Beton br.135
Utorak 21. maj 2013.
Piše: Dubravka Đurić

Lokalna i globalna dinamika feminizama

Gde je nestao aktivizam?

90-tih godina prošlog veka feminizam se po treći put pojavio u Srbiji. Prvi put se pojavio na prelazu iz 19. u 20. vek. Drugi put krajem 70-tih, u periodu poznog jugoslovenskog socijalizma, kada se Jugoslavija otvorila prema Zapadu, što je značilo da je postalo moguće organizovati skup poput onog, sada čuvenog, pod nazivom Drug-ca. Neke od protagonistkinja iz vremena poznog socijalizma bile su važne protagonistkinje nove feminističke scene, koja se na samom početku ratova u drugoj Jugoslaviji ponovo počela formirati. Ovaj treći dolazak feminizma treba posmatrati u kontekstu globalnog projekta nastajućih postsocijalističkih društava koja su se politički, ekonomski i kulturno kretala od socijalističkih ka kapitalističkim, neoliberalnim društvima. Međutim, kod nas, kao i u drugim postjugoslovenskim društvima, feminizam je imao još jednu karakteristiku, koja ga je odvajala od većine evropskih postsocijalističkih feminizama: on je nastajao kao deo antiratnog pokreta, te je imao jasne političke konotacije, okupivši široki front žena različitih generacija i nivoa obrazovanja, etniciteta i seksualnog opredeljenja, s napomenom da se u kasnijoj fazi uključivano sve veći broj Romkinja, koje su se i same počele organizovati, baveći se upravo najsiromašnijom i najisključivanijom ženskom populacijom: Romkinjama.

Tokom 90-tih feminističke organizacije su se umnožavale najpre u centrima kao što su Beograd i Novi Sad, a zatim i po celoj Srbiji (i Crnoj Gori, koje su u tom trenutku činile jedinstvenu državu). One su pripadale tada nastajućem nevladinom sektoru. Brojne zapadne fondacije, među kojima je bio veliki broj feminističkih, finansirale su njihov rad. Do ubrzanog osnivanja feminističkih organizacija dolazilo je iz dva razloga. Najpre njihovo umnožavanje je bilo pokazatelj unutrašnjih trvenja u samim feminističkim grupama, u kojima se suočavalo i sukobljavalo mnoštvo koncepcija i interesa (i pored stalnog apelovanja na nužnost ženske solidarnosti). S druge strane, politika finansiranja je podrazumevala da se što više organizacija registruje izvan Beograda i Novog Sada, kako bi se feministička scena proširila i decentralizovala. U njima se rad odvijao na nekoliko nivoa, i u nekoliko često preklapajućih aspekata. Izdvojiću tri, pri čemu naglašavam da su u početnoj fazi svi oni dominantno bili projekat/proizvod aktivističkog feminizma, odnosno deo određene aktivističke feminističke nevladine organizacije.

Te komponente su: 1) alternativni obrazovni programi; 2) aktivističko-književno-umetnički projekti; i 3) aktivistički pojekti, čija se delatnost ostvarivala u domenu borbe protiv nasilja nad ženama, kao i u domenu ekonomskog osnaživanja žena, itd. Nakon 2000. godine i uspostavljanja demokratske vlasti u Srbiji, fondacije se polako povlače, što znači da se usled nedostatka novca feminističke organizacije gase ili se bore za preživljavanje. Od svih nevladinih feminističkih projekata, možda su najbolje prošli oni koji su uspeli da svoju delatnost vežu uz institucije visokog obrazivanja – ova konstatacija povlači za sobom raspravu o jednom važnom narativu u okviru feminističkih projekata, a to je: napetost između akademskog feminističkog diskursa i aktivističkog rada na terenu. Paradoksalno, mnoge feminističke teoretičarke koje rade u pomenutim institucijama svoj rad smatraju feminističkim aktivizmom.

 

Pacifikacija ženske borbe

Sporo probijanje feminističkih teorija na srpske univerzitete – koje je još uvek u toku – ipak govori o tome da je feminizam apsorbovan u dominantnu elitnu kulturu, uz svo zakašnjenje u odnosu na britanske i američke univerzitete. Ali, s druge strane, na samom Zapadu već u doba postfeminizma (80-te godine) dolazi do pojave negativne reakcije na fenomen feminizma. To se posebno može videti u tekstvima popularne kulture, gde se sve više govori o štetnosti feminizma koji je uništio porodicu, žene lišio prava da uživaju u svom seksipilu, itd. Postfeminizam je samo inkorporirao neke od emancipatorskih stanovišta koje su prvi i drugi talas feminizma proklamovali, pa tako: niko ne dovodi u pitanje stav da žene treba da budu ekonomski samostalne i da imaju emocionalnu autonomiju, ali se od njih ponovo zahteva da deo njihovog ženskog identiteta bude težnja ka medijski proklamovanim idealima lepote, a važna je i potraga za idealnim muškarcem, koja na kraju krajeva ipak daje jedini pravi smisao životima žena. U medijskim reprezentacijama postfeminističke persone (reč persona ovde označava medijski konstruisane „ličnosti“) političarki, medijskih zvezda, zvezda reality šou programa (a sve ovo možemo podvesti pod celebrity kulturu), insistira se na tome da one treba da budu uspešne – i na poslu, i u porodici (reprezentacija savršene ženskosti, kao idela svih žena).

