DA JE BELI PAS BIO BEO...
Prošla je četvrtina veka godina od devedesetih, sugestivnom autosugestijom uz pomoć kontrolisane autocenzure pokušavam da se setim, u stvari, transportujem u devedesete. Nema šanse. Svako ima svoju priču o devedesetim, ovo je sigurno najobjektivnija iz moje perspektive, s obzirom da je ja pišem, centar koncentracije, metadogovor između vremena i prostora, ta granica, tačka lucidnosti, ni tačka, ništa, to.
Kakofonija priča iz devedesetih koja je počela čim su počele devedesete, čak i pre, preteći sa stadiona i masovnih okuplјanja nacional-socijalista, kada su domaći filmovi i rijaliti šouovi zamenili pozicije, kad je krst teškom mukom zamenio petokraku, najavlјujući povratak nikadašnjeg morala, kada su se sećanje i svest sreli u isti lup verovanja, sujeverovanja u laž, kada su pobegli svi koji je trebalo da ostanu i oni koji su mogli, i obratno jer su i jedni i drugi uvideli odnos snaga i realni ishod sukoba onih koji veruju u pobedu, slepu pobedu u slepom sukobu, iZaista, kako ne biti ciničan i vrlo lako se ironično odmaknuti od floskula tipa – organizovano bavlјenje stripom, ekonomsko socijalne pojave, jako izdavaštvo, dobro tržište, vrhunski profesionalizam, … gde u Mekluanovom smislu …, nadahnuti amateri prave progres … biznis je prepušten profesionalcima, dakle stručnjacima, menadžerima, … sve su to postulati biznisa u industriji zabave … i / ili jednostavno ne poludeti, ako pod tim podrazumevamo javno emitovanje i objavlјivanje nesvesnog, što bi bila najtačnija definicija onoga čime smo se mi bavili i šta smo radili u razmacima između redova, a što je jedna od definicija ludila, da citiram Wostoka, crnog papu domaćeg andergraunda.
Rat, kriza, nestašica, naoružani mužjaci, žene u crnini, sankcije, opet rat, totalna depresija, još sankcija, jeftine i jake droge, pretnja bombardovanjem, još jedan rat, glad, beda, još jače droge, još crnja berza, naoružani dečaci, devojčice na prodaju, preprodaja unutrašnjih organa, otimanje, otimanje unutrašnjih organa, apsolutna korupcija, svi mediji u rukama nacista, rulјa na ulici, svi zajedno – za rat, protiv rata, za kralјa, za Tita, protiv još jednog izgublјenog rata, za pobedu, protiv poraza, protiv policije, jedni protiv drugih, svako za sebe, još jedan rat, najzad ispunjeno obećanje još jednog bombardovanja, sirene, deca plaču, droga je skoro besplatna, još jača, najjača, Alisa na kolodvoru ispred zoološkog vrta, papagaj koji jede sam
svoje grudi, majmuni koji plaču, sami, gladni, prokleti, robovi svi, svih poroka i proroka, nove sekte preuzimaju medije, niko ne primećuje da je film crno beli, nuar, sve je dozvolјeno, sve je na prodaju, naoružani popovi u turbo džipovima voze dvesta na sat u suprotnom pravcu kroz centar Beograda, u krvi više od šest procenata alkohola, mušice krvare na šoferšajbnama, ulice pune kućnih, izgladnelih, dojučerašnjih kućnih lјubimaca, tumaraju u mraku u po bela dana, crni pas koji se zove beli, beli pas na čijoj kućici piše crni / crni pas beli i beli pas crni. Da je beli pas bio beo, a crni pas crn, ničeg ne bi bilo.
