Tukli su se demonstranti s policajcima otkad je demonstranata i policije, često. Recimo: grčki anarhista odlučan da policajcu polomi glavu u Atini, ili berlinski radikalni ljevičar koji svakog 1. maja napravi frku. Policajci se brane i niko ne kuka nad anarhistom kojeg baš i ne zanimaju građanska prava mirnog demonstranta, makar ne od onog trenutka kad je naučio mućkati koktele od benzina. Ali bilo kakav, makar i najluđi pokušaj da se zamisli prirodni neprijatelj berlinskog ili atinskog anarhiste – berlinski ili atinski policajac – kako juri po ulici demonstrante koji ne znaju da zamute mohito, a kamoli molotovljev koktel, i lomi im ruke i noge, vraća se u kola i ide dalje, juri policijskim hamerom grupu demonstranata, zaustavlja kola na semaforu, pridružuje se grupi kolega u lomljenju automobila... e to je već čudno, i teško zamislivo ako ne živite u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, zemlje koju njen premijer često opisuje sintagmom „garant stabilnosti na Balkanu“. U to ime želio bih iskoristiti mogućnosti interneta da policijski sistem svoje zemlje predstavim u najgorem mogućem svjetlu, izvan njenih granica. Ukratko, prava mala izdaja.

Crna Gora, zemljica u kojoj sam rođen, politički je snuff u kojem se čitav ekonomski-društveni-politički sistem ubija pred očima posmatrača koji na to ne reaguju, ili u tome uživaju. U tom političkom snuff-u nedavno su održani protesti koji su donijeli bitne odgovore (na šta je sve spremna četvrt vijeka stara vlast i na šta su spremni predstavnici desnog centra opozicije) i najavili moguća rješenja („samoorganizovanje“ građana koje bi opoziciju koja sebe naziva „građanskom“ po prvi put natjeralo da u sebi nađe motive izvan okvira sopstvenih guzica, ne bi li zadovoljili zahtjeve građana koji više ne vjeruju političarima). „Regionalni“ mediji uglavnom su bili u toku dešavanja uoči protesta u našem snuff-u. Znali su protiv koga/čega je protest, znali su ko/šta ih organizuje. Vidjeli su i da je te noći, 24. oktobra, u Podgorici bilo nezgodno. Par slika i suvoparnih izvještaja prešlo je čak i granice jezika na kojem pišem. I to je bilo to. Niko izvan Crne Gore, razumljivo, nije bio spreman udubljivati se u stvari. Nekoliko ljudi iz Hrvatske pitalo me je što se to događa. Kažu, vidjeli su gadne slike na internetu. Isto pitanje stiglo mi je iz Srbije, iz Njemačke... Ali tehnološka dostignuća i smartphoni omogućili su mi da nikome ne objašnjavam pismeno o čemu se, u svemu tome, zapravo radi. O čemu god se radilo, bio to protest protiv ulaska Crne Gore u NATO, protiv loše vlasti, ili protest radikalnih proizvođača pršute nakon posljednje ocjene SZO o kancerogenosti prerađenog mesa, što god, ono što je nastupilo nakon sukoba policije i dijela demonstranata nije odavno viđeno na protestima u Evropi. To su slike koje je zgodno slati kao odgovor na nezgodna pitanja.

„Regionalni“ mediji još nisu počeli preuzimati sadržaje koji se na društvenim mrežama pojavljuju nakon protesta u Crnoj Gori. Već nekoliko dana čekam taj trenutak, gubim vrijeme pregledajući regionalne sajtove, smaram se čitajući strane portale koji su tek malo zucnuli o nekoj frci u Crnoj Gori, ali najbitniji i najmračniji dio još niko nije objavio. Ako bi nešto trebalo da zanima urednike medija, bilo kojih i bilo gdje, to je valjda krv na slikama, snuff koji više nije politički, već pravi. Iz tog razloga im dopisnici ginu na ratištima u Siriji, a freelanceri rizikuju glave za pedeset dolara po tekstu. YouTube je sve bogatiji crnogorskim amaterskim snimcima koji bi valjda i u političkom apstinentu na aparatima morali izazvati talas adrenalina. Recimo: grupa policajaca na raskrsnici uništava tuđi automobil, i vozača koji vrišti jer mu lome kosti. Vozač tog automobila ovih dana operisao je polomljen kuk, noga i ruka su mu slomljeni. To je samo jedan od snimaka. Evo ga...

Nakon prebijanja, policajci čovjeka ostavljaju na trotoaru, povrijeđenog, da bi par minuta kasnije ipak odlučili da ga ubace u kombi i prebace u bolnicu.

Ili: Policajac koji se zatrčava na prolaznika nakon protesta, udara ga, iako prolaznik hoda mirno, pokušava preći ulicu. Policajac čak i ne pokušava da ga privede, samo ga udara.

U Crnoj Gori jedna nevladina organizacija radi na prikupljanju tog snuff materijala crnogorske policije, i u taj materijal najviše vjerujem, na njega ulažem sve žetone. Ti bi snimci valjda morali da izazovu gađenje, nekakvu psihosomatsku reakciju koja neće imati veze sa vlažnim snovima propalih partija. U mom shvatanju politike i društva, koji je vjerovatno poremećen nakon dvadeset pet godina pod nepromjenljivom vlašću, materijal kojeg je svakim danom sve više na internetu i društvenim mrežama još nije viđen u Crnoj Gori. Sva dosadašnja, individualna „prekoračenja ovlašćenja“ i ostali eufemizmi završavali su se u jezičkim lavirintima policijskih saopštenja. Mediji su o tim „prekoračenjima“ pisali samo jednom, a oni nad kojima se „prekoračivalo“ ostajali bi zaboravljeni, zaglavljeni u sudskim procesima protiv policije. Možda su na kraju i povjerovali da su u „betonjerci“ pretukli sami sebe. Ovog puta stvar je drugačija. Nema tog gramatičkog rebusa policijskog PR-a koji bi mogao da se suprostavi svjedočenju grupe ljudi, ili još bolje, snimku na kojem se jasno vidi što bi policajac radio kad bi mu komandant češće davao priliku da pokaže svoj talenat i idiotizam u punoj snazi. Upravo ta svjedočenja i snimci morali bi pronaći put do ljudi koje zanima što se to događa u Crnoj Gori, ako ikoga uopšte zanima.

Na kraju, kad prođe crveni tepih i korov trivie počne nagrizati crnogorski tek rođeni podžanr policijskog snuff-a, bilo bi zanimljivo i jezivo provjeriti koliko je od tih talentovanih policajaca iz specijalnih i manje specijalnih jedinica svoju uvjerljivost vježbalo na ratištima u Bosni i Hrvatskoj. Vjerovatno bi se liste zvijezda barem u nekoliko slučajeva poklopile. U mnogo većem procentu te liste se poklapaju kad su u pitanju crnogorska vlast i opozicija. I to ne bi trebalo nikoga da čudi, jer je oba crnogorska snuffa, politički i policijski, režirala ista grupa reditelja, loših političara među kojima sa obje strane ima onih što su svoj prvi politički adrenalin osjetili na početku balkanske zlatne decenije ubijanja pred kamerama. To su trule političke karijere starije od generacije rođene 1990. u Crnoj Gori i ni jedni ni drugi ne bi više smjeli biti ozbiljno shvaćena vlast, niti opozicija, jer i jedni i drugi ne baš preduboko u političkoj podsvijesti vjeruju u rješenja problema fizičkim eliminisanjem protivnika.