Beton br.141
Subota 14. novembar 2015.
Pišu: Jelena Lončar & Aleksandar Pavlović

Biti ili ne biti u UNESKU

Srpsko kulturno nasleđe na Kosovu između suvereniteta i zaštite

 


Pirova pobeda Srbije


Tekst je nastao u okviru projekta „Figura neprijatelja – preosmišljavanje srpsko-albanskih odnosa“ koji KPZ Beton kao partner realizuje sa Institutom za filozofiju i društvenu teoriju, uz podršku Regional Research Promotion programa (RRPP) Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).

Pokušaj Kosova da uđe u UNESKO privukao je pažnju domaće javnosti kakva nije viđena sve od jednostranog proglašenja nezavisnosti 2008. godine. Uprkos trijumfalističkim sloganima u nekoliko glasila[2], ishod bi se možda najbolje mogao opisati kao Pirova pobeda Srbije. Najpre je, 21. oktobra Izvršni savet UNESKO-a odlučio da stavi kandidaturu Kosova na glasanje uprkos protivljenju Srbije. Premijer Vučić na to je poručio građanima “'Glavu gore', ma koliko nam bilo teško, a ja lično bukvalno oka nisam sklopio“[3], a opšti ton u javnosti bio je kako ovim Kosovo Srbiji oduzima njene najvrednije sakralne spomenike i deo UNESKO-ve svetske kulturne baštine. Zatim su, 9 novembra, članice UNESKO-a odbile predlog Srbije da se glasanje o članstvu Kosova odloži na dve godine. U napetom glasanju 92 članice su se izjasnile za prijem Kosova, 50 ih je bilo protiv a 29 suzdržano. Na kraju, Kosovu je za ulazak u UNESKO nedostajalo svega tri glasa za dobijanje potrebne dvetrećinske većine.


Zamiljivo je, mada i očekivano, da su zvaničnici obe strane tokom kampanje naizmenično govorili o kulturnoj baštini i državnom suverenitetu. Za Kosovo, članstvo u UNESKU predstavljalo bi važan korak ka punom međunarodnom priznanju njihove nezavisnosti, koju i dalje onemogućava rusko pravo veta na članstvo u UN. Na sličan način su srpski zvaničnici i mediji mahom predstavljali pitanje srpskog kulturnog nasleđa kao stvar državnog suvereniteta, pa je tako predsednik Nikolić isticao da se u UNESKU rešava “sudbina srpskog kultrnog nasleđa.”[4]


Pitanje pravnog statusa koje srpsko kulturno nasleđe ima na Kosovu bilo je, čini se, potpuno odsutno iz rasprava na obe strane, iako je zapravo upravo pravni položaj srpskih manastira na Kosovu, pre negoli li državni suverenitet, odlučujući za njihovu sudbinu. Naime, time što Kosovo nije primljeno u UNESKO nije se ničim poboljšao položaj Dečana ili Deviča, niti je Srbija dobila priliku da nad njima ostvaruje suverenitet. Manastiri, dakle, ostaju tamo gde jesu, zaštićeni žicom i stranim vojnicima, na teritoriji na kojoj gotovo isključivo žive Albanci a primenjuju se kosovski zakoni. Stoga, promena fokusa sa pitanja suvereniteta na problem pravnog položaja kulturnog blaga na Kosovu čini se kao najbolja opcija na duže staze.


unesco-kosovo


Kome pripada kulturno nasleđe?


Zaštita kulturnih i verskih objekata na Kosovu zagarantovana je Ustavom Kosova, Zakonom o specijalnim zaštićenim zonama, Zakonom o istorijskom centru Prizrena i Zakonom o selu Velika Hoča. Pomenuti zakoni garantuju očuvanje i zaštitu kulturne i verske baštine, posebno „srpskih pravoslavnih manastira, crkava, drugih verskih objekata, kao i istorijskih i kulturnih objekata od posebnog značaja za zajednicu kosovskih Srba, kao i ostale zajednice[5] u Republici Kosovo“ (Zakon o specijalnim zaštićenim zonama, 2008, čl. 1).”


