Beton br.142
Sreda 27. novembar 2013.
Piše: Saša Ćirić

ANATOMIJA JEDNE LEGENDE

Mihael Martens: U potrazi za junakom (Clio, 2013)

 

 

Mihael (Michael) Martens (1973., Hamburg) je nemački novinar, dopisnik FAZ-a iz Istambula od 2009. Od 1995. do 2000. je radio kao urednik listova nemačke manjine u Rusiji, potom u FAZ-u dve godine pratio zbivanja u Zajednici nezavisnih država i Avganistanu, da bi narednih sedam proveo u Beogradu kao dopisnik za Balkan.

 

U potrazi za junakom Mihaela Martensa (u originalu: Heldensuche) je atipična knjiga i u okviru publicistike. Njenu osnovu čini dosledno sprovedena metoda istraživačkog novinarstva koja teži da sklopi „priču o vojniku koji nije hteo da ubije“, kako glasi i njen podnaslov, i organizuje je kroz ukrštaj detektivskog romana i road movie-a. Autor, novinar-istraživač, neumorno šparta po Srbiji i Nemačkoj intervjuišući sagovornike koji mu mogu osvetliti delove priče o Jozefu Šulcu, vojniku nacističkog Vermahta za vreme Drugog svetskog rata, koji je 20. jula 1941. navodno odbio da učestvuje u streljanju 16 talaca u Smederevskoj Palanci, da bi i sam stoga bio streljan zajedno sa lokalnim simpatizerima partizana i pripadnicima ovog pokreta. Novinarska istraga u Martensovoj knjizi često ustupa mesto digresijama u vidu literarizovanih biografskih crtica, koje liče na kratke priče, posebno zato što Martens svoju perspektivu istraživača, reportera i putnika zamenjuje doživljajnom perspektivom osobe koju intervjuiše.

 

0,,6571587_4,00

 

Poaro (Poirot) sa diktafonom

 

Potraga za činjenicama se odvija postepeno, dopuštajući da digresije, kao postupak retardacije u epu, postanu delimično autonomne celine koje se zasecaju u minule epohe preko primera pojedinačnih sudbina: od Adrijana Holendera, trgovačkog putnika iz Budimpešte, koji je kao Jevrejin streljan 21. oktobra 1941. zajedno sa 2.800 građana i đaka u Kragujevcu; Horsta Graberta, ambasadora SRN u SFRJ od 1979-1984, prvog predstavnika Nemačke koji je položio venac u Šumaricama; Hermana Majera, najboljeg poznavaoca nacističkih zločina u Drugom ratu na prostoru Balkana, koji je istraživao nestanak svoga oca, vojnika Vermahta u Grčkoj, do Davida Albaharija, zemunskog pisca Geca i Majera, kratkog romana o kamionu dušegupki i o njegovim vozačima; Radoslava Zelenovića, direktora Jugoslovenske kinoteke koji Martensu otkriva postojanje filma Predraga Golubovića Biografija Jozefa Šulca iz 1972. ili Faruka Begolija, albanskog glumca sa Kosova koji je u tom filmu tumačio naslovnu ulogu.

 

Martens istražuje kad se ova legenda pojavljivala u nemačkim i jugoslovenskim medijima, predočavajući u 15. poglavlju obilje citata o slučaju Šulc i streljanju civila u Smederevskoj Palanci: od Novog vremena, lista okupacionih vlasti u Srbiji iz 1941. do sarajevskog Oslobođenja iz 2006. U ovom delu knjiga zadobija elemente koji podsećaju na politički triler (prekid diplomatskih odnosa SFRJ i SRN zbog jugoslovenskog priznanja Istočne Nemačke, koji traje od 1957. do 1968.; nemačko insistiranje da se film Torija Jankovića Krvava bajka o streljanju u Kragujevcu ne prikaže na filmskom festivalu u Japanu 1970.; Grabertovo svedočenje kako je Tito dozvolio da se ime Jozefa Šulca ureže ćiriličnim pismom na spomenik streljanima u Smederevskoj Palanci uz reči: „Podoficir je bio hrabar. Biće na ploči!“...). S druge strane, nemački deo recepcije legende ima dva segmenta: prvi, kojem je po svom metodu i rezultatima blizak Mihael Martens, pripada radu dvojice javnih tužilaca, Adalberta Rikerla i Kurta Hinrihsena, koji su istraživali sličaj Jozefa Šulca kao zaposleni u Centrali za rasvetljavanje zločina nacional-socijalizma, formiranoj krajem 1958. u Ludvigsburgu, i drugi koji osvetljava ličnost i delovanje poslanika Bundestaga iz redova SPD-a, barona Ostmana von der Lajea, koji se u javnosti predstavljao kao čovek čija su istraživanja otkrila identitet Jozefa Šulca i koji je predložio da jedna ulica u Bonu ponese ime ovog vojnika. Suočen sa činjenicama koje dovode u pitanje legendu o Šulcu, Ostman je 1981. godine suspendovao svoju inicijativu u gradskoj skupštini.

