PONOS I KAMEN MUDROSTI
11. jul 2015. bio je dan sa vlastitom dramaturgijom. Iako nijedan 11. jul, od 1995. godine nije i ne može da bude dan kao i svaki drugi. Dvadeset godina od masovnog zločina koji je Haški tribunal definisao kao genocid, koju kvalifikaciju nijedna od vlada i parlamentarnih većina u Srbiji od tada do danas nije bila spremna da usvoji, brojne visoke zvanice na komemoraciji u Potočarima iz sveta i regiona, napad na premijera Srbije koji je došao u ime Vlade Srbije da oda poštu srebreničkim žrtvama, događaj koji je u izveštavanju većine medija u Srbiji u neprimetni drugi plan potisnuo komemoraciju i podsećanje na ratni zločin Vojske Republike Srpske iz jula 1995., zabrana svih skupova u Beogradu najavljenih za 11. jul, kojom je u isti koš stavljena inicijativa građana da se ispred Savezne skupštine oda pošta bošnjačkim žrtvama i kontra-skupovi nekoliko desničarskih organizacija namerno zakazani na istom mestu.
Gledano iz ugla društva u Srbiji, dve decenije posle genocida u Srebrenici deluju kao protraćeno vreme. Izuzmemo li prvih pet godina u kojima se Milošević posvetio „konačnom rešenju“ albanskog pitanja na Kosovu i konačno izgubio Kosovo, petnaest godina vladavine bar četiri različite „demokratske“ nomenklature donelo je poražavajući saldo negiranja, relativizovanja, ekvilibriranja i opravdavanja srpskih zločina počinjenih u ratovima 90-ih godina i još porazniju moralnu entropiju. Većina političkih stranaka, intelektualaca i stanovništva nije nikad pokazalo spremnost da osudi i odbaci velikosrpsku ratnu politiku, da prizna da je Srbija igrala vodeću destruktivnu ulogu u raspadu Jugoslavije i da su srpske snage počinile najveći broj zločina. Nijedna od vodećih stranaka nikad nije uočila potrebu da podstakne i podrži proces suočavanja sa istinom o ratu za teritorije susednih država niti da ne ometa dokumentarno-istraživački rad medija i transformaciju etno-plemenskog obrazovanja.
Potočare, 11. jul 2015.
Otuda su: Tadićevo nemušto izvinjenje i odlazak u Srebrenicu 2010. godine, deklaracija o Srebrenici Skupštine Srbije koja je izbegla da pomene reč genocid, kao i Vučićev odlazak na komemoraciju, bili doživljeni kao iznuđeni potezi i isprazni mizanscen, sračunati na jačanje vlastitog međunarodnog imidža a minorno na kajanje i osudu vinovnika i počinilaca zločina. I ma koliko ovi primeri odlaska najviših zvaničnika države Srbije u Srebrenicu delovali u prvi mah kao neophodni i korisni u funkciji vlastitog osvešćenja i međusobnog pomirenja, oni su gotovo ništavni jer im nije prethodila nikakva moralna i politička katarza, niti se šta promenilo posle tih poseta u postgenocidnim društvima.
Aleksandar Vučić je svoj odlazak na komemoraciju najavio izjavom da će ići ponosno i uzdignute glave, kao čovek koji je od 1993. do 2008. godine proveo kao generalni sekretar Srpske radikalne stranke koja se programski zalagala za Veliku Srbiju, etničko čišćenje i slala dobrovoljce na sva ratišta, kao čovek koji se posle 2008. godine nijednom rečju nije izvinio i pokajao za svoja četnička uverenja, ratnohuškačke govore, šovinizam, govor mržnje niti osudio ideologiju i program koji je petnaest godina zastupao. Odgovoran i mentalno stabilan političar na pomen i masovan ukop žrtava koje su pobili njegovi sunarodnici, čak i da nije politički podržavao i slavio u svoje vreme srpske ratne pohode, može da ide jedino osećajući beskrajnu ožalošćenost i sramotu, u njegovom slučaju osećajući dvostruku sramotu, i ličnu i kolektivnu.
Organizatori komemoracije u Potočarima snose direktnu odgovornost za organizacione propuste koji su omogućili da premijer Srbije bude grubo napadnut, ali i premijer Srbije snosi direktnu odgovornost što je došao na stratište na kome mu nije bilo mesto, kao predstavnik zemlje koja je od Rusije izmolila veto na britansku rezoluciju u UN-u o Srebrenici. Otuda su stara cipela, flašice vode, kamenje i drugi predmeti kojima je zasut ne toliko znaci mržnje prema predstavniku susedne zemlje, već adekvatna dobrodošlica osobi čija politička biografija predstavlja uzrok i deo geneze genocida.
Put grešnika
Koliko je državi Srbiji i njenom naprednjačkom režimu stalo do odavanje pošte žrtvama i prihvatanju istine o Srebrenici, pokazala je odluka srpskog MUP-a da zabrani građansku akciju #sedamhiljada, ocenivši je jednako štetnom po red i mir u glavnom gradu kao i parazitske skupove i preteće marševe samouniformisanih četničkih crnokošuljaša predvođenih haškim optuženikom na dopustu, koji bez ikakvog straha od deportovanja mitinguje u centru grada u sklopu kućne nege.
Koliko je mejnstrim medijima u Srbiji stalo do podsećanja na genocid u Srebrenici pokazuje činjenica da je u proseku od pet izveštaja tek jedan o tome šta se desilo 1995. godine i šta su visoke zvanice poručile u Potočarima, dok su svi ostali posvećeni napadu na premijera Srbije i preuveličanim osuđujućim reakcijama tog napada koje su izrekli Vučićevi ministri i strani zvaničnici.
#7.000, dan ranije
Svaki 11. jul u Srbiji je otužna farsa političke hipokrizije, moralnog beščašća i kukavičluka. Ove godine to je farsa sa primesom huliganizma i razbijenom usnom i naočarima srbijanskog premijera. Kao i postignuti nacionalni konsenzus za evrointegracije, održana Gej parada, tako i Vučićevo ponovljanje Tadićevog gesta odlaska u Potočare, padaju u vodu konfuzije: u čemu je korist od svih tih naoko nesumnjivih pomaka ako su oni izvedeni s predumišljajem da sve ostane isto?
Mogućnost Vučićeve pozicije je (bila) da masu nekadašnjeg šešeljevsko-miloševićevskog biračkog tela donekle emancipuje u duhu evropskih vrednosti i političkog modernizma. Kako nema alternative niti perspektive za političku alternativu u dogledno vreme, shizofreno pocepani Vučić ostaje sudbinska paradigma Srbije, one koja na zaboravu masovnih grobnica želi da ostvari svoj ekonomski prosperitet i opšte uvažavanje u svetu.