena u niti jednim srpskim novinama.

Kaže da vlada permanenta fizička nesigurnost, etnička distanca se ne smanjuje, a premda i Thaçi osobno i mediji reagiraju na incidente, naš sugovornik tvrdi da nema niti jedne albanske udruge koja bi iskreno, a ne zbog međunarodne zajednice, stala u obranu Srba.

- Ovdje nema Vedrane Rudan. Ne postoji ni kosovski Žarko Puhovski. Većinska albanska javnost smatra da je nemoguće počiniti zločine u oslobodilačkom ratu, kao što je bio slučaj i u Hrvatskoj. Neće biti bolje sve dok međuetnički incidenti ne budu skandal na koji će prvo reagirati albanska javnost, ogorčen je. Za Srbe na Kosovu nema previše budućnosti, ističe.

- Briselski sporazum predviđa gašenje beogradskih institucija. Dobiti posao bit će SF, a diplome Univerziteta u Mitrovici nisu priznate. Svi koji imaju izraženije potrebe napuštaju Kosovo. Ostaćemo bez publike.

Obilazeći srpsku zajednicu na Kosovu, promatraču se nameće pitanje koliko su Srbi danas svjesni u kojoj mjeri je upravo državna represija srpskih vlasti izazvala albansku oružanu pobunu te da li im je tada bilo jasno da taj sistem ne može dugo izdržati – naročito zato jer se tu kriju i uzroci njihovog današnjeg bijednog položaja.

- Diskriminaciju Albanaca Srbi nisu primećivali. Nakon osnovne škole živeli smo u odvojenim svetovima – svako je išao u svoje škole i svoje kafiće, a od pojačane policijske prisutnosti smo trpeli i mi. Sećam se da smo tokom bombardovanja, ćutke, gledali kolonu Albanaca kako u mrtvoj tišini napušta Prištinu. Neki klinac se zaderao „marš odavde Šiptari“, a na to mu je neki čiča, koji je stajao pored njega i gledao, odvalio šamar. Tada sam shvatio da se isto može desiti i nama..., pripovjeda Maksimović.

Za briselski sporazum lijepe riječi nema ni Nenad Rašić, ministar rada i socijale u Vladi Kosova. Bivši dužnosnik Srpske liberalne stranke je, zbog sudjelovanja u institucijama Kosova, slovio kao jedan od "Thaçijevih Srba". Nedavno je osnovao novu stranku, kako je najavio - "umjerenih Srba."

- Sporazum je najveći neprijatelj Srba. Dvadeset do dvadeset i dvije hiljade ljudi koji su radili u beogradskim institucijama trebalo bi biti integrisano u kosovske. Jedno je sigurno - u njima mesta nema. Najgore je što će to opet potaknuti iseljavanje, a nikakav plan koji bi to amortizovao - ne postoji, kaže za Novosti Rašić, koji je jako skeptičan prema ZSO-u. Uglavnom potvrđuje Selimijeve tvrdnje da ta institucija prave moći neće imati, ni izvršne, ni ekonomske.

- ZSO nije Nokia, pa da zaposli sve te ljude. Još jednom ćemo biti obmanuti od našeg najvećeg strateškog i emotivnog partnera - Beograda - te iskorišteni za jačanje beogradske pozicije u Briselu, priča ministar, koji za razliku od većine svojih sunarodnjaka u politici, govori i albanski. Politiku Beograda prema kosovskim Srbima -još i prije Ivice Dačića i Aleksandra Vučića - ocjenjuje lošom, osim ekonomske pomoći, koju drži od životne važnosti.

- Ne vidim da iko od predstavnika Beograda ima plan za ostanak Srba na Kosovu, kojih je nekad samo u Prištini bilo četrdeset hiljada.  Verbalni patriotizam u smislu "nećemo dozvoliti otcepljenje" neće nas nigde dovesti. Takav vid provociranja većinskog stanovništva, zabadanja prsta u oko Albancima, nama nikako ne pomaže. Vidio sam mnoge iz Beograda koji su sledili samo svoje interese, a komunikacija je uvek bila jednosmerna - govorilo nam se šta da radimo. Video sam mnoge iz Beograda koji su, govoreći o Kosovu i Srbima ovde, u prvom planu imali svoje vlastite interese. Autentični predstavnik Srba može biti samo političar odavde, i to sa juga Kosova, a ne neko ko dođe, održi monolog i ode kući. Dešavalo se da se puca na kuće povratnika. Retoričko pozivanje na nacionalni interes tako dovodi do iseljavanja, a nije jasno kako iseljavanje može da bude nacionalni interes. Dok god se ne pouzdamo u sebe, bit ćemo u procepu između Beograda i Prištine i podložni manipulisanju. U suprotnom, Srbi će padati sve niže i niže, kaže, pomalo ogorčeno dodajući da su kosovski Srbi već u poziciji da ih Albanci, zbog teške ekonomske situacije – sažaljevaju. Ima općina u kojima lokalne vlasti zbog neimaštine nisu u stanju osigurati ni sebi samima prostor za rad; život u Gračanici je u usporedbi s manjim mjestima – odličan.