U Srbiji, kao i u većini tranzicijskih društava, ovi razvoji su se odigravali sa kašnjenjem u odnosu na Zapad, i u kraćem vremenskom intervalu (od 90-tih). Ako pogledamo naše medije sada, sve češće možemo čitati o tome kako brojne žene smatraju da je feminizam agresivan prema muškarcima, da je feminizam ponizio jači pol, da je kao pokret zastareo i više nije relevantan, i da je izmešao tradicionalne uloge i poremetio prirodnu ravnotežu polova. Iz čega se odmah može zaključiti da je normalno ono što je normirano, odnosno što se „predstavlja“ kao prirodno i normalno, a ne kao konstrukt društva.  

betonbr135_armatura2

Ne biti heroina

Još 1995. godine, usvajanjem „Pekinške deklaracije“ i „Platforme za akciju“, na četvrtoj po redu, svetskoj konferenciji Ujedinjenih nacija, održanoj u Pekingu, države-članice obavezale su se da će osnovati institucije za napredak žena i sprovođenje rodne ravnopravnosti i jednakih mogućnosti, čime se od njih tražilo da zaista počnu da sprovode politiku rodne ravnopravnosti i da jačaju mehanizme za ravnopravno učešće žena i muškaraca u javnom životu.

Mehanizmi za postizanje ravnopravnosti polova obuhvataju institucionalnu, vladinu i/ili parlamentarnu strukturu, uspostavljenu da promoviše, unapređuje i osigura ravnopravno učešće žena i muškaraca u svim sferama javnog i političkog života. Ovi mehanizmi imaju zadatak da prate sprovođenje zakona i principa antidiskriminacije, da iniciraju i donose mere afirmativne akcije za unapređenje položaja žena.

Posle 2000. godine u Srbiji dolazi do vidnog napretka u razumevanju i političkoj volji da se rodna ravnopravnost uvrsti u sve politike na svim nivoima vlasti. Iako je ovaj proces spor i traumatičan, i često bez vidljivih rezultata, reforme su zahvatile sve segmente srpskog društva. Prvi mehanizmi za postizanje rodne ravnopravnosti osnovani u Vojvodini (Pokrajinski sekretarijat za ravnopravnost polova osnovan je 2002, a Savet za ravnopravnost polova je Vlada Republike Srbije osnovala 2004).

Međutim, iako imamo uvođenje pravnih regulativa, koje imaju za cilj uvođenje rodne ravnopravnosti u društvene strukture, usled dugotrajne krize, sve većeg siromaštva društva, kao i globalne krize koja pogađa i bogata društva, žene su ponovo u velikoj meri ugrožene. Statistike pokazuju da se one teže zapošljavaju, da su više izložene mobingu, da veliki deo tereta krize, i emocionalno i finansijski, u porodicama snose žene.

Na kraju ću se poslužiti definicijom pojma rodni režimi feminističke sociološkinje Marine Blagojević Hjuston (Žene i muškarci u Srbiji: Šta nam kažu brojevi, 2011). Oni su za nju relativno stabilni obrasci rodnih odnosa u određenom kontekstu – sistemi moći, uloga, identiteta, praksi i diskursa između žena i muškaraca – koji posreduju između mikrosfere naših identiteta i naših svakodnevnih života, i makrosfera stanovništva, društva, ekonomije i politike. U potpunosti se slažem sa Marinom kada kaže da u tranzicijskim društvima poput našeg „mikropatrijarhat“ od žena zahteva žrtvovanje, kojim se na mikronivou kompenzuje nedostatak moći na makronivou. Patrijarhalne ideologije prikrivaju činjenicu da muškarci zavise od ženskih resursa, koji se realizuju u činovima žrtvovanja, a koji se u ideološkim diskursima patrijarahata onda predstavlju kao herojstvo.

Onda je pred ženama sledeći zadatak: da se na mikro i makro nivoima izbore za svoj status u krajnje nepovoljnim uslovima ekonomske nesigurnosti, u kojima konzervativni svetonazori u različitim društvima, pa i našem, (p)ostaju dominantni.

 

 

Tekst je nastao u sklopu projekta „Ka razvijenoj demokratiji“, koji organizuje KPZ Beton uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu.

Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora tekstai ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Kraljevine Norveške

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.