Obrnuta srazmernost sa smislom, tako normalna, perspektiva savršena, odnos crnog i belog u potpunoj ravnoteži. Svakog trinaestog u mesecu, svake godine, te devete decenije, poslednje u poslednjem veku, neformalni samiti aktera domaćeg autorskog stripa, promocije izdanja u jednom primerku, razmena strip izdanja, novac ispod časti, izložbe originala, fotografija, ilustracija, frustracija, projekcije, koncerti, radionice stripova i radionice fanzina … radionice hemije. Susret autora stripova i fanzina, samokritičara i piratskih izdavača sa prostora nepriznatih, priznatih i fantomskih država bivše Jugoslavije, bivših gradova, dnevni strip fanzini. Nastavak u sledećem broju, nema razilaženja, spavamo jedni kod drugih, jedemo šta ima, pijemo šta nemamo, zloupotreblјavamo emocije do krajnjih granica izdržlјivosti tela. Um je isklјučen, ali je neum uklјučen. Klasičan mehanizam obrtanja nesreće u sopstvenu korist, naravno uz žrtvu koja se podrazumeva i o kojoj se ne priča, kao i o onima koji su se žrtvovali, koji su žrtvovani, nestali, pobegli, izgubili se u hodnicima sećanja, u kadrovima autobiografskih stripova zasnovanim na fiktivnim događajima, pustim snovima i paralelnoj javi.
Srbija je bila centar planetarne energije u tom trenutku, energije negativne u ovom slučaju, crne tačke, umešale su se nečiste sile. Srbija je inače poznata po ekstremnom sujeverju, balkanskom specijalitetu, teškoj i bogatoj lokalnoj mitologiji, koja ne postoji samo u ruralnom milјeu već i u urbanim legendama. Narod stavlјa crne navlake na prozore, kriju svoj strah, nevidlјivi avioni pogađaju sve što košta, vojska se već sakrila u bolnice i obdaništa, škole, novi rat, isti rat, samo se protivnici menjaju, svaki poraz u prethodnom, novi je povod za sledeći, hronološki, crno beli magovi i prostastrolozi vrište sa TV ekrana, pogođena je televizija, moja prva bomba, bio sam u klubu udalјenom sto metara od zgrade televizije kada je pogođena. Nakon što sam sišao sa bubnjeva i preskočio jednog od nekoliko basista, srušio sam miksetu, slomio zvučnik i otišao za šank, poneo koliko mogu da donesem, sve je besplatno bilo te noći, podelili smo sve fanzine i stripove svakome ko nije imao novca da plati ili je platio piće, otrovi, fanzini, stripovi, originali i život za džabe. Seo sam na stepenice, uživao u buci mašina. Prijatelј pored mene je zaspao, probudio ga je udarac sa neba nad Beogradom. Šta je bilo, izašli smo napolјe, pogodili su televiziju, histerično se smejemo, uplašili smo se da nećemo moći da prestanemo, kasnije smo ustanovili, isto kao što smo ustanovili da nije smešno, jer nam je prijatelј, slučajni prolaznik i treći čovek saopštio koliko je lјudi ostalo u zgradi televizije. Kasnije se znalo da se znalo kad i šta, i ko i gde i zašto i zašto da ne. Ljudi smo, ovo je samo jedna bomba jedne bitke jednog od ratova.
Trgovina koja ne zna za granice, procvat crnog slobodnog tržišta, slobodne nekontrolisane farmakologije, firme koje prodaju bolest i lek, redefinisanje tranzicije, uvek smo bili prvi i najbolјi, u sred komunizma imali smo kapitalizam, u sred diktature imali smo najviše slobode, uvek, onda, tada, sada i zauvek. Majka Larsa fon Trira je to znala kada mu je pričala o Jugoslaviji, zemlјi koja je jedina ostvarila ideal, samoupravni socijalizam. Lars je od tada odrastao. Sada zna. Zatim prvi domaći hit film, Mi nismo anđeli. Anđeo i Đavo kroje sudbinu jedne nevine beogradske tinejdžerke iz bogatog i egzotičnog predgrađa, život u pretoplim bojama, ružičastim tonovima, vespe na ulicama, žurke u po bela dana, na ulicama cveta samo marihuana, jedu se ćevapi u Ima dana, simpatični policajac koji drži dete u rukama na zidu u policijskoj stanici gde sam priveden zbog panka i nereda, devojko mala, pesmo moga grada, pad sa najviših subotičkih zgrada se pretvara u poslednji let, kaže spikerka na nacionalnoj televiziji, sledi blok reklama političkih sekti, Idoli i prijatelјi im preporučuju da sami preporuče svoje proizvode, veru, snagu, moć, lјubav koja je lepa samo dok se čeka, nada, svevideće oko, kamere snimaju kamere i televizore na kojima se projektuju statični video snimci kamera, lou-faj video revolucija, rat u realnom vremenu, na malom ekranu, kompjuteri u šapama zločinaca, hakeri galame, ali ostali ćute. Ovde crtaju stripove, bože, kakva su to imena, kaže slučajno zalutali novinar, špijun, turista, ko zna, neka ga; sa zapada, strip autori sa imenima ratnih zločinaca.
