Beton br.141
Utorak 10. jun 2014.
Piše: Kostas Vergopoulos

DUGOROČNA STAGNACIJA I NEJEDNAKOST U SAD



Glosar
 

Nematerijalna imovina. Razlikuje se od materijalne imovine (zemljišta, nekretnina, sirovina…) i pokriva sve što se odnosi na znanja i vještine poduzeća, brendove, patente, intelektualno vlasništvo, kvalitetu organizacije, poslovne metode itd.


Bruto investicije u fiksni kapital. Dio bruto domaćeg proizvoda (BDP) koji se koristi za investiranje u fiksni kapital (oprema i proizvodni kapaciteti).


Produktivne investicije. Investicije koje povećavaju proizvodnju i zaposlenost, nasuprot financijskim plasmanima koji ostvaruju dobit, ali bez proizvodnje i zapošljavanja.


Pad prirodne kamatne stope. Koncept koji je koristio švedski ekonomist Knut Wicksell (1851. – 1926.) kako bi razlikovao “prirodni” prinos kapitala, tj. povećanje proizvodnje koje je potaknuto novom jedinicom kapitala, od “monetarnih” prinosa, koji su jednaki trenutnim kamatnim stopama.


Dodana vrijednost. Suma godišnje proizvedenih bogatstava. Dijeli se na dva dijela: plaće i profite. Kada se jedan povećava, drugi se automatski smanjuje.



U moru rasprava o budućnosti kapitalizma talasanje nije uzrokovao neki od poznatih osporavatelja kapitalizma, nego jedan od najgorljivijih branitelja sistema – Lawrence Summers. Nekadašnji predsjednik Harvarda istaknuo se svojom predanošću deregulaciji bankarstva dok je bio na položaju ministra financija za vrijeme druge Clintonove administracije (od 1999. do 2001. godine), a Barack Obama imenovao ga je za ravnatelja Nacionalnog ekonomskog vijeća (National Economic Council, NEC), što je pozicija koju je držao do 2010., nakon čega pruža usluge savjetovanja svijetu financija (špekulativni fond menadžerske firme D. E. Shaw isplatio mu je 5,2 milijuna eura između 2008. i 2009.), naročito na konferencijama na kojima svoje gostovanje naplaćuje po 135.000 dolara. Ukratko, nitko nije očekivao da bi Summers mogao postati glas protesta.


Spomenute valove Summers je podigao 9. studenoga 2013. na godišnjoj konferenciji Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)[1] u Washingtonu. “Što ako se kapitalizam ne može reformirati i ako je zaglibio u dugoročnoj stagnaciji?” pitao se inače dobar prijatelj bankara. “Pokušali smo sve što smo mogli kako bismo obnovili rast, ali sistem odbija nastaviti kao prije.” Ustanovivši da, s obzirom na činjenicu da Federalne rezerve (efektivno američka centralna banka) već imaju gotovo nultu kamatnu stopu, jedva da ima dodatnog manevarskog prostora za ponovno pokretanje ekonomskih aktivnosti, Summers je izašao u javnost s tezom koja je zasigurno sledila krv u žilama svima koji su ga slušali: “Mjehuri su možda postali neizbježna cijena izbjegavanja najvećeg rizika od deflacije i masovne strukturne nezaposlenosti.”


Nekoliko osnovnih indikatora koji pokazuju pad objašnjavaju Summersovo turobno raspoloženje: pad prirodne kamatne stope*, tj. profita ne posustaje već tri desetljeća; zatim kontrakcija domaće potražnje od 1980-ih; naposljetku stagnacija, pa čak i regresija produktivnih investicija i bruto investicija u fiksni kapital od 2001. godine, usprkos masovnim injekcijama monetarnih stimulansa koje je provodio najprije Alan Greenspan, a potom i njegov nasljednik na čelu Federalnih rezervi, Ben Bernanke.[2]


Posljedica toga je da, htijući osigurati vlastiti opstanak, vlasnici kapitala nisu više željeli maksimirati svoje profite povećanjem proizvodnje, nego povećanjem svojeg dijela dodane vrijednosti* – makar i po cijenu kontrakcije rasta. Sistem je dospio u tjesnac za koji nema adekvatnog lijeka, dok istovremeni porast socijalnih napetosti prijeti dodatnim narušavanjem njegova zdravlja. S jedne strane, radi se o porastu nejednakosti koji izjeda srednju klasu, a koja navodno jamči stabilnost društva, institucija i demokracije; s druge strane, riječ je o masovnoj nezaposlenosti koja istovremeno ima za posljedicu i gubitak prihoda (za državu) i potencijalnog profita (za kapital).