Rašić sigurnosnu situaciju Srba na terenu - osim u malim sredinama, gdje je i sloboda kretanja još uvijek problem - ocjenjuje bitno boljom nego li prije.  Njegove riječi potvrđuje i Bekim Blakaj, šef Fonda za humanitarno pravo Kosovo.

-  Poslednjih godina incidenti su opali, a kad se i dese, često su razlozi imovinski, a ne etnički. Na zapadnom Kosovu, u opštini Klina, ima slučajeva kamenovanja kuća i dan danas, govori. Između zajednica su iskopani duboki rovovi nepovjerenja, a gotovo svi Srbi s kojima smo pričali s jezom spominju "martovske događaje", val nasilja u kojem su uništene stotine srpskih kuća i desetina crkava, a tisuću Srba je napustilo domove. Psihoza je tim veća što Srbi godinama nisu dolazili u veće gradove. Negiranje kojim se određene teme dočekuju pokazuje slijedeći slučaj: jedan Prizrenac - albanske nacionalnosti - "martovske događaje" nam je objasnio kao "namještaljku KFOR-a". Rezultati te "namještaljke" i danas su vidljivi - uništena srpska četvrt u Prizrenu u kojoj smo zatekli - doslovce - par šutljivih, utučenih i rezigniranih ljudi.

Prizren

Bekajeva suradnica u FHP-u, koordinatorica projekta praćenja suđenja za ratne zločine, Anka Kurteši-Hajdari, kaže da kosovsko pravosuđe i pored postojećih kapaciteta nije adekvatno pripremljeno za procesiranje ovih slučajeva.

- Ne radi se o tome da domaće sudije nisu profesionalni. Međutim, problemi su pritisci na sudije te nedovoljna zaštita svedoka, koji ne dolaze na suđenja ili iz straha ili njima poznatih okolnosti, drastično menjaju prvotne iskaze, iz ranijih faza postupaka.

Ističe primjer suđenja pripadnicima OVK za ubojstvo osmoro srpskih vojnika i policajaca  te jednog civila civila u selu Klečka, tijekom kojeg se krajem 2011. ubio zaštićeni svjedok Agim Zogaj. Osim toga, tek treba vidjeti kako će suđenja izgledati sada kada će, nakon promjene statusa misije Europske unije EULEX, većinu u sudskim vijećima činiti lokalni suci, što je dogovoreno prilikom posljednjeg produženja EULEX-ovog mandata u svibnju ove godine.

Neospornu nespremnost pokazuje i osnivanje specijalnog suda, od kojeg Kurteši-Hajdari nema velika očekivanja. Ostaju problemi sa svjedocima: trebalo bi izmjestiti čitave šire porodice, što će državi već i materijalno biti neprihvatljivo. Kosovo je uz to vrlo mala zemlja. Do sada je, inače, pred kosovskim sudovima za ratne zločine pravomoćno osuđeno osamnaest Albanaca. Veliku buku podigao je Williamsonov izvještaj, naročito zato što bi se pred sudom moglo naći više premijerovih bliskih suradnika iz partije PDK, ako ne i on sam. Izvještaj, naime, tvrdi da otmice, ubojstva, nestanci i progoni iz domova poslije lipnja 1999. nisu bili djela "pojedinaca koji su izmakli kontroli nego da su bila odobrena od visoko pozicioniranih vođa bivše OVK"; zapravo se radilo o etničkom čišćenju  i progonu Srba, Roma i drugog manjinskog stanovništva, kao i protiv Albanaca-političkih protivnika, sumirano je na internetskim stranicama FHP-a. Trgovine organima, pak, bilo je prema izvještaju samo u izoliranim slučajevima.

Upravo tijekom našeg boravka na Kosovu, u Prizrenu je trajao i međunarodno iznimno uspješan i poznat festival dokumentarnog filma „Dokufest“, na kojem već godinama sudjeluju i filmaši iz Srbije, među kojima je bilo i pobjednika festivala. Riječ je o najvećoj kulturnoj manifestaciji na Kosovu, koju je ove godine posjetilo više od 13 tisuća posjetitelja, više od trećine njih iz inozemstva.