To su vam pseudonimi? Ne, hvala, to su imena i prezimena, neka su nam dali roditelјi, a neka smo sami birali, sebi i jedni drugima, tako smo se uklјučili u igru, sve vreme smo bili tu, u centralnoj negativnoj tački ove male planete u tom trenutku, bili smo zajedno, sve vreme, radili smo se stripovima i znali smo da, ako ostanemo nevini, pobedili smo. Pa koliko izdržimo. Zaista, kako ne biti patetičan.
Isuse, kakva su vam to imena, ponavlјa zbunjeni stranac. Wostok, Aleksandar Zograf, Professor, Septic, Grabowski, Schmidt, Schlemmer, Oto, Kovacs, Palikuća, Volođa Palibrk, Vuk Palibrk, Mr. Stocca, Lazar Bodroža, Thursday madness, Nabor Devolac, Dominator, Isuse bože kakva si vi imena dajete, Robot, Kur, Selјak, Čiča, Mrtvi, Miša, Pernati prijatelј, Morcina, Momci, Nitkov, Tromb, Ivan Grubanov, Leonid fon Punkerstein, Damir Rijowich Originalow, Vladimir Kuzmanov, Bogdan Milošec, Lola, Ivana Filipović, Dušan Jevtović, Nedim Hadžiahmetović, Harmonija haosa, Entropija, Miroslav Lazendić, Koprokomix, Dr. Skrotum, Dr. Fuzz, Kosta Milovanović, Ofelijini paraziti, Redža, Nikola Topuzović, Ninja, Havoc, Dario Šantić, Vanja Subotić, Mirko Stoilkov, Letač, Đavo, Nandor, Clown, Vladimir Bursać, Bota, Eugen Slavik … da pomenemo samo neke.
Provala varvara, dostojanstvo, bukvalno izražavanje, ono što se dešava, postojalo je. Zograf i Život pod sankcijama, to nam je bilo dovolјno, nije bilo potrebe da sad svi rade to. Wostok kao otac, Zograf je majka, koja je tu, da pazi na nas, otac kao mračna figura večnog patrijarhata, ne ponese previše dole, otac koji pazi da nas majka previše ne razmazi. Bilo je i jednog i drugog, istina je na sredini, tako relativna da ne postoji. Nisam više mogao da izdržim, pokušao sam da pobegnem, bez pasoša, pa šta bude, svi su pokušali da pobegnu, skoro niko nije uspeo. Pregovori i razgovori oko prvih strip časopisa, mučenje, nedostatak informacija, izolovanost Srbije i samih gradova u samoizolovanost, izolovanost od samih sebe, magične okolnosti u izolaciji, svi apsurdni događaji, isti likovi, nepoznati lјudi, komunikacija u stripu, strip ne kao industrija, već način komunikacije dvosmislenosti, trosmislenosti, kako smo se svi upoznali, nisam znao nikog, otišao sam na promociju prvog strip magazina, scena je bila decentralizovana, autori se nisu poznavali, gradovi su ćutali, Subotica, Pančevo, Vršac, Kragujevac, zemunski klan, Banatsko Novo Selo, Obrenovac, strip autori kao uličari, piju ispred dragstora, zavlače se po pasažima, ulaze u galerije, kulturne centre, autsajderi na TV-u, pošto je vladajuća nomenklatura ponekad, nerado, popuštala pod pritiskom, a i iz sopstvenih taktičkih razloga, ventile, ponekad neki slobodni medij, autsajderske novine, lokalnu televiziju, mali radio … ako se previše pusti, ugase ga. Stara škola represije.
