Kako se kalila samostalnost
Elena Ferante Moja genijalna prijateljica (Booka, 2016., drugo izdanje).
Tu (pseudo?) (autobiografsku?) tetralogiju Elene Ferante pojedini panegirički iskazi sa korica srpskog izdanja izdvajaju kao nešto „dosad neviđeno“ u okvirima (ni manje ni više nego) svetske književnosti. Šta li bi ta „radikalna novina“ mogla da bude? Istina, rečeno bez ironije, atipično je i neobično oblikovan odnos između naratorke Lenu (nadimak od imena Elena) i Lile (nadimak od imena Rafaela), njene veoma specifične prijateljice. U knjizi Moja genijalna prijateljica to je odnos svesne podređenosti i dobrovoljnog potčinjavanja. I eto dileme: kako je moguće da pojam prijateljstva sadrži i trun nekakve dominacije, zar tu jedno drugo ne isključuje? Odgovor je potvrdan, pa ipak nije nesuvislo odnos Lenu i Lile imenovati prijateljstvom. Specifičnost ovog odnosa ima više momenata. Budući da je pripovedanje u prvom licu i dato „u modu“ eksplicitne iskrenosti pouzdane naratorke, kao na dlanu nam se nudi naratorkina intima, njene dileme, zamisli, osećanja pogođenosti, zavisti i ogorčenosti, osećanja praznine, uspeha i emocionalne ispunjenosti.
Otuda je prvi momenat specifičnosti prijateljstva ova dva lika u tome da nam naracija otkriva da naratorka sebe vidi inferiornom u svakom pogledu u odnosu na svoju prijateljicu:
- najpre u intelektualnom, iako je naratorka ta koja nastavlja da se školuje i postiže uspeh u školi a ne Lila,
- potom u pogledu fizičkog izgleda (Lila sporije sazreva, ali u periodu rane adolescencije njen izgled privlači pažnju nekoliko najviđenijih momaka „u rejonu“, kao i sasvim nepoznatih ljudi),
- na kraju i u pogledu socijalnog statusa (Lila se udaje jako mlada, sa 16 godina, za imućnijeg Stefana, sina famoznog don Akilea, vlasnika delikatesne radnje. Stefan joj kupuje novu odeću i nakit, ali i stan koji se nalazi izvan njihovog siromašnog kraja, u novoj i moderno opremljenoj zgradi).
Ipak, inferiornost koju oseća Lenu zasniva se na nečemu što naslov romana ističe, na iskri ili klici izuzetnosti koju Lila prirodno poseduje. Ta se izuzetnost ispoljava u rešavanju matematičkih zadataka u školi, u učenju latinskog i grčkog jezika, u inicijativi da sa bratom i ocem naprave modele cipela Čerulo za muškarce i žene, konstantno savladavajući njihov a posebno skoro nesalomiv očev otpor i omalovažavanje njene ideje. Čini se da je Lilin najjači koren izuzetnosti u snazi njene volje i tvrdoglavoj odlučnosti, koja joj pribavlja poštovanje svih. Štaviše, snaga te volje ispoljava se na tradicionalan muški način, upotrebom sile i rešenošću da, ako zatreba, svoju čast brani i obućarskim nožem, koji poteže na jednog od nasilnika, Marčela, svog potonjeg udvarača. Naratorki je Lila u intelektualnom ili obrazovnom smislu prekopotrebna kao podstrek: da bolje uči, da se više trudi i da se takmiči, mada ponajviše stoga što su Liline ideje inovativne, prematuralno zrele, one koje Eleni, nakon što ih usvoji i primeni, donose uspeh u školi. Na neki način, iako to više slutimo nego što pouzdano možemo da tvrdimo zbog naratološke strukture romana, i Lili je Elena neophodna jer, čini se, Lila uči ne stoga da bi intelektualno napredovala (njeni roditelji je nisu poslali u srednju školu), već da bi pokazala sebi da to može, potencijalno i stoga da bi demonstrirala koliko je ispred svih drugih.
