Dosadašnji gramatičari srebreničkog genocida, uglavnom su govorili o subjektu (ratnom vojno-političkom rukovodstvu RS-a) i objektu (žrtvama, podrinjskim Bošnjacima) genocida, iznalazeći njihove pred-genocidnih relacije („vjekovna mržnja“, „osveta“, „genocidna priroda srpskog naroda“ i sl.), s ciljem objašnjenja političko-ideoloških uzroka genocida (ono zašto).

Što se tiče prirode (takoreći priloškog određenja) predikata, tj. terenske organizacije, logističke podrške i konačno egzekucija, može se slobodno reći da nijedna knjiga, prije „Beare“ Ivice Đikića, nije posvetila dovoljno pažnje tom elementu, niti je ijedan autor (književnik, publicista, historičar) u našoj javnosti dao detaljan i uvjerljiv odgovor na pitanje – kako je genocid proveden.

To „kako“ je od najveće važnosti i za razumijevanje onog „zašto“. Radikalan nedostatak saznanja o tome kako je (konkretno) genocid izvršen doveo je, čini se, do stanovitih zabluda u vezi sa tim zašto je izvršen.

Ljubiša Beara u Haškom tribunalu

Krenimo redom. U noći s 11. na 12. juli Generalštab VRS-a, koji je odlučio da osam hiljada zarobljenika treba likvidirati, zadužio je za hitno planiranje i provođenje masovnog ubijanja pukovnika Ljubišu Bearu. Bearin zadatak je bio da smisli odovore na tehnička pitanja: „Kako ubiti nekoliko hiljada ljudi u dva-tri ili četiri dana na vrlo suženom prostoru, a da ostane što manje tragova, dokaza i glasova, i što manje ljudi povezanih krvavom tajnom.“

Najprije je bilo potrebno odrediti lokacije adekvatne za likvidiranje. S obzirom da na konspirativni imperativ, Beara je morao naći lokacije udaljene od naseljenih mjesta. S druge strane, morao je „pomiriti praktičnu želju da se mrtva tijela ne premještaju daleko od mjesta pogubljenja i nakanu da se, što je moguće više, prikriju ili uklone dokazi o zločinu“.

Prvobitni Bearin plan je bio da zarobljenike pogubi u bratunačkoj Ciglani, gdje bi tragovi zločina bili prikriveni uz pomoć peći, po maniru Holokausta. Plan je obustavio civilni, politički rukovodilac Bratunačke opštine Miroslav Deronjić. „Ubijajte u Milićima, Zvorniku, Bijeljini, bilo gdje - govorio je Deronjić – ali u Bratuncu nećete!“

On je bio „politički dorastao dotle da razumije da će uskoro naići vrijeme kad bi netko mogao početi postavljati neugodna pitanja konkretnim osobama, lišenim zaštite kolektiviteta u čije su ime predvodili ubijanje i progon“. Zato je potegao veze koje je imao sa Karadžićem, i prisilio Bearu da traži novo mjesto zločina, nakon što je u krugu poljoprivrednog dobra Kravica, bez Deronjićevog znanja, pod pokroviteljstvom pukovnika Beare već bilo likvidirano više od hiljadu zarobljenika (13. juli).

Pogubljenje više od hiljadu zatočenika, piše Đikić nije moglo biti posljedica afekta i bijesa. „Trajalo je dovoljno dugo, i da se htjelo, moglo se zaustaviti prije nego što budu mrtvi svi zarobljenici.“

Sve do problema s Deronjićem, Bearu je „najviše brinulo kako izabrati dovoljnu količinu pouzdanih ubojica, onih koji neće mnogo pitati i pričati, i kako ih u tajnosti dovesti da u dan-dva-tri usmrte nekoliko hiljada ljudi“.  Organizacija transporta (osiguranje dovoljnog broja autobusa, kamiona i benzina) je, recimo, bila izuzetno složeno tehničko pitanje, ali u poređenju sa navedenim – lakše rješivo.

Nakon što je na području opštine Zvornik, bez protivljenja lokalnih vlasti, našao mjesta za egzekuciju (Orahovac, Petkovci, Ročević, Pilica...), Beara je, komunicirajući telefonom sa različitim komandatima VRS-a, skupljao pouzdane ubice.

