Beton br.141
Četvrtak 15. januar 2015.
Piše: Aleksandar Novaković

TRIJUMF NOĆNOG PUZAVCA

Film: Nightcrawler (2014)

Scenario i režija: Dan Gilroy

Uloge: Jake Gyllenhall, Riz Ahmed, Renne Russo, Bill Paxton

We buy things we don’t need with money we don’t have to impress people we don’t like”, Fight Club

 



Čudnovati su putevi Dana Gilroya, holivudskog scenariste u šestoj deceniji života. Nakon loših scenarija za filmove Freejack (1992) (storija o lovcima na glave iz daleke budućnosti u kojoj jednu od glavnih uloga igra Mick Jagger) i Chasers (1994) (dva marinca sprovode lepu plavušu u zatvor…, ne, nije pornić), te pomalo intrigantnog The Fall iz 2006. godine i predvidljivog The Bourne Legacy (2012), niko ne bi očekivao od Gilroya da po prvi put stane iza kamere i po svom scenariju, u 55. godini života, snimi prvoklasni film. No, kako reče legendarni guru mančesterske scene,Tony Wilson: “U Holivudu sve životne drame imaju jedan čin. Mi u Mančesteru radimo stvari drugačije.” Gilroy je, bar po tome što je našao inspiracije i energije za “drugi čin” prekršio sva holivudska pravila, oštro kritikujući manje Holivud a više (neo)liberalni model kapitalizma na kojem dobar deo sveta, pa i sam Holivud, počiva.


Open Road & Bold Films' Presents The New York Premiere of "NIGHTCRAWLER"

Reditelj Dan Gilroy


Tako pratimo Louisa Blooma (Gyllenhall), sitnog kradljivca bakra i drugog građevinskog materijala koji je pravi prototip sledbenika (neo)liberalne ideologije. On počinje kao kriminalac, ali ima “viziju” i “snažno izgrađenu poslovnu etiku” baš kao što su je imali i tajkuni širom sveta (s akcentom na istočnoevropske prostore) koji su, prošavši kroz početnu akumulaciju kapitala, odlučili da postanu legit. Louis Bloom, pritom, "uzima ono što može”, bila u pitanju žičana ograda ili ručni sat premlaćenog čuvara gradilišta. Adrenalin koji mu pumpa kroz mozak mu ne smeta da, još “svež” od pljačke, potraži legalan posao te iste večeri. Štaviše, on ne razume u čemu je problem kad potencijalni poslodavac prepoznaje u njemu kriminalca koji je spreman na sve. Pobogu, pa on je samo radio ono što i ostali – veruje u sebe, u svoje planove za budućnost, u preduzetnički duh, slobodnu inicijativu i agresivno poslovanje. To što je njegovo poslovanje povezano s fizičkom agresivnošću je druga priča.


ANTI – ULYSSES


James Joyce je, 1914. godine, počeo da piše svoje remek-delo “Ulyssesa (Uliksa)”. Njegov junak, Leopold Bloom, provodi jedan dan lutajući Dublinom. On je čovek modernog doba, ni dobar ni loš, aristotelovski rečeno “priličan ljudima”. U Leopoldovom životu postoje usponi i padovi, mržnje, ljubavi, brige s kojim se možemo identifikovati. Sto godina kasnije, njegov prezimenjak (nomen est omen) sličnog imena gamiže “Gradom Anđela” (nightcrawler ili “noćni puzavac” je naziv za stonoge i insekte koje često noću možete videti na pločnicima američkih gradova), menjajući noć za dan. Taj grozničavi, koščati čovek neodređenih godina, bez porekla, podataka o prethodnim vezama, seksualnim sklonostima i bez porodične istorije gotovo i da nema ličnost. Velikih, nepomičnih očiju koje gotovo da ne trepću, bez osećanja, potrebe da se druži i svesti o posledicama svojih postupaka, Louis se teško može računati u ljudska bića. No, on nije demon ili vanzemaljac. Najužasnije kod Louisa Blooma je to što on ne podleže striktnim psihološkim profilima. On nije sociopata ili psihopata već nešto mnogo gore - čovek sveden na želju za posedovanjem. A posedovanje znači kontrolu i moć. Deluje skoro neverovatno da je, za samo jedan vek, čovek postao skoro dehumanizovan. Prešli smo kratak put od Leopolda do Louisa.