Ostaće u stripu samo oni koji zaista veruju u to što rade, rekao je Nikola Vitković u intervjuu, u jednom od tih prvih pokušaja da napravimo časopis, da ne moramo da se zamaramo sa fotokopiranjem, da unesemo bar malo boje, i pogodio je. Zograf je bio previše zaokuplјen svojim životom pod sankcijama, sopstvenim egzistencijalnim problemima, sanjarenju sa svojim američkim kolegama, autobiografskim storijama, političkim komentarima, dokumentarnim stripom, čime se mi nismo bavili, da nije ni primetio da oko njega buja jedna endemska vrsta, ekstremno mutirani izdanak panka, stripa, medijski prostor, zajednički stripovi iz Subotice, Pančeva, svih ostalih siromašnih gradova sa svojim još siromašnijim predgrađima, svako se snalazio kako je umeo i mogao. Mi se nismo snalazili ni u čemu i u tom haosu smo našli smisao, Turbo folk muzika, tekstovi i način života se savršeno uklapao sa stripovima, saundtrek za stripove nije bila alternativna muzika, nije bilo besmislene kritike u stripu, tipa, sram ih bilo šta nam rade. Poezija u stripu, film, literatura, uvek jača od pamfleta.
Mejnstrim scena je potpuno zamrla, osim nekoliko tragikomičnih i grotesknih pokušaja. To ih nije sprečilo da se svim snagama ustreme na nas i na rastuću produkciju fanzina, pojavu prvo nekolicine, a kasnije i gomile autora koji su svoj izraz našli sami, iako odgajani na mejnstrimu, petparačkim romanima italijanske tvrtke Boneli, kao i stripu Alan Ford koji ovde, u Srbiji prevazilazi okvire lјubavi i poštovanja i prelazi u idolopoklonstvo, zatim francusko-belgijske škole, kao i snažnog uticaja jugoslovenskog stripa koji je nekada bio izuzetno polularan. Autori su uživali ugled antikulturne javnosti, slavu nepoznatih rok muzičara, imali snagu i entuzijazam propale avangarde. Pomešati jednu tako zdravu osnovu sa deset godina pakla nije moglo da izađe ni na šta normalno.
Znakovi neointerpunkcije poput smajlija, srca, i ostalih zagrada, zapeta, tačaka i tačkica samo bi još više zbunili čitaoce ovog teksta. Sve se pomešalo, ironija je postala patetična, tužni iskazi cinični, niko nije znao šta ko misli, najmanje onaj koji misli, osmeh se smejao na pogrešnim mestima, suze su tekle od smeha. Prvi fanzini, grupe autora, javlјaju se, što je vrlo čudno, ali i karakteristično za srpsku strip scenu devedesetih, ne samo i prvo u Beogradu, glavnom gradu, nego paralelno i u Pančevu, Vršcu, Subotici … i što je zaista čudno, ne znaju jedni za druge, ili su tek načuli. Jug Srbije, potpuno odsečen, toliko da mi ni dan danas ne znamo šta se tamo radilo sa stripom devedesetih. Još je rano, pomislih, pogrešnu temu sam izabrao, devedesete, malo je prošlo, ali se tešim da je ovo samo jedan od tekstova, prvi, koliko je meni poznato, a da nije faktografsko arhivarsko kolekcionarski određen. Preokret se dogodio jedne noći, na samom početku devedesetih, u klubu Industrija, vršački strip časopis Patagonija je imala svoje prvo predstavlјanje u Beogradu, saznali smo da postoji Krpelј, legendarni strip fanzin koji od tada nije prestao da izlazi i koji je premašio više od hilјadu brojeva. Svi su došli. Upoznali se, upoznali jedne sa drugima, došlo se do saznanja da se ista stvar dešava i u Subotici, časopis Striper iz Beograda je već par godina skuplјao ostatke pocepane beogradske strip scene, bez većeg uspeha. Te večeri je promenjen sadržaj i koncepcija, te večeri su svi bili i svi su znali da, iako se većina prvi put srela, nije bilo puta za nazad. Teške su reči patetike, tako diskretno spakovane u šarmantni spoj infantilnog poimanja lokalne istorije i mitskih momenata na granici koincidencije i sudbine. Mitomanija nam
nikad nije bila strana. Pesnici i ratnici.