Njegov prvi pomoćnik Drago Nikolić, je uspio nagovoriti pripadnike 4. bataljona Zvorničke brigade da učestvuju u ubijanju, na ranije opisan način. Također, Beara je uporno insistirao od komande Drinskog korpusa, da mu se dodijeli zloglasni Interventni vod Višegradske brigade Vojske RS-a, koji su sačinjavale „pouzdane ubice“, a koje su pod komandom Milana Lukića i Bobana Inđića već bile počinile niz zastrašujućih zločina nad civilima. Interventni vod je krenuo, ali je zbog problema sa prevozom (kvar na autobusu) kasnio, što je Bearu dovelo u probleme. Uspio je, nakon toga, isposlovati da mu se dodijeli desetak pripadnika 10. diverzantskog odreda, a ponajviše zahvaljući osobnom angažmanu majora Dragomira Pećanca, prvog ađutanta generala Mladića.

U neposrednom ubijanju osam hiljada zarobljenika, sudjelovalo je, kako kaže Đikić, „najmanje stotinjak vojnika, policajaca, pa i civila, a možda se može govoriti i o više stotina ubojica“. Taj radikalni nesrazmjera između broja ubijenih i broja ubica – osam hiljada spram stotinjak ili više stotina – sugeriše psihopatološko značenje Bearinog pojma o pouzdanim izvršiocima zadatka. Naime, ako je bilo stotinjak ubica, onda je svaki od njih, u prosjeku, i to u roku od nekoliko sati morao ubiti oko 8000 civila; ako ih je bilo nekoliko stotina, recimo 800, onda je svaki od njih za nekoliko sati morao ubiti sto ljudi. Beara je znao da većina vojnika, policajaca i civila, Srba, koje je mogao imati pod svojom komandom, nije sačinjena od pojedinaca, poput pripadnika Višegradskog interventnog voda ili 10. diverzantskog (npr. Milan Lukić ili Franc Kos), koji su, budući oslobođeni od „mentalnih barijera“, ubiti od 100 do 800 civila u roku od nekoliko sati.

(Uzgred, ovo saznanje isključuje i teze prisutne u jednom dijelu bošnjačkog post-genocidnog nacionalizma, a po kojima je uzrok genocida u navodnoj genocidnoj prirodi svog arhi-neprijatelja Srbina, odnosno u njegovoj neizlječivoj želji i mentalnoj spremnosti da ubija, gdje se ujedno implicira i da bi svaki Srbin, ili makar srpski vojnik bio u stanju strijeljati civila, odnosno strijeljati više stotina civila u nekoliko sati.)

Vođen navedenim smjerom psihološkog rezona, Beara je i svim snagama insistirao da mu se dodijele jedinice koje je tražio; inače bi (dovoljno brzo) provođenje zadatka bilo onemogućeno.

Indikativan je u tom smislu, (presretnuti i snimljeni) telefonski razgovor sa generalom Krstićem. Beara tad traži od Krstića pouzdane ubice, a Krstić oklijeva znajući da telefonska linija nije zaštićena. „Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali“, Beara je ostao hladnokrvan, ni traga empatiji spram Krstićeve uznemirenosti. „Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv“, bio je rezigniran Krstić. „Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa (sic!) koje moram da razdijelim, a nemam rješenja“, pukovniku je bilo važno jedino to da mu Krstić dodijeli ljude za nastavak ubijanja, nije imao strpljenja ni vremena za hrabrenje malodušnog generala. „Jebi ga, vidiću šta mogu“, završio je general Krstić, koji je kasnije u presudi ICTY-a, kojom je osuđen za pomaganje u vršenju genocida, mogao čitati ono što je već znao kada je govorio: „Jebiga sad ću ja za to biti kriv.“

Bearin genocidni mehanizam za „razdjeljivanje paketa“ bio je improvizacija. On nije imao svoje jedinice, već je preuzimao ljudstvo iz čitavog niza tuđih jedinica. Komandanti svih tih jedinica mogli su mu davati i davali su mu ljudstvo, na korištenje, samo uz znanje da je dobio mandat od Generalštaba: jer ko je on inače da mu se komandanti, pa čak i generali, povinuju i da mu dodijele vojnike, dok im isti ti vojnici trebaju za dejstva na frontu. Činjenica da je genocid izveo Bearin mozaik sklopljen od raznih jedinica isključuje mogućnost da je riječ o ekscesu dijelova Vojske RS-a koji su postupali neovisno o komandama nadređenih.