US-ECONOMY-FINANCE-EMPLOYMENT-FILES


Burne reakcije neoliberalne desnice


Čim su u studenome prošle godine zajedno izrečene riječi “stagnacija” i “dugoročna”, reakcije su počele pljuštati sa svih strana. Reakcije progresivaca su smušene, razočarani su što se moraju složiti sa Summersom u opažanju da se kapitalizam, na kakvome su zasnovane ideologije njihovih protivnika, ne može reformirati; konzervativci su pak reagirali očekivano negativno na činjenicu da jedan od njih otvoreno gaji sumnju u sistem. Disident Summers na to im je odgovorio da “ne valja miješati predviđanja s preporukama”.[3]


Ispočetka se na Summersov strah gledalo kao na odraz dijagnoze koju je tijekom 1930-ih postavio američki ekonomist Alvin Hansen (1887. – 1975.)[4]. Međutim, “dugoročna stagnacija” kakvu je Hansen zamišljao proizlazi prije svega iz usporenja demografskog rasta i iscrpljivanja velikih tehnoloških inovacija koje su kadre udahnuti nov život ekonomskom sistemu. Pored toga, njegova se analiza oslanjala na teoriju Johna Maynarda Keynesa, pesimističnog u pogledu budućnosti kapitalizma, ali svejedno uvjerenog da bi se kriza morala (i može) izbjeći. Ipak, Summers se ne poziva ni na demografske čimbenike, ni na nekakvo usporenje u razvoju novih tehnologija: svoju procjenu zasniva na empirijskoj bilanci protekla tri desetljeća.


Neoliberalna desnica predbacuje mu da je pobrkao uzrok i posljedicu: financijski mjehuri ne stimuliraju rast, već dovode do zastoja; slabi ekonomski rezultati zapadnih zemalja ne mogu se objašnjavati stupnjem njihove zaduženosti, štoviše, oni je potiču. Lorenzo Bini Smaghi, bivši član vijeća Europske centralne banke (ECB), tako procjenjuje da “mjere štednje nisu te koje slabe rast, nego važi obrnuto: slabost rasta čini mjere štednje nužnima”.[5] Neki idu toliko daleko da Summersa napadaju Keynesom koji je pozivao ni manje ni više nego na “eutanaziju rentijera”, dok bi se toleriranje financijskih mjehura koje Summers sugerira kao cijenu poticanja rasta ekonomije svodilo upravo na suprotno – na servisiranje rentijera.[6]


Kada je bivši ministar financija SAD-a pozvao na ponovno uvođenje “kreposnog kruga” rasta, njegovi ortodoksni kritičari suprotstavili su mu vrline “opširnih mjera štednje” koje pripremaju ekonomski procvat “saniranjem” temelja ekonomije. A ako je trenutni problem doista dugoročne prirode, argumentiraju, to iziskuje i rješenja koja nisu puki “hokus-pokus”. Evo samo nekoliko primjera iznesenih strukturnih rješenja: snižavanje poreznih nameta poduzećima ili, kako su to formulirali američki republikanci, “oslobađanje ekonomije od prevelike težine socijalne države” koju opisuju kao “najskuplju na svijetu”.[7] Drugi, poput harvardskog profesora Kennetha Rogoffa, sugeriraju da slabi rast od 2008. godine nije odraz dugoročnog trenda, nego nemogućnosti vladajućih da upravljaju dugom ne narušavajući pritom rast.[8]


Iz progresivnog tabora, Paul Krugman, dobitnik Nagrade Švedske banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela, slaže se sa Summersovim nalazima, ali odbija njegov zaključak: shvaćanje stagnacije kao “nove norme” kapitalističkog sustava.[9] Prema njemu, pogrešno je misliti da su upotrijebljena sva moguća sredstva za ekonomski oporavak: dosad su korišteni samo monetarni mehanizmi, odnosno snižavanje kamatnih stopa i ubrizgavanje dodatne likvidnosti. Preostaju nam dakle proračunski mehanizmi, to jest poticanje javnih investicija, što bi omogućilo da se kompenzira kontrakcija privatnih investicija.


Naime, velika poduzeća trenutno ne ulažu, premda raspolažu znatnim zalihama novca. Financial Times je 22. siječnja ove godine izvijestio da nefinancijska američka poduzeća drže 2800 milijardi dolara, od čega je skoro 150 milijardi u riznici jednog jedinog poduzeća – Applea. Novinar James Saft je pak u svojem članku za New York Times primijetio: “Poduzeća radije gomilaju obveznice ili koriste sredstva kako bi otkupila dionice, nego da stvaraju nove proizvodne kapacitete.”[10] Nematerijalna imovina* u prosjeku je predstavljala pet posto imovine američkih poduzeća 1970-ih; godine 2010. taj se udio popeo na 60 posto.


