Beton br.159
Petak 22. maj 2015.
Piše: Vladimir Đurišić

SLAVIJA


vidio sam najbolje umove svoje generacije

kako se dosađuju u mlakom ništavilu poslušnosti

tiho se nešto raspori

i onda nema nazad

pas laje u crkvi

ne znam kud sa tom slikom

ni on to ne zna ali djela, probija zvučni kič

tuđi internet dođe u moju mračnu sobicu

kao dah boga na samrti koji me sa nekim zamijenio

pa ipak pozdravi zatečene, kao na pogrešnoj sahrani.

tomaž, rekao si da sam brži

ali sam prije uže koje reže prste nego zmija

nego rep ili bilo kakav reptil.

dlačice konopa na svjetlosti iz lijenog tijela mi izvuku duboki glas

sve stavim u jednu pjesmu,

čistu, prosutu posmrtnost

sve što se u jutarnjem programu sazna.

što ne znaju ni julles verne, ni jacque custot,

možda samo krojač što je letio sa ajfelovog tornja, možda samo on.

i onda nema nazad. nema nazad. tiho se nešto raspori

i onda nema nazad,

svaki pejzaž je politički.

svi naslikani oblaci su horda koja čeka

i silovatelj i heroj

u hromoj logici postupnosti

u staljinističkoj posteljini bijeloj kao kao

optički trik pijanog slikara

i raskalašni kalašnjikov njegovog brata

primiču se u riječi volšebno, 

dok ova banka isparava

i brašno objašnjenja je tvrdo

pod opreznim kažiprstom.

neko je tu uvijek umro i mrtav je

leš je sklonjen u prozne nabore, nabijen

u barometar rečenice

o kome barmen ćuti, ali joj poznaje pratnju,

samo tri osnovna akorda,

to ti je lako, brate.

posmrtna posprdnost vreba u ulju na platnu, na platnu.

tiho se nešto raspori i onda nema nazad.

sve stavim u jednu pjesmu, koju nikad ne napišem

kasnije mjesecima

lovim trenutak slave

koji ipak ne pristigne, ali stigne tomaževa dopisnica

sve je jedna pjesma koju nenapišem nikad i stalno joj se vraćam

nalazim da sam strašno šarmantan.

maraton prošaran reklamama za nešto.

događaj, usta, gdje zubi samo dokazuju gleđ.

gdje sam samo dotakao gležanj neke tuđe žene

bilo je previše lako previše lako

zubi za probu ogledala

slute teslinu gej grimasu, ako takvo što postoji. sigurno i to postoji

u naizmjeničnoj struji kojom tiborov tesla pomjera namještaj po ljubljani

nepodnošljivo sam živ, kao courtney love.

ipak, da danas umrem

rekli bi, malo je živio, ali je krasno psovao.  ali ja nisam psovao,

samo sam čekao jeb koji može bez psovanja, svileni nož moje majke jednom pomenut ovlaš

al nikad na ocu upotrijebljen.

pomjeram promjenu,

govorim joj nisi još promjena nisi uopšte promjena

sve dok me imaš u sebi, ja sam postrojeni kinezi

u dnu zatrpanog sela.

u ukusu bolida. ujedinjenih bolida.

epoha, plehovi, pehari

alan prost i aerton senna,

isplativa neuporedivost.

tata i toto cotugno izlaze iz istorije

jutro je goli savićević, koji

objasni državu

onda obasja miševe. ništa.

obični miševi.

i moje mjesto je nejasno.

bio sam jednom savićević, dok odmara od driblinga

i vuče nogu državu

kao prevelik kurac kojim se mjeri čelo

bitka fasade i pročelja

i kako je sranje počelo, onda kad si zaćutao,

i kad su postsimbolisti počeli da se svinjski goje,

pušteni u divljinu, poraslo im je krzno,

sebični pjesnički gen.

tako da kako da kažem

nepodnošljivo sam živ

kao gosti iz inostranstva

ali sijam kao država,

istorija jebanja, koja se pali rijetko, jer je struja poskupila

pjesnička publika zijeva

nema nazad.

nijesam u mexicu.

moje tijelo nije buktinja.

dlake mi rastu iz prstiju.

bičevi nijemog filma piče svoj ekspresionizam

prvo nacrtam kurvu, onda kruh i kućicu. broš,

neobjašnjivo brašno.

hlebnikovljevo brisanje.

život je astrološki porno, sudar glupih životinja

sa pogrešnim uporištem

vatrostalna prošlost

trosatna izjava ljubavi.

tata i toto cotugno namještaju šiške

toto schilacci je proćelav, lobuje golmana,

lopta putuje dugo, nesnosno dugo

maradona i ivković ljube se i gube

sve ide u krasni kurac.

u masan podrum od paleži.

pojam društvo se preruši u

miljkovićev šešir

svi jebu iste žene, svi se sretnu u dvorištu

pa podrumi mogu mirno da mudruju.

