"Ne postoji europski narod. Ne postoji jedna i sveobuhvatna zajednica kulture i tradicije (...) nego barem četiri: sjeverno-protestantska, rimsko-katolička, grčko-ortodoksna i muslimansko-osmanska. Ne postoji samo jedan jezik, ima ih na desetke. Riječ "država" za Talijane je nešto posve drukčije nego za Britance. Političke su kulture kilometrima udaljene jedna od druge. (...) A povrh svega: u Europi ima jako malo zajedničkog povijesnog iskustva. (...) Ona, za razliku od Sjedinjenih Država, još nema zajedničku priču", piše nizozemski novinar, publicist i povjesničar Geert Mak u epilogu monumentalne knjige naslovljene U Europi, s podnaslovom Putovanje kroz dvadeseto stoljeće. U devet stotina stranica dugačak povijesni putopis stale su tisuće kilometara, deseci sudbina, više od sto godina i čitav kontinent. Koncept je naizgled jednostavan: kao novinar dnevnog lista NRC Handelsblad, Mak je čitavu 1999. godinu obilazio Europu, pri čemu je posjećivao ključna mjesta i evocirao događaje presudne za razdoblje čiju srž je britanski povjesničar Eric Hobsbawm nazvao "dobom ekstrema". Svako od dvanaest poglavlja knjige obuhvaća jedan povijesni period prošlog stoljeća i ujedno odgovara jednom mjesecu autorovog putovanja, tijekom kojeg je pokušao napraviti paradoksalni poduhvat: ispripovjedati baš ono za što je ustvrdio da ne postoji - zajedničku europsku priču. "Svjetski poredak dvadesetog stoljeća - ukoliko se može govoriti o 'poretku' - zauvijek je nestao", piše Mak. No zatim dodaje - "Jedino: Berlin se nikada ne može shvatiti bez Versaillesa, London bez Münchena, Vichy bez Verduna, Moskva bez Staljingrada, Bonn bez Dresdena, Vásárosbéc bez Jalte, Amsterdam bez Auschwitza".

Geografsko-istorijska promenada

Rekonstrukcija živog tkiva prošlosti započinje s Belle Époque, varavom idilom prije Prvog svjetskog rata u kojoj su udareni temelji našeg svijeta. Autor uz pomoć Baedekerovog vodiča iz 1896. traži u današnjem Parizu tragove "glavnog grada devetnaestog stoljeća", kako je francusku metropolu nazvao Walter Benjamin. Pariz tada, piše Mak, to su pučani na bulevarima i bogatuni u palačama, to je velebna Svjetska izložba iz 1900. godine, ali Pariz je - kroz antisemitski proces kapetanu Dreyfusu – i najava sramne budućnosti. To suđenje bila je, kaže povjesničarka Barbara Tuchman, ništa manje nego „samrtna borba staroga svijeta“, tijekom koje je Zola pišući slavni J'accuse pružio uzor modernog intelektualnog angažmana, a ogroman broj novinara zapalio neviđeni interes čitave Europe porodivši pritom novu, dotad nepoznatu silu, takozvano „javno mnijenje“. Jedan od njih je i dopisnik bečkih novina Teodor Herzl, koji, prestravljen mržnjom pariške rulje, piše traktat pod nazivom Der Judenstaat, stvarajući idejni temelj cionizma. U Londonu, pak, umire kraljica Viktorija. Na pogrebu "bake Europe" zajedno tuguju njeni unuci, među njima ruski car, od milja zvan "Nicky" te njegov njemački bratić "Willy", taj - citira autor Churchilla - "nepromišljeni turist koji je bacio cigaretu na ulaz u skladište municije u koje se Europa pretvorila". Istovremeno bukti sufražetska borba: na uspješnim napadima ženskoj gerili pozavidjele bi brojne terorističke organizacije. Bombašice uništavaju niz vlakova i vilu budućeg premijera Davida Lloyda George te podmeću duži niz požara. Što se Berlina tiče, tadašnji „Chicago u Europi“ – piše Mak – buja od imigranata; wilhemovski kič i srce uniformama opsjednute "prve moderne vojnoindustrijske države na svijetu", grad u kojem je na prijelazu stoljeća izlazilo šezdeset dnevnih listova i koji je inspirirao Fritza Langa za briljantni nijemi klasik Metropolis, dok je Oswald Spengler prijestolnicu Reicha okrstio jednostavno „babilonskom kurvom“. Nešto južnije traje slatkasta degeneracija Beča. U glavnom gradu Musilove Kakanije u isto vrijeme vladaju zaostalost i nevjerojatan intelektualni život, za razliku od danas, kada, uslijed dojma posvemašnje dosade, autor ne može zamisliti da se „u njemu još vodi ljubav“. S jedne strane Freud, Wittgenstein, Karl Kraus i Gustav Mahler, a s druge iz bečkih birtija te ustiju gradonačelnika Karla Luegera gmiže beštija antisemitizma, zarazivši usput mladog boema po imenu Hitler. Konačno, sarajevskog 28. lipnja Gavrilo Princip s dva pucnja daje znak za početak kontinentalnog klanja.