- Mi ne volimo da puštamo neke 'feel good' filmove. Takve filmove ćete ovde retko videti, ali teškefilmove ćete uvek moći da vidite. Recimo, prošle godine smo imali The Act of Killing. Filmovi kao što su taj, ili ovogodišnji The Missing Picture - koji se bavi masovnim ubistvima u Kambodži za vreme Crvenih Kmera - vrlo su važni za društvo kao što je naše, koje je prošlo kroz rat. Bave se suočavanjem s prošlošću, a to je važno ako želimo doći do katarze, do normalnijeg društva. Ako se ne suočiš sa svojom prošlošću, ona može da ti se ponovi, kaže Veton Nurkollari, umjetnički director Dokufesta. Film o kojem govori, inače, prošle je godine prikazan i na Zagrebdoxu, a bavi se pokoljima u Indoneziji tijekom antikomunističke čistke šezdesetih godina.

Da li je kosovska kinematografija, naročito dokumentarna, spremna da se i sama bavi pitanjima kao što su nacionalizam te ratno i poratne nasilje? Pitanje je to koje, naime, baš u Prizrenu upada u oči – jer, ako govorimo o suočavanju s prošlošću, rečena se srpska četvrt nalazi doslovce na putu kojim svaki dan prolaze tisuće bezbrižnih posjetitelja. Prizor je to koji informiranog posjetitelja, unatoč zavodljivoj priči o međunarodnoj afirmaciji, broju gostiju, radionica ili odgledanih filmova te veselim večernjim partijima, neprestano podsjeća na mračnu - i neugodno blisku - stranu kosovske i prizrenske prošlosti.

- U principu, ogroman broj igranih filmova se bavi ratom, sedamdeset-osamdeset kratkih i dugometražnih. Film koji se bavi martovskim događajima još nisam vidio, ali volio bi da vidim. No ima malih filmića koji se bave svakodnevnicom, odnosima Srba i Albanaca. Trebalo bi, mislim, još par godina da prođe da se filmadžije uhvate tih tema ozbiljnije i da se mladi ljudi malo hrabrije upuste u te teme. Mi, kao što sam spomenuo, koristimo filmove kao Act of Killing - doduše to nisu naši filmovi - u našem putujućem kinu da malo potaknemo da popuste te stege. Ne kažem da je već sazrelo vreme, ali mislim da ipak te teme više nisu tabu i da je situacija mnogo relaksiranija negoli prije pet-šest godina, kada se smatralo da se ne mogu raditi filmovi na neke teme. Mislim da će se uskoro pojaviti i takvi filmovi, kaže Nurkollari.

Veton Nurkollari

Još jedan problem Kosova utjecaj je koji imaju zapadne sile, odnosno čuvena „kvinta“ – pet veleposlanika SAD-a, Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Italije. Aktualna predsjednica Atifete Jahjaga tako je na svoj položaj navodno izabrana upravo utjecajem američke ambasade. Ugledni kosovski novinar Enver Robelli za bivšeg je američkog veleposlanika u švicarskom listu Tagesanzeiger napisao da se ponaša više kao kolonijalni guverner nego li kao diplomatski predstavnik te da je uništio državni proračun Kosova. Mnogo govori i ova crtica: autocestu do Tirane, na koju je Selimi tako ponosan - pompozno nazvanu "Cesta nacije" - gradio je američki Bechtel za cijenu od 700 milijuna eura. Godišnji proračun Kosova iznosi 1,1 milijardu – jasno je o kojim se – za jednu od najsiromašnijih europskih zemalja - golemim sredstvima radi. Natječaj je Bechtel dobio zahvaljujući upravo Dellovom angažmanu.

- S ovom garniturom političara Kosovo će se teško ikada emancipirati, kaže Robelli. Kao i mnogi, i on smatra da su vodeći kadrovi zapravo ucijenjeni od strane zapada svojom mogućom kriminalnom prošlošću te su stoga prisiljeni potpisati sve što se pred njih stavi; od mnogih smo čuli i mišljenje da će i novi sud služiti upravo, po potrebi, discipliniranju kosovskih političara. Robelli dodaje i da većina ljudi "zna da su vodeći političari iznimno korumpirani, pa bi vrlo malen broj ljudi izašao na ulice da netko od njih bude optužen".