 

1010631_74-01

 

Ima dima, nema vatre

 

Paradoksalno, u vreme kada se Centrala uz velike opstrukcije državnog aparata i bivših nacista koji pred istražiocima naprasno zaboravljaju imena svojih ratnih drugova, primer Jozefa Šulca koji je odbio naređenje da puca u taoce i stoga bio streljan zajedno s njima išla je na ruku odbrani bivših nacističkih vojnika. Naime, oni su se branili argumentom „nužnosti postupanja po naređenju“, tj. tvrdili su da su morali da slušaju naređenja pretpostavljenih oficira, ne samo zbog vojne discipline i solidarnosti, već i zbog straha da ne bi bili likvidirani. Stoga je Centrala pokrenula istragu o Jozefu Šulcu koja je utvrdila da se događaj u kome je Šulc akter-heroj nikada nije desio. Jozef Šulc je poginuo jedan dan pre streljanja talaca u Smederevskoj Palanci, i to na drugom mestu, fotografije na koje se svi pozivaju ne pokazuju ono što njihovi interpretatori tvrde, svedoci su navodni jer niko nije prisustvovao činu streljanja u kasarni, vojnici počinioci do kojih je došla posleratna nemačka istraga Centrale sećaju se streljanja talaca ali ne i streljanja nemačkog vojnika, koje bi i po vojnim propisima bilo prekršaj (o tome je odlučivao vojni sud, ne komandant streljačkog voda) u uslovima kada jula 1941. u Smederevskoj Palanci nije bilo naročitih borbi sa „banditima“.

 

Mihael Martens je svestan da će glavna poenta njegove knjige izazvati makar blagi uzdah razočaranje ili sete kod njenih čitalaca: ipak nije bilo heroja. Iako je efekat ove knjige mitomahijski (mythbuster`s) ili mito-razgraditeljski, drugim rečima knjiga teži istini uprkos posledicama negiranja legende o jednom plemenitom činu, Martens je svestan da se legenda pokazala jačom od istine: jača, „jer je ohrabrivala i jačala veru o ono dobro u čoveku“. I to je svojevrstan paradoks koji nastaje kad se sukobe istina i legenda, epistemologija i psihologija, težnja ka saznanju bez kompromisa i žudnja za lepim ili uzvišenim (delovanjem). Taj paradoks objašnjava jednako nastanak legende kao i njeno nenarušeno pretrajavanje uprkos dokazima ili objektivnoj istini. Otuda i pozicija autora knjige U potrazi za junakom nije više toliko delikatna ili cinično destruktivna. On ponavlja istražni postupak, razmatra argumente i utvrđene činjenice, razgovara sa svedocima koji su ostali u životu, ali i priznaje da u legendi ima nešto zavodljivo i elementarno: vera u dobrotu čoveka koju ne mogu poništiti ili sputati ni najteže okolnosti. To je ona vrsta vere koja govori da onaj ko joj je sklon ljude ne želi da posmatra kao krvožedni čopor ubica ili armiju bespogovornih automata.

 

schultz

 

Pitanje žanra

 

