SVAKODNEVICA HOROR PRIČE
Marija Pavlović: Horor priče svakodnevice (Matica srpska, 2015)
U okviru edicije „Prva knjiga“ Matice srpske pojavila se zbirka Horor priče svakodnevice Marije Pavlović i čini mi se zavredila mnogo više pažnje nego što je do sada dobila. U knjizi od sedam priča, autorka nam u svakoj ponaosob predstavlja po jedan od sedam smrtnih grehova i po jednog od sedam prinčeva pakla iz tradicije hrišćanske demonologije. Kroz tekstove sa izrazitom intertekstualnim vezama sa filmom, književnošću, popularnom kulturom itd. Marija Pavlović nam nudi sedam posebnih pripovetki, koje su svojim sadržajem smeštene u savremenoj zbilji i referišu na recentne događaje. Osim ove niti, od sedam grehova i sedam prinčeva pakla, koja ide kroz celu zbirku, pripovetke nisu ničim drugim direktno povezane. Pored toga što se autorka nominalno odredila za horor žanr, činjenica je da je to uradila prevazilazeći ga te približavajući ga književnosti imaginarnog, koja naspram literature koja prevashodno ima za cilj podražavanje realnosti, koristi mogućnosti koja ova književna vrsta nudi: u kojoj se slika sveta udaljava od banalne svakodnevice. Međutim, tim udaljavanjem autorka nas nije odvela u čudesnost nekakvog alternativnog sveta bajke, skandaloznost fanstastične neobičnosti ili slično, već nam je približila našu svakodnevicu sa svim svojim antagonizmima i društvnim stranputicama.
U pričama se obilato koriste intertekstualne veze: „Lucifer – Poznati kao: Jutarnja zvezda, Mefisto, Gospodar Pakla, Zvezda Danica, Lučonoša, Venera, Pali Anđeo, Đavo, Sotona, Matora Zmija, Azazel itd“. Budući da svaka priča počinje uvodom koji je posvećen po jednom od prinčeva pakla, te da svaki od njih po nekoj automatskoj praksi odgovara jednom od sedam smrtnih grehova, mogli bismo zaključiti da nam je Pavlovićeva svakom pričom predstavila po jedan od horora smrtnih grehova. Levijatan (zavist), Lucifer (ponos), Belzebub (proždrljivost), Asmodej (požuda), Belfegor (taština i lenjost), Satana (bes), Mamon (pohlepa) ekvivalenti su sedam arhanđela, sedam najviših demona u paklu, koji predstavljaju ništa drugo do svet naracije i metanaracije u kome sami živimo. Komunikacija sa imaginarnim koju nam autorka nameće nije puka desakralizacija judeohrišćanske dogme, niti je pokušaj uspostavljanja transcedentnog koda takve komunikacije. Pre bi se reklo da konstantnim intervencijama, pominjanjem poznatih savremenih ličnosti iz sfere pop kulture (npr. Cold War Kids) te iz našeg političkog života (npr. Dačića), spisateljica nam pokušava reći nešto više o našem svetu kao o simulakrumu.
U toj komunikaciji po vertikali i horizontali, od spiska jezuita Petera Binsfilda, hrišćanske dogme, do Hjua Hefnera i TV dnevnika, Pavlovićeva pakao smešta u naš svet, među nama samima, u fiktnivnoj sprezi realnog i imaginarnog, u superpoziciji svih slojeva pojavne realnosti. U priči „Invidia – zavist“ paralelno sa pričom o metamorfozi jednog čoveka u biljku, na desnoj margini strane smešten je tok Lorkinih stihova „Romanse mesečarke“, koja je zapravo poznata po stihu Zeleno, volim te zeleno. Tok radnje u priči skladan je stihovima, pa se priča i pesma u međusobnoj komunikaciji ogledaju, tako što uspostavljaju sadržinsku korespodenciju, što pored zanimljivog književnog postupka autorke pokazuje i isprepletenost imaginarnog, pesničkog ali i „zavisti“ kao konstantne kategorije realnog sveta. U priči „Mantis regiosa“, veoma je zanimljiv uvod i paralela između Asmodeja (požude) i porno glumca sa umetničkim imenom Ass Mode. U priči u kojoj nevidljivi serijski ubica i silovatelj namešta tragove koji policiju vode do „nevinog“ oca Makarija, autorka je čitaocu pružila podosta formativnih vratolomija u pripovedanju. U fusnoti na samom početku pripovetke možemo zabeležiti obraćanje autora pripovedaču, pripovedača autoru, njih dvojice (ili njih dve) čitaocu, te obraćanje autora samom sebi. Vidljive su autoreferencijalne intervencije pripovedača na stil pisanja, a nevidljivi (doslovno nevidljivi) protagonista u priči svojim postupcima i mestima pojavljivanja apostrofira savremeni društveni kontekst u Srbiji i njegove specifičnosti. („Čudan akcenat spikera na vestima“, stanje u srpskom fudbalu itd).