Zakonodavstvo koje se odnosi na manjinsku kulturnu baštinu deo je šireg plana kojim se podstiče jačanje multikulturalnosti na Kosovu, što je postavljeno kao glavni uslov za rešavanje pitanja konačnog statusa Kosova. Osnovni uslov pre donošenja odluke o konačnom statusu Kosova bio je da kosovske institucije pokažu spremnost i sposobnost da zaštite prava manjina. Potreba da se zaštiti kulturna baština manjina, a posebno pravoslavni verski objekti, eksplicitno se ističe u Aneksu V Ahtisarijevog plana. U skladu sa Ahtisarijevim planom, Skupština Kosova je, počevši od 2008. godine, usvojila mnogobrojne zakone i propise koji obezbeđuju ključne garancije za zaštitu manjinskih prava. Među onima koji se odnose na zaštitu kulturne baštine, najvažniji su Zakon o Prizrenu i Zakon o Velikoj Hoči, usvojeni 2012. godine. Ovi zakoni treba da regulišu način na koji se ustanovljuju specijalne zaštićene zone u opštinama Prizren i Orahovac, način na koji se njima upravlja, ali i zaštitu, promovisanje i očuvanje kulturne i verske baštine ovih zona i sprečavanje urbanog razvoja koji bi u budućnosti mogao da utiče na ove lokalitete.


U najkraćem, prema postojećem zakonskom okviru na Kosovu, srpski manastiri i crkve pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i nikakve aktivnosti na tom području nisu moguće bez njene saglasnosti. Kao ilustraciju navodimo članu18.4 nacrta Zakona o Prizrenu, prema kojem će: “Komisija tražiti saglasnost Srpske pravoslavne crkve za bilo kakve aktivnosti koje bi uticale na svojinu Srpske pravoslavne crkve u Istorijskom centru Prizrena u skladu sa Aneksom V Sveobuhvatnog predloga za rešenje statusa i Ustavom.”


Photo2_12092015


Zakonodavstvo versus primena


Kako izgleda, pravi problem srpskog kulturnog nasleđa na Kosovu nije sam pravni okvir, već to što je on usvojen uz međunarodni pritisak i uz veliki otpor. Zakone o Prizrenu i Velikoj Hoči predložila je vlada, a pripremljeni su u saradnji sa Međunarodnom civilnom kancelarijom (MCK). Zajednički su razmatrani u skupštini, a usled međusobne sličnosti, na njih su uloženi slični amandmani i primedbe.


Debata o ova dva zakona odvijala se u okviru dva glavna argumenta. Brojni poslanici kosovske skuštine iz redova vlasti i opozicije, prizrenski i orahovački opštinski funkcioneri i predstavnici lokalnih nevladinih organizacija, videli su ovaj predlog kao “pretnju” Kosovu. Glavni problem u ovim zakonskim predlozima, po njihovom mišljenju, bio je uključivanje predstavnika pravoslavne crkve u opštinske savete za zaštitu kulturne baštine. Druga pitanja koja su pokretana u debate bila su diskriminacija ne-Srba, nesaglasje između ovih predloga i ustava, vlasništvo nad kulturnim nasleđem i međuetnički sukob. Okvir “pretnje” bio je dalje razvijen kroz prikaz Srba i njihove pravoslavne crkve kao neprijatelja i saučesnika u genocidu. Prema tome, pružati zaštitu pravoslavnim objektima i davati posebna upravljačka prava nad njima pravoslavnoj crkvi predstavljeno je kao udar na kosovsku državnost.


