ŽABLJI PAPRIKAŠ
Proces orbanizacije, erdoganizacije i putinizacije Srbije nastavlja se, odvijajući se kao u priči o kuvanju žabe, korak po korak ili uz jedva primetno pojačavanje vatre. Ako je osnovni lakmus demokratije stanje medijskih sloboda, mediji u Srbiji se nalaze u poziciji poluskuvanih žaba. To su žabe koja još ponešto krekeću, taman da popune svoj dnevni program, ali ono što krekeću sve ređe odudara od milozvučnosti unisonog žabljeg hora. Premijer Srbije zna da ne sme da zbrza recept i naruši jednačinu, jer će mu se obiti o glavu, ali da manevarskog prostora za ukuvavanje nezavisnih žaba itekako ima. Nedavna cenzura karikaturiste Politike, Dušana Petričića, predstavlja kontinuitet režimske represije prema medijima koji predstavljaju srce medijskog mejnstrima u Srbiji. Privatizacija medijskih sistema B92 i Studija B, te preuzimanje vojvođanskog javnog servisa RTV, pored naglog urušavanja ugleda ovih kuća i rapidnog pada gledanosti i slušanosti, označilo je početak procesa ućutkivanja kritičkog, satiričarskog i antivladinog novinarstva.
Strategija Vučićeve medijske represije odvija se na nekoliko koloseka. Forsiranom privatizacijom medija u Srbiji, namera mu je bila da povadi kritičke detonatore iz uređivačkih politika ovoh medija i u tome je najvećim delom uspeo. Jednako forsiranom neutemeljenom kritikom javnih servisa, stvorio je podlogu da se vojvođanski javni servis profesionalno i uređivački degradira a da se RTS-u, takođe korak po korak, stavlja sve jača i gušća brnjica. S treće strane, od samog početka preuzimanja vlasti, Vučić smišljeno demonizuje etablirane štampane medije, vezujući ih uz tajkuna Miškovića, poput nedeljnika Vreme, i preko svojih tabloida kriminalizuje nezavisne novinarske inicijative, poput BIRN-a ili KRIK-a, označavajući ih kao strane plaćenike. Mimo medija čiji su vlasnici relativno bezbedno situirani van Srbije, poput recimo Blica, nedeljnika NIN, regionalne televizije N1, ili Radija Slobodna Evropa, kost u grlu Vučićevog tihog rata sa medijima predstavljaju nezavisni portali i društvene mreže, protiv kojih su se čete botova pokazale u suštini inferiorne. Dodatnu nevolju za Vučića donose jednako desničarski portali, sa kojima ga povezuje dijalektika familijarne ljubavi i mržnje, koliko i vulgarno satirični portali koji uspostavljaju komunikaciju sa širim krugom čitalaca.
Nezgodna strana borbe koju autoritarni premijer vodi protiv medija u svojoj zemlji je ta što preuzimanjem medija, on ujedno urušava njihov kredibilitet, a sužavanjem polja delovanja antirežimskih medija ujedno jača intenzitet njihovog otpora. Na stranu ubrzani preobražaj fingirane demokratije, kakvu smo imali pre naprednjaka, u sve eksplicitniji autoritarizam, borba protiv medija je za Vučića traćenje resursa i unapred izgubljena bitka jer nema ostvariv cilj. Medijsko jednoumlje je nemoguće postići u Srbiji, kao što je nemoguće zabraniti ili diskreditovati antirežimske medije. Vučićeva borba protiv medija, kao i njegova histerizacija svojih kritičara (kritikuju me samo zato što me mrze), u pragmatičnom smislu održava dimnu zavesu koja treba da sakrije stvarne protivrečnosti i tenzije koji postoje unutar njegove političke uprave, dok u javnoj sferi, na duži rok, politički život i sama javna scena kao mesto bavljenja stvarima od opšteg značaja, biva maligno radikalizovana proizvodnjom unutrašnjih neprijatelja, bilo u oblasti medija, bilo u redovima opozicije. Istina, za sada je figura tih neprijatelja više njihova kontura i sastavni deo pomenute dimne zavese, što ne znači da tabloidno fiksirani pojedinci ne dobijaju sasvim konkretne pretnje, ali, čak i da nema pretnji, lako je režimu da raščistiti dim i krene u lov na veštice, kad mu zatreba.
Sa šestog protesta Ne da(vi)mo Beograd
Isti metod proizvodnje oponenata u neprijatelje Vučić primenjuje i na predstavnike civilnog društva i nezavisne scene okupljene u Inicijativu „Ne da(vi)mo Beograd“. Posle otvaranja turske fabrike „Tibet moda“ kod Ćuprije, Vučić je našao za shodno da se uz podršku turskim investicijama, podsmehne brojnosti učesnika i efektu šestog protesta ove inicijative, prozivajući navodne strane finansijere protesta da ulože šest puta više para, jer, valjda, ovako više ne ide a ni sam Vučić nije zadovoljan učinkom protesta. Vlastitim učinkom po svoj prilici jeste, jer je javno označio odgovornim (beo)gradske vlasti i slučaj prepustio tužilaštvu. To što se ni pet meseci kasnije ne zna ko je rušio pod fantomkama, ko je odgovarao policiju da interveniše protiv rušitelja i zašto proces stoji u mestu, uz izbegavanje dostavljanja informacija povereniku za informacije, to svakako nije premijerova krivica.
Za zaludne hermeneutičare bilo bi zanimljivo pitanje da li je premijer Srbije politički cinik, poput pevajućeg Levantinca Dačića, ili tek neduhovit čovek opijen vlašću, koji je u stalnom strahu od njenog gubitka, čak i onda kada nema realnog razloga za strah. U svakom slučaju, nema razloga za strah od opozicije, čija je najuglednija stranka, sa glavom jedva iznad ivice cenzusa, dobila novog lidera. Ima li novi lider još koji razlog za samouverenost i zadovoljstvo, sem što je pošteno nadvladao tri doktora nauka, to za sada nije jasno. Sve i da mu poverujemo da dok je boravio u fotelji ministra odbrane, nije imao nikakve veze sa ktitorskim aktivnostima nadomak Narodne biblioteke Srbije, Hrama i metalnog Vožda, glavna dilema je da li će nastaviti stopama oportunih populista pre sebe ili će napraviti nekakav iskorak. Sudeći po njegovim prvim izjavama, suština problema je u radu na terenu i predlaganju novih rešenja, u koje spada i zalaganje da se poštuje prepostavka nevinosti kod optuženih policajaca a ne odmah da se suspenuduju kada se pokrene postupak protiv njih. Što se tiče nacionalizma u društvu i u Demokratskoj stranci, odnosa prema ratovima 90-ih i susedima, ganjanju famoznih investitora ili prodaji državne imovine, nezaposlenosti i partijskom zapošljavanju, obrazovnim programima, štetnoj veronauci, huliganizmu kao pojavi van zakona, procesima rehabilitacije kvislinga i palanačkom kulturnom modelu..., o tome se novi predsednik DS-a još nije izjašnjavao. Biće da tu ili ne vidi nikakav problem ili da još nije pravi trenutak da se o tome govori.
Dubina kriptodepresije u kojoj se Srbija danas nalazi ne dolazi, na žalost fetišista manjeg zla, samo od paranoičnog populizma naprednjaka. Reč je o sukobu jedne autokratske konfuzije, koju oličavaju naprednjaci, vukući partijski poslušno ka despotizmu, i jedne političke praznine, jednog ideološkog deficita, koji oličava opozicija, kojoj je manje zlo (od naprednjaka) i krajnji politički domet i ideološki program.