Bili smo okrenuti sebi, nije postojao neki naročit interes za to što se dešava u Srbiji u inostranstvu, ni obratno. Osim nekoliko izleta u objavlјivanje po zapadnoevropskim fanzinima i slovenačkom Stripburgeru, koji je imao ipak malo finiji, specifičan ukus za naš neukus, ukus više okrenut zapadnoevropskim školama novog stripa, srpska strip scena je bila okrenuta sebi i implodirala je. Morala je, trebalo je i uspela je da nađe svoj put, na svim polovinama raskršća dobrog i lošeg, goreg i još goreg, ispred galerije, galameći po bibliotekama, crtajući stripove na neprikladnim mestima, po kafanama i klubovima, na ulici, parku, u autobusu, vozu, izložbe u domovima za decu bez roditelјskog nadzora, u toaletima elitnih galerija, gerilske akcije po zabranjenim zidovima, opet patetika, ali i romantika. Devedesete, kakav fleš. Ljubav i smrt. Dok nas lјubav ne ubije.
Beli majmuni sa suprotne strane kaveza. Percepcija domaćeg stripa od strane stranog, zapadnog, skoro naslov sledećeg pasusa, ipak, da ne ispadamo iz narativnog niza i ne kvarimo ritam ako već moramo melodiju. Prilično racionalno racionalizovanje racionalno-percepiranog modela jednog strip autora, posvećenika, fanatika, na granici opsesivno kompulsivnog zavisničkog obrasca, u ovom slučaju o sopstveni rad, manje o sebi samom, sebi kao nekom posmatranom sa strane, iz trećeg lica jednine. Svakako, po sredi je psihološki poremećaj, koji može biti uslovlјen kako genetskim predispozicijama, tako i društveno socijalnom milјeu u kome je odrastao, postao, nastao … uticajima sredine, što za ove prostore, na koje se, pretpostavlјam, odnosi procena, nosi jedan dublјi, teži kontekst usled specifičnosti, kako dalјe, tako i bliže istorijske osnove.
Nedostatak čitanja između redova, kao da mašina transponuje melodiju u ritam, pazite, racionalizam je zarazna bolest i s njom se nije šaliti, da parafraziram doktora koji je prvi shvatio epidemiju variole vere u Beogradu. Uhvatiti taj trenutak gde nestvarne stvari postaju stvarne, gde se sever uliva u jug, oko uragana, u sred uragana mirno mesto, tačka ravnoteže.
Šta može ludista kad vidi, kad ne može da ne vidi, kad mu se ukazalo, pred tim se ne žmuri, to se ne dovodi u pitanje, to nešto neuhvatlјivo, taj besni mir, iskustvo pradedova, istorija krvlјu ispisana, na udaru binarnog koda sa zapada i krezave kurve, lepih očiju, najlepše.
Kao da prvo i drugo lice ne postoje, kao da se ne poznaju, čudna percepcija nekog ko gleda u objekt analize, komunicira s njim / njom, neko neobjašnjivo osećanje mehaničnosti procesa komunikacije između subjekta i objekta procene. Premisa destruktivnosti je potpuno apstraktna, kao da se izbegava ono što bi u toj potencionalnoj komunikaciji trebalo da se podrazumeva. Kao roditelј, majka koja ne pokušava da razume svoje dete nego ga podvrgava opšteprihvaćenim metodama i obrascima opštih mesta vaspitanja, udžbeničkog pristupa. Opštim mestima pogrešnog principa vaspitanja.
