Prije mjesec dana činilo se da će, ulaskom SBB-a čiji je lider pozitivno određivan kao „bosanski Vučić“ (Enver Kazaz) i „motor reformi“ (Dnevni Avaz), BiH uploviti u mirnije vode. Proteklih dana su, međutim, zapuhali novi, nepredviđeni vjetrovi, koji su poremetili tu krstareću idilu. Najprije je izvršna vlast eniteta Republika Srpska prekinula saradnju sa državnom sudskom vlašću . Zatim je došla najava predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da bi trebalo razmisliti o pojednostavljivanju ustavno-teritorijalne strukture entiteta Federacija BiH kroz ujedinjenje pojedinih kantona. I, na kraju, objavljena je odluka lidera SBB-a Fahrudina Radončića da on (a najvjerovatnije i njegova stranka, ipak) neće ući u Vijeće ministara BiH (premda su već postavili svoje ministre u Vladu Federacije).

Navedene događaje svakako treba tumačiti kao indikatore produbljivanja političke krize u BiH, ali i činjenice da institucije i fiskalna održivost BiH stoje na staklenim nogama.

Počnimo od Odluke Vlade RS-a. Dan prije „prekida saradnje“ u javnost je procurila informacija da Tužilaštvo BiH vodi istragu u kojoj je osumnjičen Milorad Dodik, i to u vezi sa kupovinom vile na Dedinju (pomoću sumnjivog otplaćenog kredita kod „Pavlović banke“).

Pojedini analitičari – poput Slobodana Vaskovića – tvrdili su da je motiv navedenog postupka Vlade RS-a, strah Milorada Dodika i njegovih saradnika da će uskoro i sami biti uhapšeni i procesuirani „na državnom nivou“. Drugi su – poput Envera Kazaza – govorili da je „stvar ozbiljnija“, da je ne treba svoditi na Dodikov strah od hapsa, već da je ovo ideološki motivisan čin, te da je izveden kao dio šire strategije o otcjepljenju. Čini mi se da se navedena tumačenja ne isključuju. Naprotiv, Dodikova separatistička politika i njegov strah od pravosudnih organa koji nisu pod njegovom kontrolom, u harmoničnom su odnosu takoreći. Samo pitanje šta je primarni motiv od dva navedena nije toliko ni bitno; bitnije je šta su posljedice takve politike.

Nema sumnje da je Odluka, kao što je više puta primijećeno u bh. javnosti, radikalno kršenje (Dejtonskog) mirovnog sporazuma, jer je samovoljno, od strane entiteta suspendiran Zakon koji je donio Visoki predstavnik, a potvrdila ga Parlamentarna skupština BiH (sa većinskom voljom prestavnika i FBiH i RS-a). Za razliku od dosadašnjeg narativnog osporavanja Suda BiH, čije je osnivanje i rad i sam Dodik podržavao (prije nego što je ušao u vlast 2006. godine), Odluka je bila konkretna akcija, koja je mogla dovesti do obračuna između SIPA-e i MUP-a RS-a. Srećom, do toga nije došlo i MUP RS-a je, uz Dodikovu dozvolu, nekoliko dana kasnije (ponovo) postigao saradnju sa državnim pravosuđem i SIPA-om, ali „krizni dan“ je ostao u sjećanju, kao Dodikova opomena. „Nemojte testirati našu odlučnost“, kazao je.

Dodik je time, čini se, prvenstveno poslao poruku SDS-u (lideru opozicije u RS-u), čiji je kadar na čelu SIPA-e. Opozicija u RS-u već duže vremena pokušava u javnosti „sanaderizirati“ Dodika, a nakon što su ulaskom u vlast na državnom nivou dobili kontrolu nad SIPA-om, imaju i operativnu moć, ako ne da ga osude, onda makar da ga uhapse i stave u pritvor.

Da li će se SDS usuditi, nakon događaja u Bosanskom Novom da pomoću SIPA-e „sanaderizira“ Dodika? Teško...

