Beton br.141
Četvrtak 13. avgust 2015.
Piše: Samuel Kamhi

Prvi put kao tragedija, drugi put kao SDP


Federacija BiH ima novi zakon o radu. Niko ne spori da je liberalniji od prethodnog, ali pojedini ekonomski analitičari tvrde da je premalo (neo)liberalan, dok sindikati tvrde suprotno. Teško je reći ko je upravu, pored ostalog i zbog toga što su i jedni i drugi više tvrdili nego obrazlagali. Moglo bi se reći da će vrijeme pokazati ko je bio u pravu, ali izvjesno da će i primjena tog zakona biti jednako ideološki zamagljena kao što je bio i sam tekst bio tokom javne rasprave.


Većina se u federalnoj javnosti zapravo složila da je zakon usvojen bez validne javne rasprave. Čak je i premijer FBiH Fadil Novalić, koji je inače branio tezu da je Zakon prošao kroz javnu raspravu, nehotimično priznao tezu iz prethodne rečenice, kazavši kako je Zakon bio u ladici Vlade FBiH od 2012, te niko nije ni obraćao pažnju na njega, a sad kad ga je on izvadio iz ladice da ga usvoji – više nije bilo vremena za (javnu) raspravu.


I pored toga što „nije bilo dovoljno vremena za javnu raspravu“, uz pomoć dvije najtiražnije dnevne novine („Dnevni avaz“ i „Oslobođenje“) i najgledanije televizije u zemlji („Federalna TV“), opozicija (SBB, DF, SDP) je uspjela da linčuje Zakon i (tijesnu) većinu, predvođenu desničarskim SDA-om i HDZ-om, koja ga je trebala usvojiti. Uzgred kazano, BiH je zemlja paradoksa, a jedan od njih je i taj da najčešće opozicija kontroliše većinu medija.


bolje oni nego mi, a neko mora


Svekolika raskoš argumentacije, koju je po ovom pitanju integrisana desno-lijeva opozicija (SBB kao ekstremni centar, i lijevi DF i SDP) preko navedenih medija ispoljila protiv Zakona dala bi se svesti na: „Zakon ukida sva radnička prava, da sad ne ulazimo u detalje.“ U političkom, PR-ovskom smislu, jasno je da opozicija nije previše vremena trošila na iznošenje pravno-ekonomskih analiza Zakona zato što bi time svoju kampanju učinila „dosadnom“, a ne dirnuti (potencijalne) glasače, navodno latentne titoiste, u srce bila bi, je li, elementarna greška. Tu grešku prekaljeni opozicionari iz SDP-a, DF-a i SBB-a ne bi napravili čak ni da je rok za javnu raspravu bio duži.


Glavni argumenti vladajuće desnice (SDA i HDZ ), koji su učinili da opozicija i nema posve zavidan položaj, bili su snažna podrška Zakonu o radu od strane (Ambasade) Sjedinjenih Američkih Država, jednako kao i od institucija Evropske unije. Tako je, opozicija, uživala gledajući da im idu na ruku emocionalni recidivi jugoslovenskog socijalizma, ali je – s obzirom da su EU integracije osnovni metanarativ post-dejtonskog bh. društva – strahovala i da, budući da su protiv politike EU i SAD-a, neko ne primijeti kako dijele određene elemente političke orijentacije obojice Vojislava u Srbiji ili gubernatora najzapadnije ruske pokrajine – Milorada Dodika.


protesti-radnici_680_438_s_c1

Sarajevo, protesti radnika protiv usvajanja Zakona o radu


Cinik bi kazao da je, nakon što je usvojen taj Zakon „koji krši sva radnička prava“, najsretnija bila upravo lijeva opozicija. Jer, osim što su, ocrnivši vladajuću HDZ-SDA osovinu kao reakcionarnu, pridobili simpatije svojih medija, što bi po nekoj logici trebalo značiti i simpatije naroda – rekoh već da je upitna ta logika – SDP, DF i SBB mogu zadovoljno trljati ruke, jer kad, odnosno ako dođu na vlast neće morati usvojiti „neoliberalni“ Zakon o radu, a sa vjerovatnoćom koja graniči s izvjesnošću tvrdim da bi ga, kao vlast, kao post-referendumska Siriza, morali usvojiti.


Jednako kao što način na koji je glasala opozicija nije posljedica njene dosljednosti lijevim (antiameričkim? antievropskim?) opredjeljenjima, tako i SDA i HDZ nisu glasale za ZOR zbog svojih proevropskih uvjerenja, već zato i samo zato što je nestalo novca u federalnoj kasi. MMF je dodjelu nove tranše kredita uvjetovao upravo usvajanjem ZOR-a. Da ZOR nije usvojen Vlada bi se zadužila kod komercijalnih banaka, a to bi bila (za nju) najgora opcija, jer su tu uvjeti gori od onih MMF-ovskih (npr. veće kamatne stope), a ne bi bilo ni prostora za samopromotivnu priču o „reformsko-evropskim naporima“, itsl.


