KA MASOVNOM DRUŠTVENOM POKRETU
U Srbiji se u proteklih 10 dana održavaju masovni protesti protiv diktature. Iako su ovi protesti izazvani izbornim neregularnostima, oni reflektuju mnoge dublje socijalne probleme i vode ka stvaranju masovnog društvenog pokreta koji može da predstavlja alternativu celokupnom društveno-ekonomskom i političkom sistemu.
Autoritarizam Aleksandra Vučića i njegove Vlade proističe direktno iz ekonomske politike koju on sprovodi. Nasuprot liberalnim iluzijama o slobodnom tržištu kao preduslovu demokratije, (neo)liberalna politika privatizacije, liberalizacije i deregulacije može se sprovesti jedino autaritarnim putem. To je zbog toga što je takva ekonomska politika uperena direktno protiv većine stanovništva i stoga nailazi na ogroman otpor, te ukoliko bi se demokratski odlučivalo o tome, narod logično nikada ne bi prihvatio takvu politiku. Od 70-ih godina 20. veka paket neoliberalnih reformi se pod pritiskom međunarodnih finansijskih institucija po šablonu sprovodio u različitim zemljama sveta. Gde god da se ovakva politika primenjivala rezultat je bio isti, socijalna katastrofa kao posledica radikalnog redukovanja socijalnih funkcija države, privatizacije zdravstvenog i obrazovnog sistema, otvaranje tržišta za ulazak velikih stranih kompanija i degradiranja radnih i ekoloških standarda. S obzirom da takva politika dovodi do masovnog osiromašenja i nailazi na ogroman otpor naroda, ona se može sprovesti samo uspostavljanjem autoritarnih režima koji bi bespogovorno izvršavali sve naloge međunarodnih finansijskih institucija i multinacionalnih korporacija a zauzvrat dobili odrešene ruke za sprovođenje totalne samovolje u državi, naravno sve dok god time ne ometaju (neo)kolonijalne interese.
Slike sa protesta - Možda i nisu, ali su bar doktorirali
Ovakav šablon u Srbiji svoj puni zamah dobija upravo dolaskom Aleksandra Vučića na vlast, s obzirom da pre njega niko nije imao dovoljno snage da sprovede do kraja reforme koje je započela Vlada Zorana Đinđića. Služeći se jeftinim populizmom i razočaranošću naroda politikom stranaka nastalih od DOS-a u prethodnom periodu, on osvoja vlast 2012. godine. U naredne dve godine on uspeva da se pozicionira kao ključna politička figura u zemlji i prigrabi apsolutnu vlast, čime stiče uslove za završavanje posla koji njegovi prethodnici nisu uspeli. Od izbora 2014. godine, njegova Vlada kreće sa tzv. bolnim reformama koje podrazumevaju smanjivanje socijalnih izdataka države, smanjenje plata i penzija, privatizaciju onoga što je ostalo u javnom vlasništvu i otvaranje vrata za strane investitore specijalnim tretmanom, davanjem subvencija i degradiranjem radničkih prava. Iako je njegova Vlada u početku možda i imala podršku za sprovođenje ovakvih reformi, ubrzo je većini ljudi bilo jasno kakav je efekat takve politike, pa je ista počela da nailazi na sve veći otpor. S obzirom na to, on je počeo sve više da guši svaki kritički glas, stavlja medije pod kontrolu i gradi kult ličnosti ne bi li se održao na vlasti.
Međutim, kako su efekti njegove ekonomske politike dovodili sve više ljudi u očajan položaj, uz porast stepena autoritarizma, nezadovoljstvo u narodu je počelo sve više da jača. Nezadovoljstvo se u početku, kao i za vreme Miloševićevog režima, manifestovalo pre svega na lokalnom nivou. Tokom 2015. i 2016. godine došlo je do intenziviranja grassroot inicijativa koje su počele da moblilišu sve veći broj ljudi protiv loših odluka lokalnih vlasti. Tu pre svega mislim na Ne da(vi)mo Beograd proteste u Beogradu, Podrži RTV proteste u Novom Sadu, kao i na akcije koje su organizovali Lokalni front u Kraljevu i Udruženje slobodnih stanara i Nezadovoljne Nišlije u Nišu. Iako su ovi protesti bili lokalnog karaktera, oni su predstavljali bunt protiv generalnog stanja u zemlji, što je kulminiralo upravo na protestima nakon predsedničkih izbora.