Louis tako shvata, dok živi život otpadnika u propalom iznajmljenom stanu, da SAD više nije zemlja velikih poslovnih mogućnosti. Vokabular propovednika američkog sna tu i tamo zafercera u njegovim rečima, ali je istina da zemlja, koja je pre pola veka proizvodila preko 50% svih proizvoda na planeti Zemlji odavno prestala da proizvodi sve što je činilo kičmu njene ekonomije. Nema izvoza bele tehnike, Fordovih automobila, moćnih mlaznjaka, poljoprivrednih proizvoda. Danas se čak i lutke Disneyevih junaka prave u Kini. Čak su i nekad na uspeh osuđeni i građevinski poslovi propali. Setimo se “pucanja balona” na Wall Streetu 2008. godine koje je, zapravo, bilo podstaknuto mahinacijama na tržištu nekretnina.


Jedino što je preostalo SAD je da se zadužuje preko svake mere i, zbog svog ogromnog tržišta, podstrekava potrošnju. Niko ne želi da izgubi tako velikog potrošača, ma koliko taj potrošač dugovao. Na lokalnom nivou, SAD mogu da proizvode samo oružje, zabavne programe i nasilje. Pretvaraju se u društvo koje može da radi uspešno samo dve stvari: da troši i ubija. S obzirom da Bloom nema vojnu predistoriju i nema talenta za pisanje scenarija, preostaje mu industrija nasilja. On pokušava da se, naoružan sitnom DVD kamerom, probije u svet novinara koji snimaju krvave događaje na ulicama LA – ubistva, saobraćajne nesreće, ulične tuče. Što više mrtvih belaca (Latinoamerikanci i Afro-Amerikanci nisu toliko zanimljivi kako za latentno rasističko tržište, tako i za državu) – to bolje. On uspeva da proda svoj snimak saobraćajne nesreće (snimljen previše blizu, skoro fetišistički, kao svojevrsni snuff) minornoj televizijskoj stanici, upoznaje urednicu Ninu Rominu (Russo) koja je “u najboljim godinama” i odlučuje da počne da “razvija” posao. Počinje da stiže prvi na mesto zločina, snima jezive prizore bez trunke osećanja i postaje svojevrsna “zvezda” televizijske stanice. Krv i seks se, zna se, najbolje prodaju.


download

Smrt kao roba, scena iz filma "Nightcrowler"


SEKS I MOĆ


Sve gore navedeno može vas na prvi pogled podsetiti na Travisa Bicklea (Robert De Niro) iz Skorcezeovog Taksiste. Otuđen čovek, pun gneva, bori se protiv surove sredine koja ga okružuje. Pritom se Bickle zaljubljuje u lepu učesnicu kampanje republikanskog kandidata (Cybill Shepherd), baš kao što i Bloom razvija poseban odnos s Ninom. Ali, razlika je više nego očigledna: Bickle je čovek koji pati od PTS-a, on je svestan svoje odljuđenosti, svoje opsednutosti maloletnom prostitutkom (Jodie Foster) i pokušava da se iskupi i dokaže u surovom obračunu sa lokalnim svodnikom. Bloom je, s druge strane, in bloom (u cvatu, prim. aut.), on ne okleva, ne predaje se, a njegova veza s Ninom je na poslovno-fetišističkom nivou.


Naime, razvijajući “posao” uz pomoć svog loše plaćenog pomoćnika i večitog pripravnika Ricka (odličan Riz Ahmed), Bloom je došao u superiornu poziciju  - on može da ucenjuje Nininu televizijsku stanicu, kao i samu Ninu. Kao što reče slavni Irac, Oscar Wilde:  „Everything in the world is about sex except sex. Sex is about power“. I, tu zapravo, i jeste ključ Bloomovog odnosa s Ninom. On pokušava da je odvede na sastanak, objašnjava joj da ga privlače starije žene, ali je stvar u tome da on zna da će, ukoliko ode, Ninina TV stanica izgubiti rejting a Nina posao. Žena koja se približila šezdesetim se, u SAD, ne može nadati, bar s njenom nezavidnom karijerom, uspešnom poslu voditeljke ili producentkinje. Zbog toga je njihov odnos pitanje odnosa moćnika i potčinjene, baš kao što je takav odnos, ali na hijerarhijski višem nivou, kongresmena Underwooda (Kevin Spacey) i mlade novinarke u seriji House Of Cards. No, dok Uderwood poseduje dosta dijaboličnog šarma jednog Ričarda Trećeg, Bloom (ako mu je to pravo ime) je predator bez smisla za humor i samoironiju i kojeg, pritom, ni jednog jedinog trenutka ne grize savest. Ometanje istrage, sabotaža protivničkog kolege, direktna krivica za Rickovu smrt (koju na kraju pretvara u snuff namenjen televizijskoj publici jer, sredstva tj. ljude treba eksploatisati do njihovog poslednjeg daha), samo su jedan deo njegovih nepočinstava. Pritom o Louisu ne znamo ništa osim jedne stvari: zahtevao je da Nina, koja je pristala na seksualne odnose s njim, uradi nešto što ona nikako nije mogla. O čemu je reč? To je Gilroy prepustio bolesnoj mašti samog gledaoca.