- Podatak da više apsolutno nitko od opozicijskih partija ne želi u koaliciju s Thaçijem - koji je na vlasti od 2008. - govori dovoljno. Njegova grupa ljudi nije donijela ništa dobro ovom društvu, općenito mislim da ljudi koji su igrali ulogu u ratu nisu dobra perspketiva za ovo društvo. Provedena je privatizacija koja nema nikakve veze ni s ekonomijom ni socijalnom pravdom. Što se ratnih zločina tiče, društvo nije što je bilo 2001. - napretka ima, i ljudima je jasno da se za zločine nad civilima mora odgovarati, kaže. Inače, Kosovo još od izbora u lipnju nema vladu i zapravo se nalazi u svojevrsnoj ustavnoj krizi nakon što je Ustavni sud poništio izbor predsjednika opozijskog LDK-a Ise Mustafe za šefa parlamenta, premda je ovaj imao većinu glasova, zbog čega su zapeli i pregovori sa Srbijom.

U Prizrenu smo, inače, u samom centru – ispred kafića „Dubrovnik“ -  zatekli i spomenik Velikoj Albaniji, koja duboko unutar svojih granica uključuje Podgoricu, Skoplje, djelove Srbije i Grčke. No ipak, postoje i oni kojima postaje jasno da nacionalna euforija nije neka jako pozitivna kategorija, naročito ne ona od koje bi se moglo živjeti te naročito ako uzmemo u obzir da je samo u Prizrenu od devedesetih do danas izgubljeno dvadesetak tisuća radnih mjesta u industriji. Spomenimo samo poznate tvornice tekstila kao što su Farmakos, Printex, Progres, koje su nekad davno izvozile i na međunarodno tržište, dok danas od svega toga nije ostalo – ništa. O tome nam je govorio Sindikalist Gani Rexa, jedan od onih posve razočaranih kosovskim poratnim društvom i naročito, tretmanom radnika.

"Uspomena" iz Prizrena

- Samo u Prizrenu ne radi tridesetak nekada poznatih tekstilnih i obućarskih fabrika. Šezdesetih sam živio u Beogradu, imao sam svoje pare u džepu i živio sam kao čovjek. Moja tri sina borila su se u OVK, ali ne osjećam da je ovo moja država. Ne znam zašto su se borili, kaže.

Postoji ili otpor? Kao alternativa za razočarano, dinamično te – važan faktor - mlado društvo predstavlja se Vetëvendosje ("Samoodređenje"), aktivistički lijevo-nacionalistički pokret bivšeg studentskog vođe Albina Kurtija, koji je 1999. od strane srpskih vlasti osuđen na 15 godina zatvora, od čega je odrobijao dvije. Stranka zahvaljući živopisnom uličnom aktivizmu - koji je uključivao i barikade od preokrenutih automobila - te stavovima poput prekida pregovora sa Srbijom pod onim što smatraju nametnutim uvjetima zapada, emancipacije od međunarodnog patroniziranja, zagovaranju ujedinjenja s Albanijom te zalaganju za besplatno školstvo, zdravstvo i otpor privatizaciji - u općenito desnom kosovskom političkom spektru djeluje egzotično. Na lipanjskim izborima partija je osvojila 13,6 posto glasova.

- Kosovo je jedina država Balkana koje nije dobilo pravo na samoodređenje, na izjašnjavanje naroda o budućnosti, pa i o pitanju ujedinjenja ili federacije s Albanijom. Ne možemo prihvatiti taj status gdje Kosovo zapravo nije ravnopravna država, nije suverena, i gdje se narod ne može izjasniti, kaže nam dužnosnik partije Arbër Zaimi, dodajući da se ne radi o nikakvom folklornom nacionalizmu niti zahtjevu za Velikom Albanijom – „jer bi ona trebala uključivati i albanske krajeve u Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji... A to bi dovelo samo do novih ratova i etničkih čišćenja. Radi se samo o pravu naroda Kosova da odluči o budućnosti“.

Štoviše, smatra da su upravo neriješeni odnosi sa Srbijom i stalno držanje Kosova u neravnopravnom položaju izvor napetosti i problema, pa i za srpsku zajednicu na Kosovu, dok bi davanje prava na samoodređenje stvorilo temelje da se jednom zauvijek uspostave dobri odnosi Srba i Albanaca. To je ujedno, po njemu, i jedini način da se društvo emancipira od stranog tutorstva, zapravo polu-kolonijalne situacije – jer neprestano se provodi politika straha, odnosno proizvodi bojazan da će se „srpska okupacija vratiti ako Amerikanci odu“.