Beara je, recimo, kod škole u Kuli dočekao da se osmorici pripadnika 10. diverzantskog odreda pridruži još desetak ubojica: to je bilo najviše što je uspio isposlovati, odnosno što je uspio prikupiti, dovijajući se raznim metodama i trikovima. Vojnike koji su stigli, i koji su znali što se od njih očekuje, vodio je Radenko Tomić zvani Gargija, a svi su bili pripadnici raznih formacija Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske.

Puteve prema Pilici, a pogotovo prilaze Domu kulture, blokirali su pripadnici civilne policije, da bi se moglo na miru ubijati. Civilni i vojni policajci na isti su način ranije osiguravali i druga mjesta pogubljenja: uspostavljane su kontrolne točke da egzekutore ne bi uznemiravali eventualni neželjeni svjedoci.

Istovremeno je rješavao i manje dramatične stvari poput angažiranja strojeva i ljudi, kamiona i vozača 6. bataljona Zvorničke brigade, te vozača i rovokopača Inžinjerije Zvorničke brigade, kao i radnika lokalnog komunalnog preduzeća, za kopanje masovnih grobnica.

U noći sa 16. na 17. juli 1995. Beara je mogao podvući crtu: pod poslijpodneva 13. jula do popodnevnih ili večernjih sati nedjelje, 16. jula, u njegovoj organizaciji ubijeno je oko osam hiljada zarobljenih podrinjskih Bošnjaka, muškaraca i dječaka.  U neposrednom ubijanju, piše Đikić, sudjelovalo je najmanje stotinu vojnika i policajaca, pa i civila, a možda se može govoriti i o više stotina ubojica. U transportiranju živih i mrtvih Bošnjaka i u pokopavanju ubijenih sudjelovalo je novih više stotina vojnika i civila.

Kako kaže Đikić, „mržnjom zaslijepljeni luđak i opsjednuti osvetnik nije mogao koordinirati toliko ljudstvo i toliku tehniku za masovno ubijanje; ne za žetvu ili izgradnju nasipa, nego za ubijanje nekoliko hiljada ljudi, među njima i golobradih dječaka.“ Pored toga, bez mandata koji mu je povjerio Generalštab VRS-a, i pored svih svojih organizacionih sposobnosti, Beara ne bi bio u stanju da dobije podršku vojnih i civilnih institucija, tj. da prikupi dovoljno ljudi i mašina kako bi pobio osam hiljada ljudi.

Imajući u vidu navedeno kako genocida, može se govoriti o i onom zašto. Genocid je rezultat racionalnog planiranja, a ne iracionalnog (neplanske, etničke, historijske mržnje, bijesa, osvetoljubivosti). Razumno/racionalno ne navodi se ovdje u moralnom značenju, već da bi se naglasilo da je zločin počinjen sa svjesnom namjerom, sa predumišljajem. U kombinaciji navedena dva stanovišta genocid u Srebrenici bi se mogao odrediti kao racionalno bezumlje. Konkretno, racionalni Beara je uz pomoć mentalno poremećenih, i emotivno i moralno hendikepiranih ubica (psihopata), izvršio svjesno, i racionalno, osmišljen, a moralno gnusni, bezumni, plan rukovodstva RS-a.

Genocid se nije desio, zato što su članovi Generalštaba VRS-a, političkog rukovodstva, Ljubiša Beara ili ljudi kojima je komandovao od 13. do 17. jula 1995. – bili poneseni nacionalističkim emocijama. Đikić u „Beari“ jasno opisuje političke motive, koji su utvrđeni u haškim presudama (npr. Žalbeno vijeće u slučaju Krstić).