Slike sa protesta 2 - Gore! Tko bi gori sad je doli...
Izbori su bili samo vrhunac i inicijalna kapisla za masovno izražavanje nezadovoljstva celokupnom političkom i društveno-ekonomskom situacijom u zemlji. Dan nakon saopštenja rezultata izbora, preko fejsbuk iventa se u Beogradu okupilo više hiljada ljudi, mahom mladih i studenata, a nakon toga ljudi su počeli masovno da se okupljaju i u drugim gradovima. Ljudi su bili revoltirani rezultatima izbora pre svega zato što je za ove izbore vladalo veće interesovanje nego inače, s obzirom da su nestranačke ličnosti Saša Jankovič i Beli Preletačević uspeli da animiraju veliki broj ljudi. Ljudi su stoga očekivali bolji rezultat na izborima i od starta su bili ubeđeni u neregularnost rezultata. Takođe, svi su i očekivali krađu u prvom krugu, s obzirom da bi u drugom postojale realne šanse da Vučić izgubi od opozicionog kandidata. Osim toga, čak i da nije bilo krađe izbora, a kasnije se ispostavilo da jeste, celokupan izborni proces je obilovao neregularnostima. Drastična disproporcija u medijskoj zastupljenosti, nepostojanje debata i sučeljavanja, ucenjivanje zaposlenih u državnoj službi, kupovanje glasova, manipulacije biračkim spiskovima, korišćenje državnih resursa za stranačke skupove, samo su neki od razloga zašto ljudi koji su izašli na ulice nisu smatrali ove izbore fer i demokratskim.
Novosadski i beogradski studenti su ubrzo definisali zahteve koji su između ostalog podrazumevali smenu ključnih ljudi u RIK-u, REM-u, RTS-u, RTV-u, kao i smenu presednice skupštine Maje Gojković. Međutim, iako su protesti počeli kao građanski, uskoro su počeli da dobijaju širi socijalni karakter s obzriom da je Vučićev autoritarizam samo simptom ekonomske politike koja se ovde već duže vreme sprovodi. Podrška studentima i mladima je ubrzo krenula da stiže sa svih strana, podržali su ih sindikati vojske i policije, radnici, penzioneri, prosvetari. Takođe, ono što je ključno je to što demonstranti kategorički odbijaju bilo kakvo povezivanje sa bilo kojim političkim partijama, s obzirom da su svesni da partije kao autoritarne i nedemokratske strukture ne mogu da doprinesu stvarnoj promeni. Time su se ozbiljno uzdrmali temelji predstavničke, liberalne demokratije i otvara prostor za radikalnije društvene promene.
Slike sa protesta 3 - Fuck the system!
Masovni pokret koji je ovde u procesu izgradnje podseća na pokret Ocuppy Wall Street, koji je nastao u Americi 2011. godine kao posledica svetske ekonomske krize i sve većih socijalih nejednakosti, ili na pokret Nuit Debout koji je nastao u Francuskoj prošle godine kao odgovor na pokušaj Vlade da progura novi paket neoliberalnih reformi kojim se dalje degradiraju prava radnika. U kom će pravcu protesti dalje da se kreću i da li će doći do čvršće organizacije među demonstrantima ostaje da se vidi. Većina ljudi koja je na ulici nije motivisana nekim ideološkim motivima, već je tu čisto radi izražavanja nezadovoljstva celokupnom situacijom u zemlji, međutim ako pokušamo da uobličimo društvene procese koji stoje iza njih, zaključujemo da se ovde nesumnjivo radi o klasnoj borbi gubitnika tranzicije protiv političko-ekonomske elite koja pod patronatom stranog kapitala rasprodaje zemlju i pretvara je u poligon jeftine radne snage, pritom arogantno sprovodeći samovolju na svakom koraku.