- Srpska manjina u toj eventualnoj federaciji ili zajedničkoj državi te albanska u Srbiji, koje bi imale sva prava, bi bile zalog tih prijateljskih odnosa. Mi nemamo ništa protiv srpskog naroda, bilo u Srbiji ili ovdje. Problem nije u lokalnim Srbima, nego u manipulacijama Beograda. Na Kosovu se, inače, svi još osjećaju kao žrtve Srbije. Ako i govorimo o zločinima OVK-a – a smatramo da svatko tko je počinio zločin mora biti kažnjen - ne možete uspoređivati zločine jedne organizirane države s moćnom vojskom i jedne gerilske organizacije iz koje nije stajao nikakav demokratski parlament, bila je to reakcija na represiju. Mi bismo bili sretni da nađemo u samoj Srbiji pokrete i stranke koje bi se zalagale za prihvaćanje realnosti – da Kosovo ne može više biti dio Srbije i da narod Kosova ima pravo na samoodređenje – i rado bismo s njima surađivali. Ovako imate histeričnu situaciju – Srbiju koja se pravi da je Kosovo njen dio, i Kosovo koje se pravi da je nezavisno. Dokle god budu Kosovo tretirali kao nešto manje od suverene države postojati će problemi, dodaje Zaimi.

Ističe da je riječ o jedinoj partiji koja se protivi neoliberalnim politikama i „privatizacijskoj maniji“ vlade te udaru na prava radnika, a zalaže se za državnu kontrolu ključnih industrija, poticanje gospodarstva od strane države a ne oslanjanje na strane investitore te utjecaj radnika na upravljanje tvrtkama. Eventulanu podršku vladi obrazlaže time što bi bilo koja vlast bila bolja od trenutačne PDK – ako ništa drugo, opozicijske partije „koje inače ne smatramo supstancijalno drugačijim, nisu imale prilike da razviju toliko korumpiranu klijentokratsko-oligarhijstku strukturu“, ističe, dok „ostane li PDK još četiri godine na vlasti, Kosovo će se razvijati u smjeru Rusije pod Putinom“.

- Imidž Vetëvendosjea kao antisistemske partije, svojevrsnog državnog neprijatelja broj jedan stvoren je od strane vladajućih na Kosovu kako bi se nas ocrnilo i stvorilo potporu onima koji su na vlasti. Da smo na zapadu, Vetëvendosje bi bilo posve obična stranka, zaključuje dok razgovaramo u sjedištu stranke u kojem su stolice, stolovi i zidovi podjednako isključivo u crno-crvenoj albanskoj nacionalnoj kombinaciji.

I dok Zaimi Vetëvendosje opisuje kao socijaldemokratsku partiju, Robelli smatra da je riječ o „anarholijevo-nacionalističkom kongolemeratu“ s nerealnim zahtjevima, koji još traži svoj identitet i kojem treba vremena da sazrije. Lijevi aktivist Yll Rugova, pak, rekao nam je da Albin Kurti navodno sve svoje aktiviste tjera da čitaju Michela Foucaulta – čega smo se sjetili kad je Zaimi u trećoj rečenici kazao da, u odnosu na partije mainstreama „Vetëvendosje predstavlja guvermentalnu alternativu“; naime, pojam „guvermentalnost“ potječe upravo od spomenutog francuskog filozofa.

Filozof Agon Hamza, koji je jednu knjigu napisao zajedno sa Slavojem Žižekom, kaže da se radi o „pseudosubverzivnoj pseudolijevici“.

- U krajnjoj liniji oni samo zamagljuju stvari, predstavljaju se kao alternativa, a sada pregovaraju da podrže vladu sastavljenu od opozicijskih stranaka, koja će u osnovi provoditi istu politiku – možda dobijemo „privatizaciju s ljudskim licem“. „Samoodređenje“ možda službeno vjeruje u ideju o nacionalnoj državi kao putu u modernizaciju, ali zapravo je riječ o čistim oportunistima, kaže Hamza. U jednome se ipak slaže s njima – pregovori sa Srbijom, koji su kao imperativ definirani od strane zapadnih sila, Kosovo zapravo drže zarobljenima – „toliko se stavlja naglasak na pregovore da se stječe dojam kao da cijelo Kosovo postoji samo zbog tih pregovora“.

Rugova ipak smatra znatnom ulogu Kurtija i Vetëvendosjea u oblikovanju javnosti na Kosovu.

