Beton br.21
Utorak 12. jun 2007.
Piše: Tomislav Marković

Tamo-amo po tamnom tamu

Istražni postupak

Polumračna prostorija u podrumu nemoguće kuće. Za stolom sede, jedan naspram drugog, islednik i književni kritičar. U lice književnog kritičara uperena je lampa, samo što ne opali. Islednik je okrenut leđima publici, ne vidimo njegovo lice, ali je očigledno da se radi o Crvenom Kmeru. U daljini se čuje zvuk tam-tama. Vreme radnje: ninje i prisno.

Islednik: Kada ste prvi put bili u Tamnom Tamu?
Kritičar: Još kao tinejdžer osetio sam žeđ za nečim nepojamnim. Pokušavao sam da je ugasim hektolitrima piva i žestine, gandžom, hašišom, čak i LSDJ-em, ali uzalud. Na kraju sam se obratio za pomoć starijim kolegama. Oni su me odveli do Tamnog Tama. Drmala me je najužasnija apstinencijalna kriza, ali čim sam stupio na tle Tamnog Tama, sve je prestalo.
Islednik: Kako se to desilo?
Kritičar: Odveli su me do izvora srpske duhovnosti. To je nepresušno vrelo koje izbija iz jedne stene koja stoji na centralnom trgu Kamnog Kama još od iskoni, a možda i od pre pamtiveka. Umio sam se vodom sa tog istočnika, sa očiju mi je spala mrena, a onda sam sručio u sebe vrč životvorne vode. Žeđ je konačno bila ugašena.
Islednik: I više niste osećali nikakve tegobe?
Kritičar: U prvo vreme. Ali čim je žeđ malo uminula, osetio sam užasnu glad. Bila je to glad za beskrajem. Osećao sam se kao da u stomaku imam jedno svrdlo, i mislio sam da ću umreti odma’.
Islednik: Kako ste utolili glad?
Kritičar: Tamni Tam je rajsko naselje, mesto gde sve želje bivaju uslišene. Tu sve vrvi od pradedovskih kostiju, uredno poređanih u gomilice. Uzeo sam jednu kost, butnu, čini mi se, i zagrizao. Dušu mi je istog trenutka preplavio osećaj blaženstva. Kada sam došao do moštane srži, osećao sam se kao Gorštak kad odrubi glavu svom suparniku. Kroz telo su mi strujale nestvorene božanske energije, postao sam provodnik priključen na sam izvor svekolikog postojanja.
Islednik: Kako to objašnjavate?
Kritičar: Jednostavno. U pradedovskim kostima se krije srž srpske duhovnosti. To je nebeska mana za sve nas koji se držimo za tamnovilajetsku tradiciju kao imela za hrast. Imao sam sreće da naletim na svetu nemanjićku kost, a Nemanjići su bili predstavnici Boga na zemlji koji su vršili volju Njegovu, bez milosti. Taj netruležni ukus i dan-danas osećam u ustima.
Islednik: Kažete da vam je spala mrena sa očiju. Da li ste tada videli nešto neobično?
Kritičar: Naravno. Video sam trista čuda! Otvorilo mi se treće oko duše, okrenuo sam pogled od prolaznih, žitejskih stvari u ovoj dolini plača i usmerio ga ka neprolaznim stvarima koje se kupaju u nestvorenoj svetlosti.
Islednik: Šta ste videli?
Kritičar: Prvo sam ugledao neku plažu, peščani kvadrat okružen samim sobom. Tu sam opazio Ružu Suštu u kosi crnoj kao zift neke nepoznate žene koja se sunčala na julskoj jari, hladeći se povremeno sibirskim barbarinom. Odjednom, plažom je projurio Traj u kostimu ptice trkačice, a za njim je sopćući trčao Netraj u obličju Pere Kojota. Nisam stigao ni da se saberem od iznenađenja, a već sam se obreo u ćošku neke polumračne prostorije, u kući nastanjenoj dalekim ukućanima. Kad su mi se oči malo privikle na tamu, na drugom kraju sobe ugledao sam kako Mušt Nemušta nemo muštra. Mušt je nosio crnu kukuljicu od kože i cipele sa visokim potpeticama, a Nemušt je bio vezan za stolicu, usta su mu bila zapušena plastičnom jabukom crvene boje. Mušt je knutom nemilosrdno šibao Nemušta po golim leđima mrmoreći tajanstvenu mantru: „Mušt Nemušta Nemušt Mušta/U zaušća sveta/Sušta/Goni u dalj/Bože - u šta“. (Kritičar zastaje, vadi maramicu iz džepa i briše znoj sa umornog lica.)
Islednik: To je sve što ste videli?
Kritičar: Nnne. Smučilo mi se od onoga što sam video, pa sam pipajući pronašao vrata i izjurio napolje. U hodniku sam naleteo na sijamske blizance Reč i Poreč. Zateturao sam se, izgubio ravnotežu i pao kao proštac udarivši glavom o pradavno počelo tamnine. Izgubio sam svest. Posle nekog vremena probudio sam se na Gavran-polju. U toku je bio večni dvoboj Boga i Neboga. Bog se pojavio u obličju sumo-rvača, što me je iznenadilo. Nikada ga nisam tako zamišljao. A Nebog je bio neka amorfna prikaza nalik na dvonožnu amebu. Odnekud je dopirao monotoni ritam tehno muzike. Tekst pesme mi je bio poznat, kao da sam ga već negde čuo: „Nebog Boga Bog Neboga/Goni u krug časa/Zloga/Duši božjoj/Nigde loga“. Dvoboj je trajao letnji dan do podne. Ishod mi je bio unapred poznat, pa sam odlučio da krenem kući.
Islednik: To je sve?
Kritičar: Da... Žao mi je samo što nisam pronašao treću ruku Jovana Damaskina koju mu je darovala Bogorodica Trojeručica, lično i personalno. Mudraci kažu da će onaj ko proba srž iz treće ruke odmah doživeti prosvetljenje, umiljenje, oboženje i vaznesenje, i dobiti kartu za Carstvo Nebesko. U jednom pravcu.
Islednik: Dobro. Vaš iskaz se podudara sa pričom drugih svedoka. Samo još jedno pitanje: kako se dolazi do Tamnog Tama?
Kritičar: Putem kojim se ređe ide. Prođeš kroz vrata nepovrata, uđeš u kuću nemoguću, pa se kroz noćno turobje promuvaš do Nemušt-polja. Tu sačekaš da počnu da padaju pahulje crnog snega, pa se kroz smetove probiješ do Kuće najtiših slika. Tamo moraš da stigneš u gluvo doba. Proveriš da li se čuješ ispod pazuha, pa produžiš kroz Lovčevu zemlju do potoka Zlotoka. Tu se provučeš kroz usta ušća, udariš preko Poreč-gore do Hilandarja. Tu malo predahneš, uzbereš koji cvetak-božjak, malo se založiš, pa kroz kob i muk, dar i darmar dospeš na Trg beskraja. Na trgu se nalazi poslovnica JAT-a. Uđeš i kupiš povratnu kartu do Tamnog Tama. To je sve.
Islednik: U redu. Potpišite izjavu i možete da idete. (Kritičar potpisuje papir koji mu je islednik doturio, potom izlazi. Islednik uzima telefon i okreće neki broj.) Halo, centrala? Dajte mi viteza Koju.

Vreme smrti i razonode arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.