Nasuprot tome, predstavnici vlade zalagali su se za usvajanje ovih zakona u ime kosovske nezavisnosti. Argument o nezavisnosti zasnivan je na problemima koje bi potencijalno odbacivanje ovih nacrta zakona donelo na međunarodnom planu. Odbacivanje zakona je stoga viđeno kao prepreka za punu nezavisnost Kosova i njegovo uvažavanje od strane međunarodne zajednice. Rasprava je zahtevala učešće bivšeg premijera Hašima Tačija i ministra Dardana Gašija, koji su podržali usvajanje zakona. Pošto je usvajanje ovih zakona zahtevao Ahtisarijev plan, njihovo odbijanje bi sprečilo puno priznanje Kosova kao nezavisnog i negativno se odrazilo na njegov međunarodni položaj. Usvajanje zakona stoga je predstavljeno kao poslednji uslov za okončanje nadgledane nezavisnosti Kosova.


Premijer Tači, bio je posebno jasan predstavljajući zakone kao poslednju bitku za nezavisnost: “Uveren sam da svi vi volite Kosovo i želite da naša zemlja bude ozbiljna država, da napreduje i da povrh svega, ispuni svoje dužnosti u vidu obaveza preuzetih prema međunarodnoj zajednici.... To je trenutak kada Kosovo pred demokratskim svetom svedoči da smo se konsolidovali kao država, kao institucije i kao građani, i da nastavljamo svoj put potpuno nezavisni“. (Plenarna sednica, 20.04.2012). Poput njega, ministar Dardan Gaši je komentarisao Zakon o Prizrenu na sledeći način: „Ovaj zakon direktno utiče na odnose Republike Kosovo sa njenim prijateljima i saveznicima i budući da je tako, ja vas molim i apelujem na vas da se zakon usvoji u predloženom obliku“ (Plenarna sednica, 20.04.2012).


Pod međunarodnim pritiskom, zakoni su napokon doneti u aprilu 2012. godine, posle bezmalo godinu dana žučnih javnih i skupštinskih rasprava. Međutim, ni tri godine nakon toga, oni se još uvek ne primenjuju. Bez obzira na postojanje inkluzivnog i po manjine povoljnog zakonodavstva, i dalje dolazi do incidenata među kojima su rušenje, krađa i vandalizam nad kulturnim i verskim objektima, posebno nad objektima srpske kulturne baštine a zapaža se kontinuirani nedostatak saradnje između lokalnih vlasti i vlade u sprovođenju ovih zakona. [6] Lokalne prizrenske ili orahovačke vlasti redovno bojkotuju ili zaobilaze sprovođenje ovih zakona.[7] Osnovni problem predstavlja nelegalna gradnja oko zaštićenih lokaliteta, koju često odobravaju same opštinske vlasti.[8] Savet bezbednosti UN takođe je ukazivao na nedovoljnu ograničenu finansijsku i logističku podršku primeni ovih zakona i manjku političke posvećenosti opštinskih vlasti Prizrena i Orahovca[9].


Kosovska-Mitrovica-protest-Unesco-9


Šire implikacije Šta da se radi?


Ukratko, iako su zakoni napokon doneti, to je učinjeno samo zahvaljujući međunarodnom pritisku i uslovljavanjem pune nezavisnosti. Međutim, dok su međunarodni faktori igrali ključnu ulogu u pokretanju i usvajanju ovih zakona, oni nisu bili uspešni u menjanju osećanja i stavova kosovskih Albanaca i njihovog odnosa prema manjinama. Svojevrstan je paradoks da danas strani vojnici štite kulturne i verske spomenike na Kosovu od sopstvenih građana, dok su u vekovima osmanske vlasti istaknute albanske porodice i bratstva iz Metohije/Dukađina štitile Dečane u ratnim vremenima. Ostaje, ipak, da se nadamo da će  s vremenom pitanje srpskog kulturnog nasleđa na Kosovu preći iz sfere suvereniteta u sferu zakona, i odatle zahvatiti i osećanja i stavove svih zajednica na Kosovu.