Treba reći da je psihološka složenost likova, posebno ženskih, visoka vrednost romana Elene Ferante, romana koji ne podilazi, ne teži da ulepšava lokalne prilike i običaje, mada ne ide ni u naturalističku konfliktno-subverzivnu tragičnost. Naporedo sa složenošću likova, narativ ovog romana ne teži ni tome da svoje noseće likove, dve mlade prijateljice, učini simpatičnim. Naprotiv, njihove mane i nedoslednosti nisu sakrivene ili relativizovane, niti je njihovo ponašanje lišeno nepovoljnog uticaja sredine, patrijarhalne sirovosti i socijalnih neprilika u kojima žive. Elena i Rafaela tako nisu oblikovane kao heroine, već su u mnogočemu prosečne malograđanke i pokorne žrtve muške vlasti.
Lila oličava dva optimalna modela individualnog uspeha, ali je nijedan ne dovodi do potpunog uspeha (postizanje samostalnosti i slobode). U tome je druga vrednost ovog romana Elene Ferante. Moja genijalna prijateljica je roman o nasilnoj vlasti nad ženama. Tom nasilju Lila ne može da stane na kraj ni privatnom preduzetničkom inicijativom (dizajniranje i izrada muških i ženskih modnih cipela), niti na tradicionalan način, dobrom udajom, koja će joj omogućiti bolji život u civilizovanijem miljeu. Iako je obasipa poklonima i pažnjom, njen nenasilni muž joj posredno stavlja do znanja da njime ne rukovode emocije ni obećanja data svojoj supruzi, već goli poslovni interes, u koji, u delimičnoj meri, spada i njihovo venčanje. Tako će se na njihovom venčanju, na muževljev poziv, pojaviti i Lili omrznuti Marčelo, iako je Lila izričito od svog muža tražila da se to Marčelu onemogući i ako bi se usudio da dođe. Štaviše roman Elene Ferante se završava jednim upečatljivim čehovljevskim detaljem. Cipele koje su Lila i njen brat izradili kao egzemplarni model da bi ubedili oca da pokrenu porodičnu manufakturu, koje je kupio Stefan, Lila će ugledati na Marčelovim stopalima. Iako nevelikog finansijskog, ovaj par cipela za Lilu ima veliki simbolički i emocionalni značaj. Tako Ferante svojoj junakinji priređuje razočarenje u momentu njenog ličnog trijumfa.
Treća vrednost romana Moja genijalna prijateljica je u tome što dosta detaljno i upečatljivo slika izazov koji kapitalizam izlaže pred zatočnike oskudnog života na gradskoj periferiji, inficirajući ga fatamorganama bogatstva i moći. Tim fatamorganama podleći će većina likova, ako ne i svi, uključujući dve junakinje Elene Ferante, Elena i Lila, bez obzira na to što u tome što one čine, samoinicijativno ili po inerciji (Elenina edukacija, kreativnost i udaja Rafaele), možemo videti pre svega sredstvo za bekstvo od potčinjenosti i porodičnog nasilja, a ne toliko povlađivanje opčinjenosti materijalnim bogatstvom. Kapitalizam 50-ih generiše socijalne i obrazovne razlike, koje se ispoljavaju i kroz statusne razlike između govornika na napolitanskom dijalektu (neobrazovani i siromašni) i onih koji koriste italijanski književni jezik (obrazovani i bolje stojeći).
Četvrta osobina, ne nužno posebna vrednost ovog romana, jeste njegova podesnost za čitanje iz ugla kulturnih studija, za socio-kulturno iščitavanje načina života niže klase i radništva u Napulju tokom šeste decenije dvadesetog veka. Iz drugog plana naracije naziru se političke ideje, u prvom je imperativ običaja koji diktira osvetu i nasilje u navodnoj odbrani časti sestre, devojke ili žene, kao i proces sazrevanja junakinja. Erotska radoznalost i prve seksualne aktivnosti glavnih junakinja deluju dosta naivno, ignorantno i izložene su brojnim restrikcijama. Za današnje generacije istog kulturnog kruga takva čednost može da deluje neverovatno i neshvatljivo, kao da potiče iz dalekog doba a ne iz poratnog perioda, u poređenju sa današnjom relaksiranom raskalašnošću.
Elena Ferante ili razotkrivanje vladavine muškaraca ispod mediteranske razglednice.