Posmatrajući iz idealne perspektive (u kojoj je pravosuđe nezavisno) bilo bi pravedno da svako, pa i Milorad Dodik, ide u zatvor ukoliko se dokaže da je počinio kriminal. Ali, posmatrajući iz dnevnopolitičke perspektive BiH, čije su institucije (pa i one pravosudne) daleko od nezavisnosti, bilo bi pogrešno da SDS hapsi Dodika, prije nego ga na izborima pobijede i preuzmu vlast u RS-u.

Iskustvo govori da volja za vlast ne bira sredstva, i da SDS-u nije previše stalo do stabilnosti države BiH, pa u tom smislu ne bi bilo nerealno očekivati da SDS pokuša da Dodika pokuša uhapsiti. Time bi, međutim, možda i pomogli Dodiku da se održi na vlasti, jer u kriznoj situaciji u kojoj bi SIPA pokušala da ga hapsi, a MUP RS-a (koji je privatizirao i pretvorio u svoju security servis) ga štitio, gotovo je izvjesno da bi većina ljudi u RS-u u situaciji panike i straha, da ne kažem pucnjave, stala na Dodikovu stranu, odnosno „stranu svojih“, odnosno na stranu institucija RS-a.

Dodika se može samo izbornom „milom“ skinuti s vlasti. A s obzirom da je doveo RS pred finansijski kolaps – kroz koji dan bi se pred Narodnom skupštinom RS-a trebao naći plan o novom zaduženju od 560 miliona KM za „pokrivanje“ budžetskih izdataka, jer prihodi su već odavno nedovoljni za to – SDS i da preuzme vlast uskoro, neće moći ekonomski stabilizirati RS u kratkom periodu, pa će morati makar da uhapsi Dodika i njegove najbliže saradnike.

SIPA, pokazna vežba

Kao drugi grom iz plavog neba, došla je najava Fahrudina Radončića da SBB ne ulazi u Vijeće ministara. „Razlog tome je“, kako piše Dnevni Avaz, „da je predsjednik SBB-a svom biračkom tijelu obećao depolitizaciju pravosuđa i suprotstavljanje montiranim političkim procesima, a oni se nastavljaju još žešće i sa još težim zlouporabama pojedinih tužilaca...“

Navedeni Radončićev istup, začudio je bh. javnost – ne zato što je funkcionisanje pravosuđa doveo u, naivni bi rekli, čudnu vezu sa formiranjem Vijeća ministra – već zato što je sedmicu dana ranije predsjednik SDA Bakir Izetbegović izjavio da je, nažalost, postojala praksa „politički montiranih procesa“ u bh. pravosuđu, da je Radončić upravo bio žrtva takvog jednog procesa i da se treba prekinuti s tom praksom.

Podsjetimo: Radončiću se, zajedno sa narko dilerom Naserom Keljmendije, sudi na Kosovu za učešće u organizaciji ubistva Ramiza Delalića Ćele (ratnog komandata Armije BiH i poslijeratnog sarajevskog kriminalca), a sam predsjednik SBB-a je, dok nije ušao u koaliciju sa SDA, bezbroj puta isticao da je to „politički montiran proces“ koji su protiv njega vodili SDA-ovi ljudi u pravosudnih institucijama BiH.

Na koji će se način trenutni konflikt riješiti, da li Radončićevim popupštanjem (tako da ostane u pravosudnoj stupici SDA), da li SDA-ovim popupštanjem (tako da se zaustavi istraga), ili produbljivanjem (tako da Radončić istupi iz koalicije i blokira rad parlamenta) – ostaje da se vidi. Ali ono što je važno za zaključak je da pravosuđe neće postupiti neovisno o političkim implikacijama svojih aktivnosti; štaviše izvjesno da će biti vođeno njima.

Monopolizacija moći bilo od strane politike ili od ekonomije, i radikalno slabljenje svih ostalih društava, znači uvijek i krizu društva, a u složenim političkim zajednicama, poput BiH, gdje se političko zasniva na etničko-entitetsko-kantonalnom, ista može značiti samo put ka dekompoziciji države.