Sve navedeno djeluje zbunjujuće, jer ako je Vlada (HDZ i SDA) napravila „korak naprijed ka EU“, a opozicija (SDP, DF, SBB) dokazala „da brine o radnicima“, ko je iz usvajanja Zakona o radu izišao kao politički pobjednik? Kao i uvijek – svi su u BiH pobjednici. Svi su osvojili simpatije jednog dijela glasačkog tijela i jedino je sigurno da je Federacija izašla iz ove epizode o ZOR-u onakva kakva je i ušla u nju: politički fragmentirana.


Možda će lijeva opozicija na idućim (lokalnim, pa i općim izborima 2018.) zbog svog stava o ZOR-u dobiti koji glas više od pozicije. Ali sigurno je da neće postojati ideološki kompatibilan blok; ako i pobijede lijevi SDP i DF će, kao i dosad, sa u vrh glave 29% glasova, morati imati ili HDZ ili SDA/SBB sa sobom u vlasti da bi imali „stabilnu većinu“.


birokratski jahači populizma


Dalje, ako dođete na vlast jašući na konju „lijevog populizma“, pa zbog etnokratske strukture vlasti morate koalirati s desničarima – jer osim proste većina u Predstavničkom domu u BiH morate imati i još tri većine: većinu Srba, i većinu Hrvata, i većinu Bošnjaka u  Domu naroda; pa onda naslijedite monstruma javnog sektora, pa naslijedite budžete, koje morate krpiti novim zaduživanjima, što biva nužno praćeno ispunjavanjem neoliberalnih naloga MMF-a i EU (privatizacija javne imovine, kresanje socijalnih fondova), pa onda morate namiriti hiljade svojih stranačkih aktivista sa mjestima u državnoj službi, jer većina njih su politički odrasli u dejtonskoj BiH gdje se tako shvata „borba za radna mjesta“ – dakle, ako tako dođete na vlast, sve što se može desiti jeste da se vaš „lijevi populizam“ odvoji od vas, kao što se DF odvojio od SDP-a, i da se onda najoštrije okrene protiv vas, „neautentičnih ljevičara“. Riječju, ovo jednostavno nije plodno vrijeme za lijeve politike, kao što recimo jeste bilo ono kejnzijansko, vrijeme „državnog kapitalizma“, nakon Drugog svjetskog rata kada su i desničari morali biti socijalisti; danas ljevičari moraju biti anti-socijalisti, osim kad su teorijski marksisti pa imaju slobodu da (dijalektički) miješaju suprotne pojmove, recimo fond PIO s MMF-om.


Jedine promjene, koje BiH može očekivati jesu, spori, ali izvjesni, refleksi širih ekonomsko-političkih struktura. Alternative nema, alternativa su Rusija i ISIS. Kao što je i najavljeno Reformskom agendom, privatizacija javnih preduzeća (Telekom) i kresanje potrošnje u javnom sektoru su sudbina BiH, pa čak i da Josip Broz oživi i ujaše na Peki Dapčeviću u Vladu FBiH. Pitanje za milion eura je: kuda će nas neoliberalizacija odvesti?


20150730155043_318059

Zastupnički dom Parlamenta FBiH usvojio Zakon o radu

Liberalizacija zakonodavstva (ZOR, npr.) će, kažu zagovornici odnosno akcelratori neminovnosti, otvoriti prostor za (strane) investicije, a one će pak omogućiti radna mjesta za ljude, koji će ostati bez primanja nakon što ih se skine sa budžetske sise (socijala, javni sektor). Možda se i desi, ali pitanje je u kojoj mjeri ovako krhka državna struktura i ovako traumatizirano društvo – prepuno interetničke mržnje, koju trenutno eurosedativi i MMF-ove tranše drže pod kontrolom – u stanju podnijeti turbulencije koje neoliberalizacija sa sobom nosi.


Etnički kompaktnije, politički manje fragmentirano i društvo s jakim državnim institucijama (posebice policijom, koja prilikom svakih protesta u BiH „zakaže“), riječju društvo poput trenutnog sadašnjeg srbijanskog, koje teži light totalitarizmu – da ne navodim sad primjer Pinočeovog Čilea –  svakako bi s manje turbulencija podnijelo onaj (koliko dug?) period posta koji treba proći između trenutka kad hiljade ljudi ostavite bez primanja i trenutka kad će ih strani investitor zaposliti. Ali da li bh. država, koja živi na dejtonskim aparatima, može to podnijeti? Vidjećemo. Što je Andrić rekao, Bosna je jedina zemlja u kojoj je moguće sve, pa i neoliberalizam („procvat stranih investicija i novih radnih mjesta“). Možda kod nas ne bude nešto poput komunizma – što će doći nakon što život prođe.

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.