Na područu podrinjske regije, koja obuhvaća općine Srebrenicu, Bratunac, Vlasenicu, Rogaticu i Višegrad, u središnjem dijelu doline rijeke Drine, na granici BiH sa Srbijom, Bošnjaci su činili etničku većinu u svih pet općina. Od aprila do juna 1992. na tom području je pobila više od tri hiljade Bošnjaka, a njih 70 hiljada je protjerano. Nakon proljeća 1992. opstali su kao zajednica jedino u Srebrenici i Žepi. Srednje Podrinje je rukovodstvu RS-a bilo nužno za povezivanje sjevernog i južnog dijela RS-a, te za dodir sa Srbijom, to jest za eliminiranje granice „između srpskih država“.

Političko-vojni projekat genocida u Srebrenici, koji je kulminacija masovnih ubijanja u Podrinju, a u kojem nisu ubijani samo Srebreničani (već Bošnjaci iz raznih podrinjskih opština, koji su 1992. pobjegli u Srebrenicu), imao je za cilj da definitivno ukine navedenu etničko-teritorijalnu barijeru i mogućnost njene obnove. S obzirom da nije bilo dovoljno protjerati ljude, koji bi se mogli vratiti i ponovo biti etnička, tj. politička većina – rukovodstvo se odlučilo da pomoću najtežeg oblika zločina, genocida, ukine etničku dominaciju Bošnjaka. S obzirom na oslabljenju poziciju na frontovima, odnosno na ograničena sredstva, koja je mogao dati na raspolaganje Beari, VRS je pobio koliko je mogao Bošnjaka (žene i djecu nije, kako je utvrđeno u presudi Krstiću, zbog opravdanog straha od hitne međunarodne intervencije, tj. mogućnosti gubljenja vojne kontrole nad teritorijom), a ujedno je i istraumatiziran prostor, tj. onima koji su preživjeli poslata uvjerljiva poruka da se ne vraćaju. Trenutna etnička struktura stanovništva, integralna teritorijalna struktura RS-a, povezanost sa Srbijom, i politička dominacija Srba u srednjem Podrinju, nedovosmisleno ukazuje na to da su ciljevi genocida ostvareni.

Mržnja, kolektivna, etnička nije neposredni, ali jeste posredni uzrok genocida. Ona jeste korijen genocida. Političke i intelektualne elite su sijale etničku mržnju, da bi je požnjele, došavši na vlast. Etnička mržnja, koju nisu prestale sijati, ni nakon rata, srpske političke elite i njihovi saveznici (intelektualci, mediji, obrazovni sistem, itd.), bila je adekvatno sredstvo i za negiranje, minimiziranje i relativiziranje počinjenog genocida. Međutim, osim etničke mržnje, posredni uzrok (klica genocida) jeste i totalitarno, jugoslovensko naslijeđe.

Možemo se sada vratiti poređenju Beare sa Fedjukinom iz „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Ta paralela nije uspostavljena samo da bi se ukazalo na razliku između Kišovog književnog i Đikićevog neknjiževnog pristupa. Pored stiliskih razlika između oblikovanja likova Beare i Fedjukina, postoji i sličnost, koja graniči sa istovjetnošću, u njihovim mentalnim sklopovima.

Bearino postupanje u „otkrivanju“ albanskih urotnika u JNA, njegova metodologija u iznalaženju priznanja (koja je uključivala i strahovit pritisak na porodice isljeđivanih optuženika: npr. posjete supruzi tadašnjeg majora Rahima Ademija), to njegovo „neprezanje ni od čega“ sve kako bi „dokazao“ opravdanost politički motiviranih i iskontruisanih optužnica, kako bi svojim nadređenim isporučio osnovu za etničke čistke u JNA i nastavak primjene političko-policijskih, represivnih, metoda prema kosovskim Albancima – sve to počiva na gotovo jednakom obrascu kao i Fedjukinova NKVD-ovska psihologija i metodologija isljeđivanja.

Beara nije koristio jednak stepen brutalnosti u iscjeđivanju priznanja od, recimo, Ademija, ali to više govori o političkom okviru i historijskom trenutku (jugoslavenski socijalizam u 80-im), nego o Beari. Nakon što smo vidjeli svu raskoš njegovih genocidnih aktivnosti, možemo jasno zaključiti da bi on, sukladno svom mentalnom sklopu, bio u stanju postupati jednako kao i Fedjukin: lomiti kosti nekom Borisu Davidoviču s ciljem da ga uvjeri u „moralnu dužnost lažnog priznanja“, pa čak i strijeljati mladiće pred njim, sve dok ovaj ne potpiše vlastitu uputnicu za logor. S druge strane, Fedjukin ne bi bio manje spreman, u bilo kojem smislu, da učestvuje u organizaciji genocida poput onog u Srebrenici.