Kantoni: 6 + 7

Prijedlog da se pojednostavi ustavna struktura Federacije, odnosno da se skreše glomazna administracija, kao takav nije pogrešan. Problem je, međutim, u tome što je Izetbegović naveo kao primjer – ujedinjenje Hercegovačko-neretvanskog i Srednjobosanskog kantona. Naime, poznavaoci bh. političkih prilika, znaju da u HNK-u etnički dominiraju Hrvati, a politički HDZ, dok u Srednjobosanskom kantonu postoji ravnoteža između bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, te (trenutno) političku vlast dijele HDZ i SDA.

Da je kriterij navedenog ujedinjenja etničko-politički, a ne geografsko-ekonomski, govori činjenica da je Srednjobosanski kanton geografski (Lašvanskom dolinom) vezan za Zeničko-dobojski, dok je u geografskom smislu otuđen od Hercegovačko-neretvanskog: bizarno-duhovito zvuči mogućnost da Travnik, koji je na obroncima Vlašića, i direktno gravitira prema Zenici, bude u istom kantonu sa, recimo, Neumom, koji je na moru, ili sa Mostarom od kojeg je odvojen nizom planinskih prevoja, a ne sa Zenicom, koja je na sat vremena vožnje od njega.

Čini se da je SDA spremnija da pristane na ustupke, nego HDZ. Naime, SDA-ovo potencijalno glasačko tijelo, reći ću probosansko da ga ne reduciram na „bošnjačko“, mnogo je osjetljivije na socio-ekonomsku situaciju od HDZ-ovog: to se vidi po značajnom broju SDP-ovih i DF-ovih mandata u Federalnom i Državnom parlamentu, dok HDZ, nakon kraha umjerenog Raguževog HDZ 1990 na proteklim izborima, recimo, ima apsolutnu većinu u Klubu Hrvata kako u Federalnom tako i u Državnom Domu naroda.

Zato Dragana Čovića i HDZ previše i ne plaši činjenica da je federalna kasa prazna. On neće izgubiti vlast ako se smanje penzije ili ako se ne smanji nezaposlenost. I ako se krene u pregovore o smanjenju broja kantona, odnosno o ujedinjenju, Čović ima, za razliku od Izetbegovića, političku slobodu da insistira na takvom ujedinjenju koje bi dovelo do podjele na hrvatske i bošnjačke „megakantone“, odnosno na hrvatsku i bošnjačku izbornu jedinicu i kantonalnu samoupravu. Izetbegović i SDA se pak tu nalaze između dvije vatre: jedna opcija je da zadrže postojeće uređenje, koje prazni federalni budžet i vodi ka sve većoj ekonomskoj besperspektivnosti, a druga opcija je da dopusti Čoviću da utire put ka trećem entitetu „radi ušteda“ i izloži se paljbi iz opozicije (SDP, DF, Naša stranka). Riječju, vrijeme radi za Čovića; a SDA je, ako je ikad htjela da radi na jačanju države, trebala shvatiti da se država jača tako što se ne reketira ekonomija i tako što se (pravosudne i ostale) državne institucije ne svode na sredstvo za dnevnopolitičke okršaje.

Iako se sve više razvijaju uslovi za dalje etničko-političko raskrojavanje BiH, stvari još nisu izgubljene. Međunarodnoj zajednici trenutno nije u interesu da otvara žarište na Balkanu. (Najavljeno je ogromna finansijska pomoć od EU i Svjetske banke u idućem periodu, kao i prihvaćanje aplikacije BiH za članstvo u EU.) U polarizaciji odnosa sa Rusijom, koliko se da primijetiti ulažu se ogromni napori da se Srbija približi EU, a Crna Gora NATO-u. Vjerovatno se računa da će i BiH biti mirna, ukoliko je okruženje pod kontrolom.

Ali, dugoročno gledajući, politika tolerisanja tranzicijskog kriminala i nacionalističke ideologije, koje su dvije strane istog novčića, te sistemska devalvacija svih bh. institucija, prave od BiH bure baruta koje bi zapalila svaka dekompozicija EU (a njenu smrtnost je dijagnosticirala izbjeglička kriza), kao što je raspad bivše države iniciral prekompozicija Evrope nakon pada komunizma. No, dobro, dugoročno u politici razmišljaju samo analitičari, historičari budućnosti, dok ostali, normalni ljudi rješavaju svoje tekuće probleme.