Za početak bi trebalo reći nešto o sebi. Nešto kao: rođen sam tu i dolazim odatle. Može i tako. Ali možda je u ovom trenutku najbolje reći odakle pišem. Za sad pišem iz glave. A glava mi je prekoputa ekrana, pomalo zamućena, u dvosobnom stanu (Njemci jednosobne stanove zovu dvosobni) od 47 kvadrata sa terasom, u ulici Mehringdamm 70, u Berlinu, kvart Kreuzberg, regija Berlin-Brandenburg, Njemačka.

U Berlin sam stigao decembra 2013, kao jedan od mnogih koji svakog dana, svakog sata i svakog minuta stižu u ovaj grad. Ono što mene čini drugačijim u odnosu na ostale koji vuku svoje kofere, jeste to što sam ja u Berlin stigao iz Podgorice, glavnog grada Crne Gore, u kojem sam živio skoro pune dvadeset i tri godine. Za svojih osam mjeseci u Berlinu nisam sreo baš nikog ko je stigao iz mog grada. A Podgorica je grad koji je izmislio dojč kafu, koju ne možete naći nigdje drugo.

Podgorica je lijep grad, na svoj način. Još niko kome sam pokazao način na koji je Podgorica lijep grad, nije se složio sa mnom. Ali ja volim nekoliko dobrih komada modernističke arhitekture preostalih iz vremena socijalizma. Volim i hiljade čempresa koje su sadili komunisti u Podgorici poslije rata, nakon mnogo bombardovanja, oni komunisti u bijelim trik-majcama i crnim šortsevima, uskog struka i mršavih nogu, koje sam gledao na snimcima sa radnih akcija. Volim i agave koje uspijevaju u Podgorici. Taj grad volim, iako sam iz njega otišao i stigao u Berlin, grad bez čempresa, pasa lutalica i uličnih mački.

Podgorica

Nisam siguran da li bilo ko ili bila što može predstavljati jednu generaciju, kao i što je to generacija, ali jedno je sigurno – u gradu u koji sam došao viđam mnogo ljudi koji odlaze iz svojih gradova. Moj razlog ne može biti i tuđi razlog, ili može, ali za sad znam samo to da u svom gradu više nisam mogao da živim. Znam i to da godinu i po prije puta u Berlin nisam izlazio iz stana, osim do posla, koji sam mrzio. Taj posao bio je dosadni novinarski posao, u redakciji za kulturu, koja je valjda najlogičnija rubrika za uzimanje života nekome koga preporučuju kao mladog pisca.

Ali možda je ipak glavni razlog za odluku da se pridružim grupama sa koferima na točkiće i postanem depresiji sklon emigrant, bivši depresiji sklon stanovnik svog rodnog grada, bio taj što sam u jednom trenutku počeo očiglednije da primjećujem pristajanje na idiote. Pristajanje na loše prelazilo je granice. I eto, tolerisanje lošeg nedavno je dostiglo vrhunac u prostoru koji sam napustio. Nakon dosadne i duge političke igre, na mjesto gradonačelnika glavnog grada Crne Gore došao je četvrtpismen tip, koji se ranije oprobao i na mjestu ministra prosvjete, čovjek koji koristi tri padeža, od sedam koliko ih ima crnogorski, ili koliko ih je imao srpsko-hrvatski jezik. Za mene je mnogo lakše što sam baš u ovom trenutku u drugom gradu i drugoj zemlji. Tako mogu živjeti u iluziji da četvrtpismeni gradonačelnik nije moj gradonačelnik. Ovdje, u Berlinu, sve manje popularni Klaus Voverajt prije nekoliko mjeseci objavio je da se povlači sa mjesta gradonačelnika nakon više od deset godina u glavnoj stolici grada. Neko vrijeme se pričalo da će na njegovo mjesto doći Raed Saleh, emigrant koji je u Berlin stigao kao trogodišnjak, sa Zapadne obale, iz Palestine. Mnogi su vjerovali da se u Berlinu i to može dogoditi. Možda ne baš tako lako, mogao bi pomisliti depresiji sklon emigrant. I nije se dogodilo. Na unutarpartijskim izborima odlučeno je da na čelo grada nakon Voverajta stigne Mihael Miler.

Zajebano je to što za depresiji sklonog emigranta uvijek postoji ta igra ovdje i tamo. Kad neko dođe iz Palestine, ili iz Podgorice, i na ulici vidi homoseksulace kako se ljube, lako može pomisliti što bi im uradili tamo, kod kuće. U svom kvartu u Berlinu viđam sve varijacije LGBT svijeta, i ponekad se sjetim Pride-a održanog u Budvi, crnogorskom primorskom gradu koji su okupirali Rusi. Tamo su šačicu homoseksualaca, lezbijki i aktivista toliko sjebali kamenjem, flašama i ostalim, da je po njih morao doći brodić. Pobjegli su morem. Na crnogorskom kopnu nije bilo mjesta. Kopno je previše heteroseksualno. Zbog toga, kad vidim dva srećna homoseksualca pored berlinske rijeke Špre, ne mogu da ne pomislim kako bi im bilo pored podgoričke rijeke Morače. I tako se nastavlja opasna igra ovdje i tamo.

 Raed Saleh u Berlinu

A onda, i u tom ovdje demoni lako isplivaju. Već pomenutog Raeda Saleha, onog o kojem se pričalo kao o budućem gradonačelniku Berlina i koji je prije nekoliko mjeseci u Špiglu predstavljen kao najpopularniji socijaldemokrata u gradu, kad je došlo do toga da možda i bude izabran za gradonačelnika, optužili su ga da ne zna njemački. On ga zapravo govori bez greške, ali sa akcentom čovjeka koji je odrastao u kvartu među turskim i arapskim emigrantima, u gradu punom emigranata i njihovih potomaka. I onda se depresiji sklon emigrant lako može zapitati da li je Berlin čak prije trinaest godina bio otvoren za gradonačelnika homoseksualca, a sad je zatvoren za gradonačelnika sa akcentom? I što to govori depresiji sklonom emigrantu? I što bi tek rekli da sljedeći gradonačelnik glavnog grada Bundesrepublik Deutschland postane čovjek koji od četiri njemačka padeža koristi, recimo, samo dva?

Teško je ne igrati se igre ovdje i tamo i na polju umjetnosti, recimo književnosti. Ova ovdje svakako drugačije miriše od one tamo. Nekako je više provjetrena, vazduh manje boli u plućima. Tamo su ostali propali bardovi, pisci-patriote, zaštitnici nepostojeće baštine, književna društva i ostala sranja. Bilo bi dobro kad bi ono što je vrijedno, a ostalo je tamo, bilo prevedeno i ponuđeno ovdje.

Ponekad igrom ovdje i tamo sebi pokušavam da objasnim zbog čega neko nekad poželi da pođe iz zemlje u kojoj je rođen, i postane bivši depresiji sklon stanovnik svog rodnog grada, sad depresiji sklon emigrant. Mnogi su to činili, oduvijek. Možda to i ne bi trebalo objašnjavati. Možda takvo što treba jednostavno uraditi, kad god, i kako god.