Beton br.141
Ponedeljak 12. januar 2015.
Piše: Saša Ćirić

SPC NIJE ŠARLI

krst

Joe6pack: Krst


Uz osudu „gnusnog“ terorističkog napada u Parizu i izražavanje saučešće porodicama nastradalih, Srpska pravoslavna crkva je u svom saopštenju objavljenom u subotu pozvala medije u Srbiji da ne prenose „blasfemične karikature islamskog proroka Muhameda“, jer time „najgrublje vređaju verska osećanja“ sugrađana islamske vere. Za SPC neki mediji to čine „nehotice“, neki „iz elementarnog neznanja“, no, svejedno, to ih, veli se pedantno, „ne oslobađa odgovornosti“, a odgovornost se sastoji u tome što „podstiču netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo prema pripadnicima muslimanske vere, odnosno Islamske zajednice.“ „Ruganje istorijskim ličnostima koje su formirale verski identitet stotina miliona naših savremenika nalazi se izvan granica zakonom zajemčenog slobodnog izražavanja i apsolutno je nedopustivo“, navodi se takođe u saopštenju SPC. Dalje, jezikom informativnih agencija: SPC je izrazila solidarnost „braći muslimanima“ i navela da vernici SPC, „čija verska osećanja su u pojedinim medijima na isti ili sličan svetogrdni način izložena ponižavajućim prikazima, ni na koji način ne odobravaju takvo shvatanje slobode stvaralaštva i prirode sekularnog društva“.


                               *


Taman kad smo mogli da pomislimo da je reč o osudi zločina, makar i tuđeg, i još značajnije, da je reč o apelu protiv moguće islamofobije, srpska crkva po ustaljenom običaju pokazuje svoju konfesionalnu uskogrudost i želju da u borbi protiv modernosti poentira na leševima karikaturista i novinara francuskog satiričnog nedeljnika „Šarli Ebdo“. Uistinu, u saopštenju SPC nigde se ne pominju karikaturisti i novinari kao žrtve, napad na medije, slobodu izražavanja kao temeljno demokratsko načelo itd., već su u fokusu saučešća „porodice nastradalih“. Da nije pomenut gnusni čin terorizma, mogao bi se steći utisak da je reč o nekoj gadnoj saobraćajnoj nesreći, odnosno masovnoj tuči navijača ili svatova koja je krenula po zlu.


No, veći deo saopštenja utemeljen je na uzrujanosti SPC zbog prenošenja „blasfemičnih karikatura“, što pokazuje šta to potpisnike saopštenja zapravo svrbi ispod mantije. Na stranu streljani poslenici javne reči i predstraže demokratije sa zašiljenim olovkama (ili uključenim računarima, svejedno), bitno je da je vera ugrožena, da su verska osećanja izložena poruzi, te bogoljubno srce takvo svetogrđe ne može da istrpi. Mrtvi s mrtvima, živi s živima a verni s vernima – protivu nevernika, makar oni bili temeljno pobijeni i mrtvi ko leš. Jer, ako su kreatori blasfemije konačno upokojeni, nije njihovo delo. Pošto su teroristi omanuli u pogledu arhive lista „Šarli Ebdo“ a odred hakerskih mučenika im nije pritekao u pomoć, Srpska pravoslavna crkva se kao moralni autoritet u pitanjima vere i verskih osećanja našla p(r)ozvana da uputi očinski apel medijima da ne ogreše duše svoje prenošenjem svetogrdnih karikatura.


Jer, ni manje ni više, ti i takvi novinari izazivaju „netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo protiv muslimana“, a ne raznorazni Nacionalni frontovi i Pokreti protiv imigranata, oni koji predlažu da se šeta prasad ispred džamije a ako je zbog praznika istih ponestalo, barem psi. Nećemo sada pominjati sveti bes koji se zbog kletog drona izlio u vidu kamenica i ognja na braću pekare-muslimane. Tada SPC nije našla za shodno da opomene ili skrene pažnju tabloidima da će prenošenjem i proizvodnjom blasfemično huškačkih vesti izazvati „netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo protiv muslimana“. Ali, jedno je burek s mesom a drugo prorok kome maskirani džihadista stavlja nož pod grlo uz reči: „Umukni, neverniče!“. Jer burek s mesom ne poručuje da su radikalni sledbenici vere u stanju da i samog utemeljitelja vere i njegovo učenje stave pod nož ako im se nađe na putu.


Carli-Hebo-ilustracije


Zanimljivo je da SPC karikature „Šarli Ebdoa“ u kojima se kao protagonista sreće prorok Muhamed tumači kao „ruganje istorijskim ličnostima koje su formirale verski identitet stotina miliona naših savremenika“, odnosno, da sebe i svoje velikodostojnike nalazi u sličnoj poziciji „izloženosti svetogrdnim prikazima“. Eto i poente celog saopštenja SPC: ne hajemo mi toliko za žrtve terorističkog napada, ionako kreatore blasfemičnih karikatura, već izražavamo solidarnost sa onima čija su verska osećanja povređena političkom satirom. Opet, i to činimo stoga ne da bismo zaštitili ugrožena verska osećanja braće muslimane (mada bi ovu sintagmu mogli malo češće da koriste), već da bismo zaštitili sebe i svoja osećanja od bezobraznih karikaturista, kojima ništa nije sveto. Mi smo ti koji definišemo šta je sveto i šta je dopušteno prikazivati u vezi sa svetim, religijom i njenim zastupnicima na zemlji. Ono što mi ne odobrimo ne potpada pod „slobodu stvaralaštva i prirodu sekularnog društva“. Tačnije potpada pod njenu zloupotrebu i treba ga zabraniti. Istina, poslednja rečenica nije napisana u saopštenju SPC, iz nekog razloga suzdržali su se od nje, možda nije još kucnuo čas i nisu prave snage zauzele poluge moći ili se ove postojeće još ustežu od zavođenja reda u oblasti slobode stvaralaštva.


Nije sporno da se neko oseća prozvanim, pogođenim, uvređenim ili poniženim nekom satirom, karikaturom ili pamfletom. Ima ih duhovitih i glupih, pronicljivih i tendencioznih. I nije sporno da se na njih reaguje polemički ili, što je kod nas ustaljeni običaj, tužbom sudu zbog doživljenih duševnih boli. Još uvek kod nas nije uobičajeno polemisati kalašnjikovima, iako tu i tamo proradi neka kašikara na simsu ili napad u gradskom autobusu, ne nužno zbog karikature svetih ličnosti, ali svakako zbog javne reči i bavljenja novinarskom profesijom. Isticanje povređenosti verskih osećanja je idealan izgovor za cenzuru i mogući uvod u zakonske zabrane i ograničavanje slobodne kritike. Prvi korak ka gubitku stvaralačke slobode i sekularnog društva jeste širenje straha i usvajanje prakse autocenzure. U takvom društvu maskirani kalašnjikovi koji streljaju u ime vlastitog doživljaja boga ne deluju samoinicijativno po novinarskim redakcijama, već deluju regularno, kao državne snage, zavodeći red i deleći pravdu svuda, na ulicama i u ofisima, kao, recimo, u Islamskoj državi.


Što je možda neostvareni san potpisnika saopštenja SPC: ukidanje sekularne države i zavođenje pravoslavnog šerijata u kome bi crkveni komesari za moral sedeli po redakcijama i davali blagoslov na to koja se karikatura ili satirični tekst ima objaviti. Ako bi tada uopšte bilo i karikatura i novinarstva.


ET

Joe6pack: ET

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.