Besmisleno je nabrajati stotinjak mjesta koja je autor posjetio, od Staljingrada i Helsinkija do Srebrenice i Guernice, a jedva da je i vrlo okvirno moguće skicirati o čemu sve piše oživljujući stoljeće iznimno gustog vremena. Radi se o izvanredno impresivnom bricolageu reportaže i povijesno-političke esejistike. Mak često bez komentara prepušta riječ sudionicima opisivanih događaja pa čitave fragmente knjige čine svjedočenja unuka njemačkog cara Wilhelma Karla, talijanskog antifašista Vittoria Foe, časnika Wehrmachta koji je primio vijest o padu Staljingrada Winricha Behra, poljskog komunista Władeka Matwina i brojnih drugih. Osim toga, autor je tijekom putovanja razgovarao s ogromnim brojem živih očevidaca prošlog stoljeća, od britanskih ratnih veterana preko potomka likova romana Virginie Woolf ili nizozemskog radnika koji 1948. emigrira u komunističku Čehoslovačku pa do slavnog novosadskog režisera Želimira Žilnika. Pri tome ovaj enciklopedični putopis sadržava popis literature s preko četiri stotine jedinica - povijesnih, socioloških i filozofskih knjiga, dnevnika takozvanih "običnih" ljudi, raznovrsnih tekstova poznatih i nepoznatih autora, memoara, anonimnih bilježaka, davno natipkanih novinarskih tekstova i provincijskih sudskih arhiva. Djelo "U Europi", kaže pisac, "odražava rad velikog broja (...) kroničara, dugačak niz živih i mrtvih". Ova je knjiga fascinantna polifonijska zbirka bezbrojnih glasova, od kojih mnogi progovaraju tek o sirovoj želji za preživljavanjem. Kako je u intervjuu s autorom kazao novinar Tihomir Ponoš, „doživljaj čitanja knjige je da ste putovali od jedne do druge masovne grobnice“. Da ogroman broj stranica knjige zauzimaju opisi ratnih ili mirnodopskih pokolja uopće nije čudno: samo tijekom šest godina Drugog svjetskog rata u Europi je svakog dana ubijeno dvadeset tisuća ljudi. Pišući o Holokaustu, autor iskazuje poštovanje narodima poput Talijana ili Danaca koji su masovno spašavali Židove; s druge strane, tolerantni Amsterdamci su, uz minimalno nacističko sudjelovanje, golemu većinu deportirali u vlastitoj režiji. Ljudska bijeda ogleda se u činjenici da su razlozi za prokazivanje Židova uglavnom bili ljubomora ili sitna ekonomska korist; kod nas je to najbolje sažeo Viktor Ivančić otprilike slijedećim riječima: „Dereš se o domovini, a zapravo misliš na nešto dvosobno ili trosobno“.

Evropska povest otpora i solidarnosti

Istina stoljeća često je posve suprotna od one koja se uči u službenoj povijesti; mnogi od Makovih glasova tako su glasovi otpora, poput Francuza i Nijemaca koji u rovovima zajedno pjevaju Internacionalu praveći se da pucaju jedni na druge, njemačkih vojnika koji na vagone ispisuju natpis Wilhelm i sinovi – stoka za klanje ili stotina pobunjenika strijeljanih zato što su odbili ratovati. U Europi sadržava mnogo urbanističke povijesti, ali autor, uz palače, perivoje i bogataše londonskog Citya ne zaboravlja ni najniže klase, one čiji je društveni položaj sjajno iskazala Defoova Moll Flanders riječima da je „veći zločin biti siromašan nego li kriminalac u 'običnom' smislu“. Kako su Europljani, osim kulturnih ili političkih bića, ipak i životinje, Mak piše i o ulicama „posutim ljudskim izmetom“ te pruskom činovniku, koji je stanovnicima nezadovoljnim nedostatkom javnih zahoda odgovorio da je za „prosječnu stolicu potrebno 3-4 minute“. Kontrapovijesti, male i osobne priče utkane u formativne historijske događaje čine jednu os Makovog višeslojnog pripovjedanja; drugu, pak, čini stalno traženje znakova prošlog vremena u sadašnjosti. "Putovanje kroz Europu svih tih mjeseci djelovalo je poput ljuštenja starih slojeva boje", kaže autor, a u njegovoj se knjizi sam kontinent razotkriva kao gigantski palimpsest čiji su slojevi beskonačno puta bezobzirno promiješani, poput židovskih nadgrobnih spomenika iz Vilniusa koji su nakon 1945. godine "korišteni kao stepenice za novu Sindikalnu dvoranu". Prvenstveno, ali ne isključivo zainteresiran za povijest i politiku, Mak piše i o kontrakulturi šezdesetih, na primjer, nizozemskim provosima i berlinskoj Komuni 1 te dramatičnim promjenama kulture življenja i konzumerizmu, odnosno otvaranju „vrata raja, raja skutera, električnih miksera, automobila i televizije“.