Ovde se objekat svodi na infantilnog anfanteribla, koji iz obesti ruši perpetum mobile, sistem, mašinu koja po prirodi stvari obećava sve udobnosti malograđanskog života. Ludista ruši (glagol?) sve autoritete, bilo dobre ili loše iz imaginarnih, nedefinisanih, apstraktnih razloga, zaboravlјajući, opet, specifičnost istorijsko geografske osobenosti podneblјa. Od kraja osamdesetih, tokom ratova i razaranja na svim nivoima, moralno etičkim, socijalno društvenim, kulturnim, ekonomskim naravno, došlo je do polarizovanja društva u političkom prvenstveno smislu, iz čega su proizilazile i druge razlike, čak dublјe i kompleksnije. Produžena adolescencija, dakle infantilnost koja se pripisuje objektu je opet, ponavlјam, više na nivou opšteg nego pojedinačnog slučaja. Strip autori uglavnom dolaze iz ekstremno disfunkcionalnih porodica, bivše srednje klase, radničkih porodica i propale crvene buržoazije, bez ikakvih iluzija u bolјu budućnost, uglavnom na samoj ivici egzistencije. Postoje dva puta koja su se pokazala kao obrazac razvoja strip autora, dakle jedan je onaj koji u pokušaju da izbalansira svoj autorski rad i borbu za goli život, egzistenciju, počinje da se bavi i naizgled srodnim granama ove delatnosti, autorskim stripom, pa je u isto vreme i dizajner, ili kopirajter, zaposlen u marketinškoj firmi, gde za bednu platu rmbači ceo dan, jer u podeli tranzicionih karata, usled, za zapadna merila neshvatlјive korupcije i robovlasničkog pristupa izvisio, pa autori polako odustaju od autorskog rada, poneki pokušaj koji se uglavnom pojavi u nekom od izdanja antologijskog karaktera, ili rad na stripu za inostranstvo, da bi vremenom potpuno zapostavio i zaboravio rad na autorskom stripu. Druga krajnost, ali i realnost su upravo autori opisani, karikirani, nadam se sa ironičnom distancom, bilo bi tragično da nisu, autori koji, dakle žive i rade u svojim još uvek dečjim sobama, žive kod i na račun roditelјa, a ono malo finansijskog priliva nije ni blizu dovolјno osim za povremene begove iz realnog … stalni priliv zarade, progres, razmišlјanje o nekoj klasičnoj porodici i slične gluposti. Kraj devedesetih je obeležio, između ostalog upravo tu podelu na pravoverne i one koji su silom prilika, pre ili kasnije podlegli pritisku sredine ili izgubili interesovanje. S druge strane fanatičnost, posvećenost, konstantnost, atmosfera među onima koji su izabrali ovaj drugi put je put kojim se ređe ide i ne razmišlјa se puno o tome kako, zašto, koliko, nego se radi eksplozivno, impulsivno, srećom pa postoje mali festivali, radionice stripova i uopšte jedna plemenska povezanost autora koji se ovde izvrgavaju ruglu, zaboravlјajući se da često ti sam ne biraš put kojim ćeš ići nego put bira tebe.
Da, problematika angažovanosti u stripu se ovde provlači već par decenija, koincidirajući sa režimom Slobodana Miloševića. Autorski strip nikad nije upao u zamku konkretne i direktne komunikacije, kolaboracije i kritiziranja opresivnog režima i njihovih institucija. Usudio bih se reći da je uspela da se održi jedna zaštićena nevinost, ne eskapizam, već transcendentalnost tematike, kao i vizuelnog primera. Nikada to nisu bili klasični politički karikaturalni geg stripovi kakve možemo videti u srednje-zapadno-severnoevropskom stripu. Ta banalizacija nije zaživela i osim nekoliko propalih pokušaja nije ni postojala, moglo bi se reći. Teško je pod jednu stavku podvesti zajednički imenitelј stilske tematsko idejne niti narativno vizuelnog karaktera tako velikog broja potpuno različitih autora i odrediti šta ih povezuje. Uticaj jednih na druge, neskromno je reći, ali bolјe nego lažno skromno lagati i kvalitet, montipajtonovski nadrealističko avangardan, manje, mnogo manje nego ruska književnost i film, istočnoevropska škola animiranog filma, bogata tradicija kako kvalitetnih prethodnika, ne zaboravimo da je u staroj Jugoslaviji postojala vrlo ozbilјna i kvalitetna strip scena, zamrla sa početkom jugoslovenskih ratova, zatim tradicija treš, palp, i uopšte žanrovski određenog stripa kako iz Jugoslavije tako i iz Evrope, prvenstveno Italije, sve to zajedno, dakle moglo bi se reći da su možda uzori nešto što povezuje autore sa ovog podneblјa, kao i socijalno društveno ekonomski milјe, zatim režim, crkva, vojničko policijski mentalitet, patrijarhat … nedostatak volјe za kompromisom je moralni izbor, a ne arogancija infantilnih srednjeprugaša. Autori su vrlo svesni gde žive, šta rade čak i kad ispolјavaju nesvesno, što stripovima daje baš taj kvalitet, nedostatak profesionalizma je dostatak autentičnosti, autohtonosti, originalnosti, ubojitosti, snage. Poređenje sa hakerima naravno ne smeta, naprotiv, ima vrlo mnogo istine, pa čak i konkretne saradnje između ovih potkultura, Kosmoplovci su jedan od tih primera, beskompromisnost, eksperimentalnost, posvećeničko fanatični pristup, doslednost – dokazana, sada već višedecenijskim radom nesmanjenom žestinom. Istina, bilo je spalјivanja stripova, uništavanja, ali ne iz destruktivnih razloga uprkos samodestruktivnoj osobenosti ovih i ostalih rituala, naprotiv, ovdašnji autori su vrlo ponosni na svoj rad i na činjenicu u kakvim je okolnostima nastao. Nemaju ništa protiv da svoj rad pokažu, izlože, poklone, prodaju, ali ni jednog trenutka nije došlo do ozbilјne kolaboracije sa neprijatelјem, režimom i ukaluplјenjem u očekivanja banalnog pristupa fondaškog karaktera, bez obzira što su sredstva, iako ogromnom većinom samizdati, određena pomoć je dolazila i sa strane, ali neke ozbilјnije prodaje nije bilo.