- Prevladavajući narativ uvijek je bio „Samo nam stranci mogu pomoći, vi ne morate raditi ništa, hajdete kući i čekajte“. Nakon toga je došla kvazisamostalnost i ideja da naši vođe znaju najbolje, da njima treba prepustiti upravljanje. Još uvijek se smatra da se sve, od promjene zakona do izgradnje ceste, mora koordinirati sa strancima i nikad se ne svađati s njima. Ali Kurti je bio taj koji je počeo stvaranje protunarativa – „ne može nam pomoći ni međunarodna zajednica, niti trebamo stvari prepustiti maloj eliti, koja će završiti u korupciji. Samo mi sami smo ti koji si možemo pomoći“ – tako nekako bi to opisao. Mislim da je ta politizacija, naročito mladih ljudi, najveći i zapravo jedini doprinos te partije, kaže. Robelli, pak, ističe da je „emacipacija stvar dugoročnog procesa“.

- Nije moguće da ljudi, kojima se do sada neprestano govorilo da će velike odluke donositi neko drugi, svoj stav promijene preko noći. A ideja nije da Kosovom vladaju emancipirani političari, nego da se i društvo emancipira.

Rugova, pak, smatra da je nacionalizam Vetëvendosjea velikim dijelom tek strategija za privlačenje pozornosti, jer je ideja ujedinjenja s Albanijom do pojave stranke bilo – tabu.  I premda Zaimi tvrdi da bi se na referendumu 93 posto stanovništva – odnosno, svi Albanci – izjasnilo za ujedinjenje, Rugova misli da je riječ o iluziji iz prošlosti.

- Mnogi su sentimentalni oko toga, ali tek rijetki vjeruju u to i žele ujedinjenje, mislim da ni mnogi u Vetëvendosje ne vjeruju zaista u tu opciju. Nakon rata to je bila privlačna ideja, ali ljudi su u međuvremenu posjetili Albaniju i vidjeli da to nije nikakva obećana zemlja. Kulturne i svake druge veze su vrlo jako i tako i tako, ali što bi dobili političkim ujedinjenjem? – pita se aktivist. Veliki faktor protiv ujedinjenja činjenica je da Albanci iz Albanije Kosovare tretiraju s određenom arogancijom i superiornosti, pa čak i vrstom kulturnog imperijalizma; uz to, postoje bitne razlike – čak je i dijalekt kojim se na Kosovu govori – geg – bitno drugačiji od toska, koji je u Albaniji službeni jezik. Unatoč tome Kosovo je kao službeni jezik preuzelo tosk, premda će prosječna osoba iz Prištine imati problema da razumije prosječnog građanina Tirane.

- U zajedničkoj državi Kosovo bi opet bilo pokrajina Tirane, a ljudima ovdje je dosta toga da budu građani drugog reda. Ovako barem imaju iluziju da samostalno o nečemu odlučuju, zaključuje tu temu.

Rugova je bio i jedan od organizatora prosvjeda protiv poskupljenja struje, najavljenog od državne kompanije KEK. Bili su to najmasovniji grassroots prosvjedi u povijesti Kosova- okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Rugova je i jedan od organizatora satirične „Strong party“, koja je uspjela ući u prištinsku gradsku skupštinu.

- Važan faktor bio je internet – na ulice su izašli mnogi ljudi koji se nisu poznavali i koji se do sada nisu bavili politikom. Shvatili smo da je moguće organizirati prosvjede bez vođa i organizacija, a to je stvorilo energiju i za ostale prosvjede, na primjer studentske kada je na kraju Sveučilište u Prištini bilo prisiljeno otpustiti rektora. Tragovi studentskih prosvjeda još se vide: natpis s imenom sveučilišta „Universiteti i Prishtinës” je “preoblikovan” tako da danas piše “Universiteti i Prisht” – odnosno, “slomljeni univerzitet”.

I ideja „Strong party“ je zapravo bila politizirati ljude koji se nisu bavili politikom te stvoriti platformu za formuliranje alternativnih ideja. Potom smo tu ozbiljnu sistemsku kritiku transformirali u humoristični diskurs koji je privlačio i ljude koji, recimo, nisu znali ni kako se zove premijer, ali su izlazili u barove i mnogo pili, dodaje.

S KEK-om, državnom tvrtkom za proizvodnju i distribuciju električne energije, je povezan i jedan od najvećih – od brojnih –gotovo urnebesenih skandala međunarodne zajednice, koji mnogo govori o tome kako je Kosovo funkcioniralo u vrijeme strane uprave. Nakon što je strani stručnjak, postavljen na mjesto direktora tvrtke, napustio zemlju s nekoliko milijuna eura na privatnim računima , otkrilo se da su sve njegove diplome i kvalifikacije bile – lažirane.