„Ova knjiga nije zasnovana na istinitoj priči. To jeste istinita priča“, piše Martens izuzimajući tri poglavlja, o trgovačkom putniku iz Budimpešte i poslaniku Ostmanu koja su sastavljena na osnovu prikupljene dokumentarne građe, ali su i autorski dopisana „po načelu verovatnosti“, uz domišljanje kako su ti likovi mogli da se ponašaju u određenim situacijama. Autor takođe piše u 53. poglavlju, rekapitulativnom, koje predstavlja i osvrt na koncept knjige i njene ciljeve, da mu namera nije bila „da bi se nešto dokazalo“ ili „opovrglo“, već „da se detaljno rekonstruiše karijera jedne čudesne zablude“. Ipak, Martens ponavlja izvedene dokaze da se događaj o kome svedoči legenda o Šulcu nije odigrao, te da Jozef Šulc nije ratni heroj, odnosno svetac, kako ga je nazvao Aleksandar Tišma. Dakle, Martensov istraživački postupak, dobrim delom zasnovan na arhivi Centrale za rasvetljavanje zločina nacional-socijalizma, potvrđuje zaključke Centrale, te u tom smislu knjiga U potrazi za herojem je „tek“ knjiga-podsetnik na istinu koja je u međuvremenu izbledela i povukla se pred delovanjem legende. Legenda je preživela kao pobednik, proizvodeći nove posledice u izmenjenim istorijskim okolnostima (završno poglavlje knjige najvećim delom je nalik stenografu razgovora koji u Smederevskoj Palanci vode mlađi istoričar Nemanja Dević i dvojica odbornika Demokratske stranke u ovom gradu koji su 2009. podneli inicijativu da jedna ulica u gradu dobije ime Jozefa Šulca). Martensova  knjiga tako na posredan način potvrđuje tezu da kao što je s vremena na vreme neophodno ponovo prevesti književne klasike budući da se govorni idiom temeljno izmenio, jednako treba obnoviti i potvrditi utvrđene istorijske istine, ili ih dopuniti i očistiti dogmatskih naslaga ili ideoloških redukcija, čime bi se umanjila šansa od revizionizma.

 

Tri dramatizovana poglavlja ne menjaju prirodu celine knjige, posebno njene epistemološke i istoriografsko-detektivske pretenzije. U potrazi za herojem je složena i hibridna publicistička knjiga kod koje dominira postupak postupnog istraživanja činjenica i sleđenje tragova, koji se na sreću, biće da je to ustuk reporterskoj pasiji kod autora, otvara za pojedinačne biografije, reporterske zapise o mestima, miljeima, kafanama, stanovima i za usputnu karakterizaciju sagovornika: istaknutih savremenika, palanačkih intelektualaca i običnih ljudi. Dodatna vrednost knjige je fragmentarna ali upečatljiva slika nekoliko minulih epoha, počev od Drugog svetskog rata. U knjizi se kristalizuje nekoliko i danas aktuelnih pitanja: o nemačkom suočavanju s nacističkom prošlošću i duhu antisemitizma, za koji bivši nemački ambasador u SFRJ veruje da je i dalje prisutan i jak, samo potisnut. Zanimljiv je i bekgraund rađanja i održanja jedne legende koja je poslužila kao lakmus za različite interese i inicijative. Mina Kovečević, pesnikinja-invalid je u svom dvorištu u selu kraj Gornjeg Milanovca Jozefu Šulcu samoinicijativno podigla spomenik krajputaš, Časlav Vlajić promoviše legendu ne bi li postala mamac za nemačke putnike kroz Srbiju, dok poslanik Ostman van der Maje legendu koristi kao sredstvo za izlazak iz političke skrajnutosti i apgrejd svoje političke karijere.

 

 

Pogovor kao malograđanska protivteža

 

Ostaje pitanje da li je pogovor ovoj knjizi bio potreban. Pogovor koji je napisao Ivan Ivanji ima jednu nespornu korist – korigovao je Martensa u onom delu gde piše da je Titovo znanje nemačkog delimično i loše, Ivanji kao dugogodišnji Titov prevodilac za nemački jezik je za to najpozvaniji svedok. Resto: Ivanji je maliciozan kad pominje autorovu mladost, stereotipan kad hvali njegovu nemačku studioznost, površan kad baš njemu pripisuje zasluge za „rušenje jedne legende“, još površniji kad tvrdi da legenda nije činjenično opovrgnuta (a jeste). Ivanjijev pogovor podseća na onaj koji je, takođe za Kliovo izdanje, Dušan Bataković pisao za Istoriju Srbije od 19. do 21. veka Holma Zundhausena, gde se autor pogovora obračunava sa tezama koje njegov kolega iznosi u svojoj studiji (polemika nije sporna, naprotiv, poželjna je, ali joj nije mesto među koricama prvog izdanja izvornika sa kojim se polemiše). Kao da je izdavač po drugi put pokušao da spoji nespojivo: da amortizuje i predupredi moguće polemičke reakcije i da se afirmiše kao spretni izdavač provokativnog štiva.

 

 

                   (Kraća verzija ovog prikaza objavljena je u zagrebačkim Novostima)

AntiCement arhiva

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.