Nevinost je sačuvana, pa bar kako tako, nije bilo lako, ali ja mislim da velika većina autora i do dan danas može biti ponosna na, kako svoj rad, posvećenost, kvalitet, a istorija će pokazati, i kvantitet, jer ogromna većina radova nastalih tada, devedesetih, pa čak i kasnije, još uvek leži po magacinima, u fiokama, glavama i ormarima, ispod kreveta, na hilјadama teških diskova, na tavanima i u podrumima. Često nezavršeni i uništavani, ipak skenirani, sačuvani, za jednu buduću, još jednu vavilonsku biblioteku. Ovo je sigurno šala, zanimlјivost i ono što me inspiriše u ovom tekstu je upravo ta neodređenost u smislu ironije teksta, te sam prihvatio igru tako da ozbilјno odgovaram na provokativna pitanja na koja je nemoguće dati pravi i iskren odgovor, postavlјajući sebe u nezavidan položaj, što me dodatno inspiriše. Bastard svetske kulture, evropske avangarde i balkanskog paganizma, domaći strip je siroče sa živim roditelјima bez zamenske porodice i doma za nezbrinutu decu. Ostala je ulica, a u ulici galerija i knjižara.
Otac se pojavlјuje u fiktivno pretpostavlјenoj ulozi, dakle ne pojavlјuje se u realnom vremenu i prostoru, nema identitet, čak ni karakter određen ovom situacijom nije jasan jer se pretpostavlјa kao autoritet, pater familias koji je u isto vreme prećutno priznat kao vođa, zaštitnik, hranilac porodice i uzor objekta, a u isto vreme mu se pripisuju i negativna svojstva, svojstvena karakterizaciji i karikaturalizaciji oca porodice, pa i oca nacije, svojstveno geografski određenom delu Balkana kao ne samo geografski već i, čak i pre geopsihološki, ukoliko posmatramo slučaj fenomenološki, u socijalno društvenom kontekstu, a opet, trudeći se da izbegnemo stereotipe, kako rodne / polne, tako i nacionalno rasne.
Majka dakle, kao i otac, uostalom kao i objekt, odnosno dete, u ovom slučaju sin, jer se kao što pretpostavlјamo situacija odnosi u svom genomu na ovo određeno podneblјe sa svim svojim osobinama, osebujnostima, predrasudama i rasudama, faktografsko, empirijsko dokazanim, naravno samo u pretpostavci jer ipak je štivo prilično šturo da bi mu se dala jedna objektivnija, iscrpnija, određenija ocena. Usled nedostatka iznijansiranosti odnosa koji su apriori kompleksni, komplikovani i subjektivni po svom karakteru kao takvom, dvojni po svojoj prirodi, a trojni po broju pretpostavlјenog broja, kako realnih, tako i pretpostavlјenih, a opet jedinstveni po prirodi stvari, deluju kao mehaničke lutke u nekom imaginarnom primenjenom pozorištu. Kao uputstvo za upotrebu, odnosno upozorenje za zloupotrebu. Ovde se radi o klasičnom slučaju samoprojekcije, i to na više, rekao bih, na sve aspekte ove socioedukativne konstrukcije. Nadam se da niste ništa pogrešno shvatili, ali ste osetili.