Šire političke implikacije slučaja UNESKO mogu biti veoma ozbiljne. U Briselu su obe strane stavile potpis na dokument u kom, između ostalog, stoji i to da neće blokirati jedna drugu na putu evropskih integracija.[10] Dok se ovo, strogo uzevši, odnosi na status Kosova u regionalnim i evropskim telima, šire tumačenje bi se moglo rastegnuti tako da obuhvati i međunarodne organizacije uopšte. Međutim, dok se Srbija pomirila, doduše nerado, sa  učešćem Kosova na Olimpijskim igrama u Riju sledeće godine i članstva u nizu sportskih organizacija, čini se da je članstvo u institucijama Ujedinjenih nacija ustanovljeno kao crvena linija za Kosovo. Ovo se posebno odnosi na slučaj UNESKO, koji se tiče crkava i manastira koje imaju veliki simbolički značaj za Srbe. Stoga, iako Briselski sporazum ovim nije formalno prekršen ili raskinut, teško je srpsku kampanju videti kao poboljšanje dobrosusedskih odnosa i podsticanje evropskih integracija. Jednako je teško videti odluku Ustavnog suda Kosova da suspenduje primenu sporazuma o formiranju Zajednice srpskih opština,[11] koja je obnarodovana dan nakom neuspeha u UNESKO-u, kao uzvratne mere. Pošto je formiranje ZSO jedan od temelja Briselskog sporazuma, ovo za posledicu može imati suspenziju čitavog sporazuma, i nekoliko srpskih zvaničnika odmah je ovu odluku opisalo kao povredu Sporazuma i pretnju regionalnoj bezbednosti.[12] Kako izgleda, proces normalizacije odnosa nalazi se na najnižoj tačci još od potpisivanja Sporazuma 2013. godine. Pošto nijedna od strana nema naročite mogućnosti da profitira od trenutnog zastoja, po svemu sudeći uslediće, ponovo, pritisak EU na njih da primene obaveze koje su preuzele Briselskim sporazumom.


[1] Ovaj tekst predstavlja nešto izmenjenu i dopunjenu verziju članka koji su autori objavili na engleskom na Balkans in Europe Policy Blog-u: http://www.suedosteuropa.uni-graz.at/biepag/node/184


[2] http://www.telegraf.rs/vesti/politika/1846032-uzivo-unesko-odlucuje-kakva-ce-sudbina-srpskih-svetinja-biti,

http://www.informer.rs/vesti/politika/40512/UZIVO-VELIKA-POBEDA-SRBIJE-Zavrseno-glasanje-Kosovo-nije-primljeno-u-UNESCO


[3] http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=10&dd=22&nav_category=11&nav_id=1054300


[4] http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=11&dd=10&nav_category=11&nav_id=1061440


[5] Pojam „zajednice“ odnosi se na srpsku, tursku, bošnjačku, aškalijsku, romsku, egipćansku i goransku manjinu. Njegova upotreba je izabrana na Kosovu umesto pojma „etničke manjine“ iz dva razloga: 1) pojam „manjina“ može imati negativne konotacije za manjine (naročito Srbe); 2) sama terminologija ukazuje na jednakost između Albanaca i nealbanskog stanovništva (Toth i Vizi, 2014).


[6] ARRAIZA, J. M. (2014) A Matter of Balance. Cultural Heritage, Property Rights and Inter-Ethnic Relations in Kosovo. Property and Investment in Jus Post Bellum. Clarifying Norms, Principles and Practices. The Hague. https://www.academia.edu/8566507/A_matter_of_balance._Cultural_heritage_property_rights_and_inter-ethnic_relations_in_Kosovo


[7] www.osce.org/kosovo/117276?download=true


[8] EC MA NDRYSHE (2013) Erroneous. An Analysis of Numerous and Continuous Faults in Cultural Heritage. Prishtina: Forum 2015, Kosovo Foundation for Open Society. http://kfos.org/wp-content/uploads/2013/03/Erroneous-ENG.pdf


[9] http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/2014/68


[10] http://www.rts.rs/upload/storyBoxFileData/2013/04/20/3224318/Originalni%20tekst%20Predloga%20sporazuma.pdf


[11] http://www.balkaninsight.com/en/article/kosovo-court-defers-serb-majority-governance-deal-11-10-2015


[12] http://www.alo.rs/dacic-potez-pristine-udarac-dijalogu/17822

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.