Zašto Ukrajinci vole Srbiju?
Uvodna reč
Ja volim Srbiju. Iz brojnih razloga, ali pre svega, zbog toga što se ne graničimo. Kad nema granice – nema ni zategnutih odnosa, uzajamnih sporova, provokacija i teritorijalnih pretenzija. Kad države nisu komšinice, veće su šanse da narodi nisu ubijali jedni druge i da se nisu vekovima međusobno vređali. Zbog toga ja volim Holandiju i oduševljavam se njenom kulturom, srce mi je puno simpatija prema Čileu, gde proizvode jedno od najukusnijih vina na svetu, klanjam se vrednim Šveđanima koji su izgradili moćnu i bogatu zemlju na Severu, gde je priroda mnogo manje darežljiva nego kod nas.
S Mađarskom mi već nije tako lako – oni takođe imaju genijalnu kuhinju, dobra vina i rakije, uzbudljivu muziku i zanimljivu književnost, ali mi je tu zemlju teže da volim. Možda zato što su Mađari tokom nekoliko vekova okupirali Zakarpatje, oblast u kojoj živim, zabranjivali obrazovanje na ukrajinskom jeziku i sprovodili jaku hungarizaciju. Diplomirao sam na Varšavskom univerzitetu, prevodim knjige sa poljskog jezika, znam da je barok došao u Ukrajinu upravo iz Poljske, ali svejedno, kad sa prijateljima Poljacima sednemo da popijemo koju, razgovor u nekom trenutku pređe u nabrajanje međusobnih nepravdi. O Moldaviji se, generalno, u Ukrajini govori samo kroz uvredljive, mada smešne viceve. A šta tek reći o Rusiji, koja se vekovima trudi da ubije sve što je ukrajinsko, koja je izdala preko 200 različitih zakona i dekreta o zabrani ukrajinskog jezika, koja je uništila kozake i Zaporošku Seču, prisvojila i falsifikovala našu istoriju, otela Krim i 2014. godine počela da ubija ukrajinske građane hibridno-terorističkim metodama?
Jednom rečju, teško je sa komšijama. Teško ih je voleti. A najteže je voleti slične komšije, sa kojima imaš mnogo toga zajedničkog. Sigurno je da „bratski“ narodi ne postoje. Sve je mnogo jednostavnije: narod kao takav ili postoji ili ga nema. I što više neki narod ima zajedničkog sa drugim, to je ugroženije njegovo postojanje. Priroda rusko-ukrajinskog konflikta se upravo tako može i objasniti: Rusi su do te mere izgradili svoju tezu o bratstvu, da su zaboravili da Ukrajina može biti samo sestra; a kad smo već takva braća, onda brata valja štapom i šargarepom malo vaspitati da bude onakav kakvim ga mi zamišljamo, da bude naša kopija, mi. Na ovoj tankoj granici i počinje borba za pravo da se bude drugi i drugačiji.
Ovo podseća na guranje ispred ogledala – ima mesta samo za jednog, tako da su jedini normalan izlaz dva ogledala, svakom svoje. Neprijateljstvo se u tom slučaju ne objašnjava razlikama među narodima, već njihovom sličnošću: toliko je toga zajedničkog da granica bledi i onda neko počinje da poseže za tuđim, za tuđim prostorom, sve dok ne reši da u potpunosti izbriše konkurenciju (kolonizacijom, nametanjem svog jezika i religije, etničkim čišćenjima). Zato se svaka šizofrena ideja o „bratskim“ narodima završava biblijskom pričom o Kainu i Avelju i ubistvom.
Zbog toga i volim Srbiju: to je divan narod, prebogata kultura, istorija prepuna podviga. Iako se susedi Srbije ne bi složili sa mnom, krenule bi otpužbe i uvredljive reči. I ja razumem zašto Srbija voli Rusiju jer se ove zemlje ne graniče. Lakše je voleti na daljinu. Kad sam svom poznaniku Srbinu rekao da je za Ukrajince Rusija bila isto ono što je za Srbe Osmansko carstvo, on se prvo začudio, a onda se ipak složio da je opasno imati imperiju u komšiluku. Jer imperija živi samo dok se širi, dok guta teritorije i narode u okolini. Krim je odličan primer za to. Ali istorija nas uči da sve imperije nekad padnu i neslavno nestanu sa lica zemlje. Sve bez izuzetka.
Za ovaj broj Betona pozvao sam najbolje iz redova ukrajinskih intelektualaca, pisaca i publicista, koji žive u različitim delovima zemlje. Boris Humenjuk je pesnik i dobrovoljac iz Kijeva, koji je i sam otišao na front da brani Ukrajinu. Ljubov Jakimčuk i Oleksij Čupa su pesnici rođeni u Donbasu koji su izbegli u centralnu Ukrajinu kako bi se spasli ruskih „zagrljaja“, toliko snažnih da mogu i da uguše. Poreklom iz Zapadne Ukrajine su Rjapčuk – predsednik ukrajinskog PEN kluba, Andruhovič i Žadan – najpoznatiji ukrajinski autori u Evropi, a Bojčenko je među najboljim kolumnistima.
Pročitajte ove tekstove, pokušajte da ih razumete, da prihvatite našu tačku gledišta. Pokušajte da se zainteresujete za našu zemlju, da zavolite Ukrajinu. To ne bi trebalo da bude teško – jer nismo komšije.
prevod sa ukrajinskog: Dragana Vasilijević