Jednako kao što je za Fedjukina „slomiti Novskog bilo pitanje časti“, tako je – kako kaže Đikić – i za Bearu bilo pitanje časti da izvrši povjereni mu zadatak. Nekadašnji kapetan bojnog broda Beara je, nakon uspješno izvršenog genocida, mogao – piše Đikić -  „uzdignutog čela stupiti pred nj (generala Mladića, op. H. I.) – eh, još kad bi za tu priliku mogao odjenuti bijelu uniformu visokog mornaričkog oficira! – vidjeti poštovanje i priznanje u komandantovim očima, da mu komandant stisne desnicu i kaže, ili samo pomisli, 'zajeban si, Ljubo, svaka čast, učinio si veliku stvar, to nije mogao svako'.“

Sve u svemu, riječ je o dvije ličnosti koje se mogu podvesti pod isti psihološki ključ: riječ je, naime, o ljudima, koji imaju samo jedan moralni nalog – realizirati zadatak koji im je povjeren od strane nadređenog (autoriteta), bez obzira bio taj zadatak čišćenje kancelarijskog stola, pravljenje kafe, slanje ljudi u GULAG ili genocid. Usput ti nihilisti-karijeristi gaje osjećaj profesionalnog častohleplja: Ajhman se mogao osjećati krivim samo da nije proveo zadatak koji mu je dao Hitler.

Navedenim emocionalno i moralno hendikepiranim, karikiranim, karakterima – Kiš i Đikić protistavljaju ličnosti poput Verkojlsa i Slobodana S. koji imaju moralnu zadršku pred aktivnostima, koje se traže od njih, a čiju prirodu, odnosno krajnji cilj, ne kontrolišu njihovi lični motivi. Međutim, njihov usud je što se nalaze unutar političkog sistema, koji sankcioniše očitovanja automonme ličnosti i potiče bihejvioristički model pacova pod stimulansima.

Pisati o zločinu, o ratnom zločinu, o genocidu, stavljajući fokus na jednu ličnost, na ličnost organizatora genocida, veliki je izazov: jer – kako shvatiti motive zločinca, kako ga razumjeti, a istovremeno izbjeći i najmanju mogućnost da (čitalac pomisli) da ga pravdate?

Književna teorija (isp. Nikola Milošević: „Negativni junak“) je utvrdila da književna djela, čiji su glavni junaci zločinci (npr. „Zločin i kazna“, „Ričard III“, „Magbet“, itd.), znaju često dovesti do toga da se čitalac identificira sa glavnim junakom (Raskoljnikovom), razumije ga, iz prostog razloga što u njegovu dušu ima detaljan uvid, što se uživljava u njegovu životnu ulogu, što „živi s njim“, dok mu žrtva ostaje daleka, apstraktna ili najčešće data iz perspektive glavnog junaka, što će reći – demonizirana. Đikić je uspješno izbjegao toj zamci, ne samo zato što nije pisao (prvenstveno) književno djelo, i ne samo zato što smo i prije same knjige o Bearinim žrtvama znali mnogo (dok o Raskoljnikovljevoj žrtvi prije romana Dostojevskog nismo znali ništa), već i zbog (na osnovu činjenica definisane) prirode glavnog lika, kojeg (za razliku od Raskoljnikova, recimo) ni najmanje ne interesuje zašto čini to što čini, već samo kako, čime je sam sebe, u moralnom smislu, dehumanizirao.

Iako je analitički ubjedljivo ocrtao psiho(pato)loški profil svog glavnog lika, Đikić dokazuje svoju izuzetnu lucidnost, kada svoju psihološku elaboraciju Bearine ličnosti upotpunjava sociološkim objašnjenjem korelacije između jugoslovenskog komunstičkog totalitarizma i genocida u Srebrenici. Đikić je, čini se, prvi autor koji je detaljno i ubjedljivo objasnio navedenu vezu.

