TAKO SE KALILA SOCIJALNA POMOĆ
Stara engleska poslovica kaže: „Nema besplatnog ručka“. Srpska varijanta te poslovice, a u izvođenju pajtonovskog dueta Vulin&Mali, glasi: „Nema besplatne narodne kuhinje/socijalne pomoći“. Da podsetimo: još je 2014. godine Ministar za rad, zapošljavanje, boračku i socijalnu zaštitu izjavio da socijalna pomoć „nije džeparac“, te da, 147000 radno sposobnih primalaca socijalne pomoći mogu da rade i da se obrazuju i da tako, reče Vulin, „bar jednim delom da vrate društvu“. Manje od dve godine docnije je broj dužnika, po Vulinu, volšebno pao na 123000. Šta raditi s tolikim (rapidno nestajućim) svetom? (Možda ga treba prijaviti na biro za nestala lica srpska Naprednog kluba, čiji predsednik Č. Antić godinama uredno akademičarski evidentira nestanak Srba u universumu)
Pedesetak beogradskih korisnika socijalne pomoći je ovih snežnih dana imalo priliku da, iz prve ruke, oseti kako je to kad se „vraća dug domovini“. S lopatom u ruci, korisnici socijalne pomoći su, udarnički, rame uz rame sa svojim premijerom i gradonačelnikom, krenuli u bitku sa prvim snegom koji je (već) urnisao gradske ulice. U pitanju je sedam kobnih santimetara nanosa oko Vukovog spomenika. Vaš rad je od koristi i sugrađanima (kojima nešto dugujete) i vlastima jer su vam konačno našle praktičnu primenu, ali i vama samima. Jednom rečju, kad izlopatate svoje, možete odmah da se na finom, čistom terenu, pridružite popularnim vukovcima koji čekaju da ih poveze eventualni poslodavac. Uz malo sreće, povešće i vas.
BEZ SOCIJALCA NEMA ni DŽEPARCA
Šta se krije iza besmislenog funkcionerskog gimnastičenja, plus poziranja s lopatama? Počnimo od osnovne postavke ministra Vulina: radno sposobni korisnici socijalne pomoći duguju nešto društvu. Šta duguju? Koliko? To niko nije tačno izračunao, ali sama činjenica da dobijate pare a ne radite ništa vas, u startu, čini parazitom koji arči državni novac. Vama stoga treba naći namenu ili vas trajno skloniti s državnog pojila gde je, zna se, uvek gungula i gde curka samo za one koji doprinose opštem (od države definisanom dobru) dobru. Dobro ćete doći kao gotovo besplatna radna snaga, kao građani pod prisilom (čitaj: robovi za socijalnu pomoć) i cediće se vaš entuzijazam za još jedan virtuelni Skadar na Bojani (da citiramo Ramba Amadeusa). Samo da vam Vulin&Co. nađu praktičnu primenu. Našli su za njih 50. Ostalo im je još samo 122950 korisnika. Kako bi bilo da jedan od njih, recimo, menja Vulina u spa centru i provede lagodan dan bez uznemiravanja?
Sarkazam (ako je ikako moguće) na stranu, Vulin, koji se izdaje za levičara pokazuje potpuno nepoznavanje pojma welfare state. Pomoć koju takva, socijalna država, daje onima kojima je preko potrebna, je bezuslovna. Ona simboliše humanost, solidarnost, brigu za bližnjeg svog. Najsiromašniji slojevi društva ne duguju državi NIŠTA a država im daje NEŠTO, koliko nalazi za shodno i koliko može. I tu je račun jasan. Nekad je socijalna pomoć, uzmimo primer Velike Britanije, obično kad u Parlamentu dominiraju konzervativci, manja i teže je dobiti a nekad, kad su laburisti na vlasti, veća i dostupnija. Niko, pa bio to i najgorljiviji torijevac, ne poteže pitanje uslovljavanja socijalne pomoći fizičkim radom. Delom zato što to nije humano, a delom zato što predstavlja contradictio in adjecto. Ako radite onda radite za određenu dnevnicu i niste nezaposleni. Vulin, očigledno, voli da menja dnevnicu za socijalnu pomoć.
Mega Mao u provinciji Henan (37m): Bio, pao pa nestao
IZA ČEA MAO VREBA
Mada, ono što Vulin radi s najsiromašnijima, dakle, s proletarijatom, nije istorijska nepoznanica. Nešto slično je, ali mnogo organizovanije i u kolosalnim razmerama, uradio Mao Cetung za vreme tzv. Kulturne revolucije, kad je iz gradova oterao milone intelektualaca, studenata i „nepodobnih elemenata“ da rade na seoskim imanjima kontrolisanim od strane države. Možda Vulinu više pristaje da pozira s Maom na majici umesto Če Gevarom kao što je dosada bio slučaj? Podsećam da je u nekolikim intervjuima Vulin spominjao primer Kine kao uspešnog modela države koja je, nakon pet hiljada godina, uspela da obezbedi ujednačenu isporuku pirinča svim svojim stanovnicima. I Srbija će tako, ali prvo mora da se zapne i radi tuđi posao. Zapitajte se: ako mi radimo posao komunalne službe, šta će onda raditi komunalci? I, konsekventno tome, čiji posao rade Mali i Vulin a ko radi njihov posao umesto njih?
Ono što smo videli prvih januarskih dana rečito najavljuje shape of the things to come: loš, groteskni PR koji će se još više nego u prethodnoj godini fokusirati na borbu protiv imaginarnih protivnika kakva nije viđena od vremena kad je rimski car Kaligula proglasio rat protiv boga mora Posejdona i vratio se u Rim trijumfalno, s nekoliko haringi, morskih zvezda i busenova morske trave.