Rugova ipak naglašava da je kosovsko društvo još prilično daleko od izgradnja prave „transetničke antinacionalističke i antikapitalističke ljevice, što je imperativ“; postoje tek začeci.

- Ovdje stranku ne možete ni osnovati bez da je registrirate kao srpsku ili kao albansku – mi smo to pokušali, ali vlasti su nas ubilježile kao albansku partiju. Još uvijek je ovdje skandal reći da ste lijevo, jer se to identificira s Jugoslavijom, dakle srpskom okupacijom, i antiamerikanizmom, što znači da ste protiv osloboditelja. Nacionalizam je još uvijek dominantni narativ, a ako vas netko identificira sa Srbima – gotovi ste. Izgradnja te ljevice, pak, je nužna, jer će u suprotnom doći do rasta vjerskog radikalizma, dodaje.

Upravo se vjerski fundamentalizam predstavlja kao druga alternativa: u augustu je uhapšeno četrdeset ljudi pod sumnjom da imaju veze s islamističkim skupinama u Iraku i Siriji te da su planirali napad na prizrenski filmski festival Dokufest, prilikom čega je Thaçi na Facebooku ostavio status o "euroatlantskim vrijednostima građana Kosova".

Treba napomenuti, na prvi pogled kosovsko društvo djeluje  sekularnije nego li hrvatsko: vjeronauka u školama nema. Gashi tvrdi da možda deset posto ljudi spada u aktivne vjernike, a svi naši sugovornici slažu se da religija nema utjecaja na politički život.

- Društvo je još uvijek sekularno, a religija nije politička snaga. Ali, biti ljevičar nosi stigmu, pa islamizam preostaje kao jedini oblik izražavanja nezadovoljstva. Rastu razlike bogatih i siromašnih: kada se dogodilo oslobođenje od srpskog režima, svi su mislili da ćemo imati dobar život, ali neki su se naglo obogatili, a ostali su ostali gdje su bili. Međutim, ne postoje kanali za legitimnu pobunu: ako ste protiv vlade, onda ste protiv Amerikanaca! Želite li da se vrate Srbi? Tako da su islamske grupe, koje su sve politiziranije jedina alternativa, a tome je upravo nedostatak ljevice otvorio vrata. Trebamo raditi ono što oni rade – prilaziti ljudima i razgovarati s njima. Zapravo im peru mozgove i bojim se da sve više ljudi sekularizam vidi kao nešto represivno, zaključuje.

Iz spomenutih razloga – dominacije nacionalističkog narativa, sveprisutnog revizionizma, ali i realne činjenice diskriminacije Kosovara u Jugoslaviji - čak ni neki naši sugovornici koji su sebe pozicionirali lijevo ne vide bivšu državu i njen model „Bratstva i jedinstva“ kao model čije tradicije barem donekle mogu biti pozitivne. Taj se slogan, rekao nam je već spomenuti Prizrenac, na Kosovu na kraju ispostavio kao "bratstvo i ubistvo".

- Da li ste sigurni da je Jugoslavija nudila istinsku transetničku organizaciju radničke klase, Srbi i Albanci zajedno? – odgovara Hamza na naš upit. Nitko, dodaje, ne može biti protiv antifašizma, ali razlika naroda i narodnosti bila je apsolutno diskriminirajuća. Pogled na Jugoslaviju danas ipak nije unificiran: mnogi čitav period vide kao nastavak srpske okupacije još od 1912., a drugi, pak, kao projekt koji je vrijedilo slijediti – ako bi Kosovo dobilo status republike.

- Svi smo bili braća, ali neki su bili više braća nego li neki drugi. Nezavisnost Kosova zapravo je drugo ime za oslobođenje, slobodu i jednakost. Zašto bi danas kopirali model koji je propao? Cijela poanta ljevice je da moramo razviti našu vlastitu kritiku socijalističkog projekta, da vidimo što su bili razlozi propasti. Antikomunizam nije specifičnost Kosova, tako je u cijelom bivšem socijalističkom bloku, gdje je ljevica smiješno slaba, zaključuje.

Gotovo paradoksalno, Zaimi – koji inače smatra da je sve od 1912. vladala kontinuirana diskriminacija i represija Kosovara, uz ogradu da nije bila istog intenziteta u svim periodima te da su kosovarski komunisti napravili, u okvirima mogućeg, i „nešto dobro za nacionalnu stvar“ – jedini je spomenuo da je za današnju etničku distancu kriva i propast tvornica u kojima su nekad radnici zajedno radili.