Beara je do rata bio profesionalni vojnik, ali ne bilo kakav: bio sigurnosni oficir. Zapravo, pred sami rat, došao je do toga da je „važio u internim krugovima za jednog od desetorice ključnih i najsposobnijih ljudi u Upravi sigurnosti“.

U jugoslavenske (vojne i civilne) sigurnosne službe, mogli su – piše Đikić – ući samo oficiri koji su ispunjavali najstrožnije kriterije vjernosti režinu i nedodirljivom vođi. JNA je svoje sigurnosne i obavještajne časnike selektirala po navedenom kriteriju, a onda ih je – bihejviorističkim metodom – poticala da spremnost na beskrupuloznu poslušnost dovedu do najvišeg stepena: „Iz uronjenosti u mračne tajne i spremnosti na sve bez dodatnog propitivanja, dobrim dijelom, izvirala je unutrašnja moć i privilegiranost oficira sigurnosti i u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, i u vojsci bosanskih Srba, i u drugim postjugoslavenskim vojskama“, zaključuje Đikić.

Imajući to u vidu, nije bilo – pojašnjava autor „Beare“ – ništa neobično u tome što su, nove vođe i nacionalističke partije, koje su zamijenile Tita i Partiju, vojnim i civilnim službama sigurnosti i obavještavanja povjeravale planiranje i organiziranje zločina i svih prljavih poslova u vezi s ratom (prikrivanje zločina i vojno-političkog kriminala svake vrste).

Drugim riječima, komunistička totalitarna država je – selektirajući ljude poput Beare, potičući njihovu psihičku hendikepiranost, školujući ih, podučavajući ih raznim vještinama i postavljajući ih na poluge moći – stvorila institucionalne preduslove za zločinačku efikasnost nacionalističkih elita u 90-im.

Štaviše, bivši visoki oficiri JNA, ljudi odani Titu i komunizmu, bili su sumnjivi „autentičnim nacionalistima“, koji su ih smatrali „nedovoljno Srbima“, pa su – poput Mladića – morali su (paradoksalno) postati veći nacionalisti od najvećih nacionalista, tj. morali su pokazivati izuzetnu političku radikalnost, i retoričko naglašavanje historijske potrebe za obračunavanje sa „ustašama, Turcima i Šiptarima“ – kako novo, nacionalistički radikalizirano društveno okruženje ne bi sumnjalo da li su „pravi Srbi“.

Tako je i Beara dokazivao svoje srpstvo u Srebrenici, „iako je cijeli život bio odgajan na ideologiji bratstva i jedinstva“. To „iako“ zbunjuje samo one koji precjenjuju moć ideologije, odnosno zanemaruju činjenicu da je temelj totalitarnih društava zapravo bihejvioristička socijalna psihologija, koja je – kao što i mirne tranzicije pokazuju – dugotrajnija i od samih političko-ustavnih totalitarnih okvira.

Uzimajući u obzir tu socijalnu psihologiju titoističke Jugoslavije, Đikić uspijeva da objasni otkud u julu 1995. u Srebrenici vojni rukovodioci, koji ni u jednom trenutku ne pitaju ono verskojlsovsko zašto, već samo fedjukinovsko kako. Nesumnjivo da se ne može jugoslovenski komunizam, pa čak ni osnivače OZNA-e, optužiti da su krivi za genocid, da su (svjesno) stvarali mehanizam za njegovo izvršenje, međutim, Đikićevo objašnjenje korelacije između sigurnosnih službi i socijalne psihologije titoizma, s jedne strane, i genocidnog projekta, s druge strane, svakako ne ide u prilog jugonostalgičnim osjećanjima.

Književna kritika je, dosad, uglavnom pogrešno žanrovski određivala ovu Đikićevu knjigu, a toj zabludi doprinio je i sam autor, potpisavši svoju knjigu kao roman. Ako ju se bude tumačilo i vrednovalo kao roman, kao književno djelo, kao estetski objekat, onda će ona gubiti na vrijednosti, što bi bilo šteta, jer je riječ o jednoj od najboljih knjiga, koje su napisane o prošavšem ratu, a vjerovatno i o najboljoj knjizi koja je dosad napisana o srebreničkom genocidu.