taxi-driver-robert-de-niro

Scena iz filma "Taxi driver" (1976)


SVPEPRISUTNO ZLO


Nightcrawler je film koji je, na vizuelnom planu, jednako snažan koliko i na nivou priče. Nervozni pokreti kamere, menjanje formata u toku snimanja, odlično snimljene scene jurnjave kolima koje poseduju količinu ubojitosti u rangu s  onim iz Friedkinovog filma French Connection, metalno-plave i sive boje grada u noći, dinamičnost i ekonomičnost rešenja Roberta Elswita (There Will Be Blood, Michael Clayton, Boogie Nights) čine ovaj film dovoljno intrigantnim da na nivou akcije, koja prati bizarnu storiju, privuku i širu publiku. No, dva osnovna temelja filma su (oba za Oskara): Gyllenhallova gluma i Gilroyev originalni scenario, u kojem je, kao i u filmu, namerno ostavljeno nedorečenim osnovno pitanje: Kako je Bloom uopšte uspeo da se “ugura” u televizijsku kuću?


Dakle, za Blooma svako ko ga upozna može, u roku od desetak sekundi, zaključiti da s njim „nešto nije u redu“. Ili ga oterati nakon prvog jezivog snimka koji ne sme da se emituje na televiziji. Izgubiti nerve zbog njegovog agresivnog i tvrdoglavog stava i opsovati ga. Očekivao sam, gledajući film, da barem jedan član redakcije gnevno protestuje protiv ustupanja mesta jednom „noćnom gmazu“ kakav je Bloom. Ali, to se ne dešava. Zašto svi ti, „dobri i obični ljudi“ ne reaguju? Zašto puštaju Bloma da ih navodi u svom pravcu? Zbog toga što on, ma kako neobično izgledao, govori ono čemu su novinari učeni, ono što slušaju svakog dana – biznis je jedino bitan. Rejting, reklame, novac od sponzora. Ako treba da gazimo preko leševa da bismo stigli do cilja (i usput snimimo i dobro unovčimo ta tela preko kojih grabimo), mi ćemo to i uraditi. Ubij ili budi ubijen, tako su nas učili. I mi u to verujemo, mi, obični ljudi. Ili nemamo nikakav stav. Pre blizu četrdeset godina snimljen je proročanski film Network u kojem je, kroz kritiku medijske i plutokratske diktature, najavljeno vreme u kojem će se  necenzurisani snimci puni krvavih prizora puštati na televiziji u udarnom terminu, što je u ono vreme bilo nezamislivo. Danas su mediji spremni za novog Firera, ovaj put naoružanog ne tenkovima i „štukama“, već optičkim kablom.


Medijska industrija je jedna od retkih još vitalnih američkih privrednih delatnosti i, kao takva, oslanja se na ono što vidimo svakog jutra kad otvorimo tabloide – seks i smrt. I ništa više ne postoji osim toga. I malo sporta. Ako tako posmatramo stvari, zaboravimo ludački sjaj u njegovim očima, sklopimo oči i samo ga saslušamo, Bloomove reči su itekako logične. Zašto? Jer je on otelotvorenje filozofije (neo)liberalnog kapitalizma, njegova esencija i njegov demon. A šta on poručuje? Ne postoje moralni zakoni koji stoje iznad zakona tržišta. Nikad i nisu stajali iznad trgovine otkad je sveta i veka, ali su danas sve maske pale. Sve ima svoju težinu, pa samim tim i cenu. Tako, u filmu, i snimak masakrirane porodice. Koliko? Pedeset hiljada dolara. A Bloomov posao se širi. Kao i nasilje po Los Angelesu. Kamioni s najboljom savremenom opremom, pod budnim okom Velikog Demijurga, kruže kao lešinari. Što će tih kamiona biti više, to će ljudi na ulicama biti sve manje. Čista računica.

AntiCement arhiva

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.