često u ratnom filmu

izbacuju namještaj na ulicu, junak to vidi iz autobusa

nastavi da gleda naprijed.

šta kojikurac gledaš,

kad je vrijeme za napolje, prije no začuješ: van!

tu je i neki pas. kratko je lajao u crkvi

ali nešto je kvrcnulo u tajnom poretku postupnosti

pa sad pas mirno odlazi.

sumnjiva dopuštenja.

bebe, babe, balkani,

beograd drhti nezapaljen

šalje svoje fašiste u meku večernju šetnju

ričard gir i njegov pas

spašavaju frizerski kodeks. bajagu treba poljubiti.

sve se troši, ćelavi, nema nazad,

paganski se prosipa, genetika je neumoljiva,

tepisi svoju mokraću vraćaju bogu u zvučnik,

bog se zagrcne, povrati komuniste koje je pojeo,

u besomučnom ždranju.

nikad stigla poruka

dalmatinskih partizana crnogorskim partizanima

bljuje četničke čičke

u čistu kočionu travu vitmana koja mi reže koljeno

dok iskačem iz voza o tome treba šuštati

ali će kasnije izrasti kao fudbalerska žena.

nijesam u mexicu.

moje tijelo nije buktinja.

dlake mi rastu iz prstiju.

želim da udavim možda

junaka koji zna sve

još dok ne zna imena, još dok je rilke mrtav,

neotkopan, u lavi.

seljačke vile ga bude,

ustaj, kepec, da radiš. fudbaleri su vreli

ali su cijevi vrelije.

temišvar je odvratan.

čaušesku ne toliko.

nema nazad.

ovih pet riječi čini šumu

uz nju je amoralan, opisivi manastir,

pastirska prostirka na kojoj mladi fašist

siluje kasirsku pomoćnicu.

krave godišnje ubiju više ljudi nego ajkule.

nacrtljiva katedrala, karvere, je kurac,

kurac sa kockastim mudima,

to zna svak ko je slijep, sve drugo je nategnuto.

mislimo mi mislimo oni

ali stvari me moraju zaslužiti.

težak sam kao rukomet i svadba.  nema nazad

mirni milioni nekretnina lome domaćicu u trenerci

koja prazni kantu s otpatcima.

nema nazad. mislimo mi mislimo oni

pas laje u crkvi, ne znam šta sa tom slikom

kuda  da ode džukela tjeraju li ga ili se umori.

ili ga baba otruje, kasnije kaže, pa zar bih ja to mogla

svi psi su pospani bog koji se vraća kući

jer mu je internet dosadan.

šta je onda događaj

sisa, savijena aseksualno,

nad rukom koja namješta predmete, pa puštena.

svjetlost odvojena od svojih predmeta

sjedi na državnoj kasi.

beograd drhti nezapaljen.

samo ste bombardovanje zvali rat, ohoho ko smo to mi

oho ljepilo nagona, što traje nekoliko sekundi

trljanjem postaje prah, podmetnut umjesto pepela

i tad si opet odlijepljen

u patničkoj pozi sveca

što trlja svoje prste i kaže prah prahu, leecooper zemlji

jebem vam nježnu majku fašističku što se oblači u metafore

karneksova pašteta leti prema gore

lebdenje, zli labudovi, koji šapuću

budale,

samo ste bombardovanje zvali rat,

to je prevelik zajeb, sintaksa neoprostiva.

preskupi raspali taksi kliza kroz balkanski njujork

kao priučen remorker kroz vizantijsku pučinu

moji neprijatelji se druže, to je nedopustivo.

na mojoj bisti oštre kurčeve, ali jeb ostaje moj.

režimski sjaj na majku spušta svileni nož

tu sam nijem kao manijak kome se pokazuje nijemi film

kome da šapnem nisam,

dok se optužnice množe

i neutralni supružnici opružuju po plažama

sama trema je mater sa predugačkim spiskom želja

koji savićević uzme, pročita prvih par riječi,

pa sklopi u avion, koji rola po pisti.

mislimo mi mislimo oni mislimo mi mislimo oni

neki to zovu psovanje ja to zovem kalendar

tata mi kaže pazi se ponovo su opasni traže nove neprijatelje

makar iz jedne pjesme makni šupak i spermu

ostavi da su pičke, to je sasvim u redu

svjetlost odvojena od svojih predmeta sjedi na državnoj kasi.

tražiti joj da pristupi, reći dođi, dođi 

dok pas laje u crkvi,

nije baš pošteno.

nema nazad.

nema nazad.

mirna je urna tmine u kristalu lustera

svi predmeti su preduzimači, dok se istorija istoriše

na sjekiri je krv je med je krv je med je krv

uskoro će se i to saće skoriti.

Vreme smrti i razonode arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.