Istančanog osjećaja za moć detalja, autor donosi imena istanbulskih uličica, poput „Sokaka kokoši koja ne može letjeti“ ili „Drvoreda oštrodlake brade“; za postarije Kijevljane, izgubljene u postsovjetskoj tranziciji, zamjetit će da izgledaju poput „ljudi koji su izašli na krivoj postaji, pa sada začuđeno gledaju oko sebe, zaključujući da ovdje ne žele biti“, dok mu novokapitalistička Moskva izgleda poput „kuće nakon rastave braka“, a priču o prvom svjetskom ratu započeti bezbrižnim, suncem okupanim popodnevima mladog Turka. Od ekspresionističkih vizija u smog uronjenog Londona, preko ustanika Varšavskog geta, „gotovo bez iznimke zaljubljenih“, do dvanaestgodišnje sovjetske djevojčice koja povodom Staljinove smrti uzalud pokušava plakati, Mak pripovjeda vrhunskim novinarskim, ali u isto vrijeme snažnim poetskim stilom, bez patetike, ponekad šaljivo, s doziranom ironijom. U ovoj, strahopoštovanja vrijednoj, epopeji stoljeće protječe pred očima kao na filmu, pa nije čudno da je po knjizi snimljena i dokumentarna serija, prikazana i na HRT-u. Osim što je putopis, kao žanr, oduvijek bio na rubu književnog interesa, kod nas je posljednjih godina zavladala inflacija banalnih putopisa i još banalnijih slave željnih putopisaca. Svojevremeno je hijerarhijsku podređenost putopisa romanu Matko Peić nazvao, ni manje ni više nego – skandaloznom. Knjiga U Europi dobar je povod da se barem razmisli o takvom vrednovanju, bez ulaženja u njegove opravdane razloge, a u najmanju je ruku podsjetnik da se i u ovom žanru mogu pisati i pišu blistava, zaista prvorazredna remek-djela; gotovo možemo reći – majka svih putopisa. Ipak, treba napomenuti da je riječ o samo jednoj žanrovskoj podvrsti.. U Europi će, moguće, nezainteresiranima za povijest biti pomalo suhoparno i jednostavno preglomazno; uz to, sasvim su mogući sjajni, premda posve drugačiji putopisi.

Previdi i površnosti 

Nelagodan je osjećaj poduhvatu poput ovoga tražiti mane, no iskrenosti radi treba reći da Makov pristup postjugoslavenskim ratovima – inače jedini dio knjige koji se odnosi na naše prostore - podsjeća na klasičnu zapadnjačku nehajnost, da ne kažemo nešto gore: kako drugačije protumačiti činjenicu da je balkanska etnička čišćenja objasnio „baštinom nacionalsocijalizma“, a protuzapadnjaštvo Tuđmanovog i Miloševićevog režima „ostatkom panslavizma“? Promašaj tim neugodniji što čitatelja dovodi u napast da se upita što još u djelu ne odgovara stvarnosti. U oči upada i epilog u kojem se budućnost Europe i Europske unije doima mnogo optimističnije nego li danas, a rečenice o gospodarskom napretku i prosperitetu Italije u današnjem se trenutku doimaju kao s drugog kontinenta. Problem uglavnom nije u Maku – koji u tom poglavlju kritizira nesavršenosti Unije, između ostalog i neograničeno povjerenje u tržište te integraciju temeljenu na kapitalu – nego u činjenici da je epilog napisan 2007. godine. U međuvremenu je Europa zapala u toliku krizu da nam se čini kao da govori o drugom kontinentu, što nisu predvidjeli ni ekonomisti nagrađivani Nobelovim nagradama, pa bi kritizirati pisca s vremenske distance bilo glupo. S druge strane, niz je autora već odavno upozoravao da ovaj ekonomski model vodi ravno u propast, a ostaje i dojam da je Mak više značenja trebao pridati ekonomskoj katastrofi koja je tijekom tranzicije zadesila velik broj stanovnika bivših socijalističkih zemalja, gotovo čitavu istočnu polovicu Europe. Ipak, smisao ovog djela nikad nije ni bio dati historijsku analizu sadašnjeg ekonomskog stanja, dok bi diskvalificirati knjigu ovolikog zamaha zbog par nespretnih ili ne baš sasvim točnih tvrdnji bilo, u najmanju ruku, nepošteno. Geert Mak svoju je namjeru da ispriča nemoguće – europsku priču prošlog stoljeća – ispunio maestralno.

                                                                      (tekst je objavljen u časopisu Zarez)