Naš je dojam, ipak, ponešto drugačiji: mnogi, mnogi obični ljudi s kojima smo razgovarali imali su krajnje nostalgičan odnos prema Titovom vremenu – i to kako Srbi, tako i Albanci, ističući da ih u doba ekonomskog prosperiteta uopće nije bilo briga za pitanja nacionalnost – kod Albanaca uz ogradu da je Kosovo trebalo biti republika. I srpske izbjeglice u Sjevernoj Mitrovici, okupljeni pod posterom Miloševića, koji ih je i bacio u njihovu bijedu, i njihovi albanski susjedi sa sjetom su pričali o Jugoslaviji – „državi kakva se više neće vratiti za hiljadu godina“ – najviše imajući na umu ekonomsku sigurnost.

Po Hamzinom mišljenju, ključno pitanje nije to o diskriminaciji manjina, u prvom redu Srba.

- U društvu s ovolikom nezaposlenošću i siromaštvom doslovce su svi diskriminirani, bez obzira radi li se o Srbima ili Albancima. Diskurs o etničkoj diskriminaciji, o etnizaciji politike i kulturalnim razlikama dva balkanska plemena nameće se iz europskih institucija. Ne pristajem na tu loguiku - zapravo jedini način da ostvarimo taj san o zajedničkom životu je da radimo na ekonomskom razvoju i političkoj emancipaciji.

Jezon Neziraj, poznati dramski pisac te nekadašnji direktor Prištinskog narodnog pozorišta, ipak ističe da u kosovarskom društvu „za probleme Srba vlada gotovo potpuno sljepilo“.

- U umetnosti postoji i autocenzura što se tiče teške situacije Srba i Roma, a dominantna pozicija je još uvijek ta da su Albanci jos dalje žrtve. Iskoraci postoje - pjesnik Arben Idrizi privukao je veliku pozornost kritičnim člancima, ali i pesmama. Naprimer, nakon pesme u kojoj piše kako srpska paravojska ubija mladu, mentalno bolesnu Albanku, napisao je pjesmu u kojoj iza rata Albanci ubijaju staru Srpkinju. Ljudima u Beogradu mnogo je značilo čuti to od pisca s Kosova, priča Neziraj, koji je surađujući s beogradskim kolektivom Beton te Centrom za kulturnu dekontaminaciju probijao kulturne barijere. Dodaje da se sve „što ima veze sa Srbijom još uvijek se percipira kao nenormalno, sumnjivo ili nametnuto od međunarodne zajednice.“ Ipak, stvari idu nabolje.

- Prilikom prvog književnog festivala Polip 2010. smo zbog nastupa autora iz Srbije svi proglašavani izdajnicima. Incidenata ipak nije bilo, a ove godine po prvi puta policiju nismo ni informirali, dodaje. Prve beogradske izvedbe predstava s Kosova također su pratile kontroverze, kao i policija. 2012. je, pak, vlada Kosova pokušala spriječiti premieru "Let iznad kosovskog pozorista" - komad percipiran kao antinacionalni i protivan nezavisnosti Kosova. Do toga nije došlo samo zahvaljujući intervenciji bar četiri ambasadora.

- Gotovo se može reći da smo mi tim malim koracima u kulturu omogućili politički dijalog, jer smo iscrpili obostranu lošu energiju. Umjetnost je, dakle, bila neka vrsta “političke” avangarde.

Konačno, identitet Kosova, razapet između općealbanskog i posebnog kosovskog identiteta, kaže pisac, može se „opisati kao nešto za čim se traga, veliki nered, ukratko - under construction" ("u izgradnji").

Bilo bi arogantno i naivno očekivati da kosovsko društvo ne upadne u iste zamke kao i sva druga postjugoslavenska. Ipak, posjetitelju iz Hrvatske mnogo se toga – od revizionizma, prekrajanja povijesti, nacionalističkih narativa, etničke netrpeljivosti, vrlo čestih pošaranih tabli s dvojezičnim natpisima, uništenih tvornica i razočaranih sindikalista, do korupcije, pljačke i reuspostave klasnog društva, čini kao - uz ipak vrlo specifične lokalne okolnosti - depresivni déjà vu. Prema bratstvu i jedinstvu kakvo je postojalo ne treba, sigurno, graditi nekritičan nostalgični odnos, ali danas umjesto njega političari dobar tretman manjina reklamiraju kao nacionalni interes.

Na Kosovu kaže Neziraj, integrirani Srbi - a mi možemo dodati, negdje drugdje Hrvati, Albanci, Bošnjaci ili netko drugi, svejedno - znače "ulaznicu za Europu".