Između 2010. i 2013. godine Federalne su rezerve ubrizgale četiri trilijuna dolara u američku ekonomiju. No umjesto da se poveća proizvodni kapacitet zemlje, dobar dio te svote otišao je u visoko profitabilna špekulativna ulaganja, naročito u zemljama čija ekonomija raste. I to u tolikoj mjeri da se ukupna svota likvidnog novca koja je trenutno raspoloživa u američkoj ekonomiji smanjuje bez prestanka od 2008. godine. Isti je fenomen na djelu i u Europi.[11]


Ekonomija koja se odbija pokrenuti iako novac pristiže? To je dobro poznat problem: radi se o “zamki likvidnosti” koju je Keynes opisao 1930-ih. Postoji samo jedno rješenje kako se izvući iz tog problema: posezanje za drugim alatom političke ekonomije, javnom potrošnjom. “U recesijskom periodu”, naglašava Krugman, “sva potrošnja je dobra. Produktivna potrošnja je najbolja, ali je i neproduktivna potrošnja bolja od nikakve.”[12]

reich-inequality630


Ekonomska štetnost nejednakosti


Dok obožavatelji velikih liberalnih mislilaca poput Ayn Rand, Friedricha Hayeka ili Miltona Friedmana nastavljaju braniti nejednakost, koju su postavili kao nezaobilazan preduvjet ekonomskog oporavka i blagostanja, Sjedinjene Države tek počinju shvaćati njezinu štetnost. U svojem govoru održanom 4. prosinca 2013., zatim i u govoru o stanju nacije od 29. siječnja 2014., predsjednik Barack Obama ne samo da je denuncirao raskorak u prihodima i bogatstvu (koji se neprestano povećava), nego je naglasio i da “nejednakost ubija ekonomiju, rast, zaposlenost”.


Robert Reich, ministar rada za vrijeme mandata Billa Clintona, posvetio je dokumentarni film naslovljen Inequality for All pogoršanju nejednakosti u Sjedinjenim Državama. Godine 1978. prosječna godišnja plaća iznosila je 48.000 dolara, danas ne doseže više od 34.000 dolara u smislu platežne moći. U usporedbi s time, prosječni prihodi po kućanstvu jednog postotka najbogatijeg dijela američkog stanovništva 1978. iznosili su 393.000 dolara, da bi sada premašili 1,1 milijun dolara. U proteklih pet godina, 90 posto rasta bruto domaćeg proizvoda otišlo je u džepove deset posto stanovništva, dok se 90 posto stanovništva moralo zadovoljiti s preostalih deset posto. Nadalje, četiri stotine pojedinaca raspolaže s istom imovinom kojom raspolaže 150 milijuna drugih Amerikanaca. No dok se u Sjedinjenim Državama sve otvorenije govori o odnosu između stagnacije i nejednakosti, u Europi, a pogotovo u Njemačkoj, takve se zamisli još uvijek ismijavaju.


Trenutna situacija podsjeća na drugo povijesno doba obilježeno usporedivom koncentracijom bogatstva: na dvadesete godine koje su završile krahom 1929. i Velikom depresijom. Zašto onda uvijek iznova nijekati uzročno-posljedične veze između pauperizacije većine stanovništva i ekonomskog pada? Prihodi četiri stotine pojedinaca nikada ne bi smjeli biti jednaki prihodima 150 milijuna drugih Amerikanaca: sve više prihoda koncentrira se na vrhu, dok istovremeno potrošnja na nacionalnoj razini kontrahira u korist štednje i financijalizacije, a na štetu investicija i zapošljavanja. Kada imovina najbogatijih raste – i to ne zahvaljujući rastu proizvodnje, nego sve većim izvlačenjem dodane vrijednosti – rast se usporava. I sistem tako na koncu potkopava temelje svoje vlastite reprodukcije.


Neoliberalizam koji je navodno trebao izvesti kapitalizam iz krize u konačnici ga je povukao na dno. Ono s čime se suočavamo nije neka “nova norma” sustava, nego slijepa ulica.



S francuskog prevela: Marija Ćaćić



 

[1] “Fourteenth Jacques Polak Annual Conference – Crisis: Yesterday and Today”, MMF, Washington, 8. i 9. studenoga 2013.

[2] Lawrence Summers, “Why stagnation might prove to be the new normal”, Financial Times, London, 22. studenoga 2013.

[3] Lawrence Summers, “Economic stagnation is not our fate – unless we let it be”, The Washington Post, 18. prosinca 2013.

[4] Usp. Alvin Hansen, Fiscal Policy and Business Cycles, Norton & Company Inc., New York, 1941.

[5] Citirano prema Financial Timesu, 12. studenoga 2013.

[6] Usp. Izabella Kaminska, “Secular stagnation and the bastardization of Keynes”, Financial Times, 13. studenoga 2013.

[7] Caroline Baum, “Keynesians revive a Depression idea”, Bloomberg, 4. prosinca 2013.

[8] Kenneth Rogoff, “What’s the problem with advanced economies”, Project Syndicate, 4. prosinca 2013. godine, www.project-syndicate.org

[9] Paul Krugman, “Secular Stagnation, coalmines, bubbles and Larry Sanders”, The New York Times, 18. studenoga 2013.

[10] James Saft, “Intangible Capital”, International Herald Tribune, Neuilly-sur-Seine, 26. studenoga 2013.

[11] Willem Buiter, “Secular stagnation risk for EU and Japan”, Financial Times, 23. prosinca 2013.

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.