Posebno je simptomatična uloga popa Makarija u priči: „Dok je rutinski izgovarao ove reči tokom molitve, glasom oblikovanim godinama, provedenim na studijama bogoslovije, koji je svojom frekvencijom menjao strukturu kristala vode praveći tako svetu vodicu, pop Makarije razmišljao je o bogougodnom jutru koje će mu omogućiti da provoza svoj novi motor Yamaha Stratoliner Deluxe“ (46). Autorka nam pored metaforičnih opaski na račun srpskog fudbala, javnih funkcija, jezika, trivijalnosti popularnih detektivskih serija, u liku popa Makarija implicira i ulogu crkve u današnjem društvu. U priči se prožimaju različiti protagonisti, pored navedenih tu su i detektivi Bogoljub Popović i Nevena Jovanović, ali i različite priče tako što imamo jednu o ubijenim devojkama, drugu, dokumentarnu priču o bogomoljci koja se do samog kraja proteže u pozadini fabule. Radnja se završava tragičnom smrću popa Makarija u saobrćajnoj nesreći, upravo na pomenutom motoru, uz opasku pripovedača da nema milosti za protagoniste, makar bili i nevini. U ovu kratku fabulu (ipak po broju stranica najveća priča u zbirci) Marija Pavlović je utkala vidljive reference na crkvu, feminizam, popularnu kulturu u kontekstu naše svakodnevice, te u ironičnom i autoironičnom tonu sve to problematizovala.
Značajan element knjige jeste i jasan i povrh svega probojan osvrt na savremeno društvo. U tom smislu čini se najmarkantnija pripovetka „Rapid Eye Movement“, u kojoj je kritika sistema izričita i učinkovita. Po uzoru na Šamisovog Petra Šlemila koji je prodao svoju senku vragu, protagonistkinja priče prodaje svoje snove svome đavolu, ili ujaku (Semu, prim. autora), na prvi pogled bezazlenom čikici, koji joj za uzvrat materijalizuje nekretninske i ostale novčane želje. Pavlovićeva se ovde vešto igra rečima, sa Euro umesto Eye, čijim rapidnim pokretima (Eura) dakle, isplivava opasno povodljiva moć novca. Sve je to autorka upakovala u metaforu poznate igre Monopol, čime je raskrinkala „ja imam san“ rečenicom „koliko koštaju vaši snovi“, ali je jasno ukazala na genralnu spekulativnost „Wall street realnosti“ diktirane kroz izvornu spekulativnost novca kao takvog. Pored opasnosti da metaforom o snu i Monopolu ova priča uđe u trivijalno, patetično i pohabano naravoučenije, autorka je ipak uspela da se vešto izvuče, upravo rečenicom „Koliko koštaju tvoji snovi?“, čime se ne apostrofira visina cene, već karakter samih snova.
Horor je odlično oruđe za politički i društveni komentar
Sa stanovišta narativne pozicije, Pavlovićeva je pokazala kreativnost u upotrebi heteroglosije („Mantis regiosa“), fokalizacije, te je dovitljivim „didaskalijskim“ opaskama obogatila tekst. Rečenice su jasne ali i bremenite intertekstualnim semantičkim čvorovima, koji nas odvezivanjem vode u široki dijapazon interesovanja autorke. Međutim, te česte intertekstualne intervencije katkad odvlače pažnju sa sadržaja, pa spoljne reference postaju sam sadržaj i cilj za sebe. Pored ovoga, vidljive su neke postmodernističke namere autorke, prevashodno u osporavanju pripovednih „institucija“ odnosno konvencija u pisanju, i korišćenje naracije u kojoj autor i pripovedač mešaju svoje funkcije. O stilu se može još primetiti da se rečenice ne karakterišu izrazitom ritmičnom i melodijskom linijom, dok se sugestivnost govora neretko pojačava dosetljivim i kreativnim komparacijama a ne naročitom leksikom.
Poznato je da se horor kao žanr neretko smatra najinfantilnijim, premda se bavi jednom bitnom karakteristikom živih bića – strahom. Upravo to je osnovna funkcija horora, da izazove strah, teskobu, neprijatnost. Čini se ipak da je ova zbirka odolela opasnosti da zagazi u more petparačkih štiva, te se stiče utisak da se Marija Pavlović hrabro uhvatila u koštac sa ovakvim žanrom, jer pored prednosti koje on nosi („horor je odlično oruđe za politički i društveni komentar“), takođe je pogodno tle za trivijalizaciju i igru sitnim i površnim ljudskim reakcijama, kao i za komercijalizaciju (sad uveliko medijski prisutnog) opšteg lingvističkog i fizičkog sadizma publikuma. Međutim, mlada spisateljica je upotrebila kao oruđe u svojoj formi i sadržaju latentni i naslućeni strah umesto eksplicitnog, te izvrsnim intervencijama u naraciji i crnim humorom dočarala sumornost zbilje. Tako se izopštila iz gomile skribomanskih zanesenjaka, pružila nam inventivno štivo, koje umesto lakog zadovoljstva (knjige za plažu) pruža mogućnost kognitivne zaokupljenosti – u društvu u kom je implicitna deviza „uradi, nemoj misliti“.