Beton br.188
Sreda 18. oktobar 2017.
Piše: Allen Ginsberg

Sjećanja na susrete s Henrijem Michauxom i drugim umjetnicima


 

HENRI MICHAUX


Allen Ginsberg pisao je svoje dnevničke zabilješke gotovo i doslovno cijeloga života, od naranije mladosti pa sve do smrti. Stoga i ne čudi što je do sada objavljen tek maleni izbor iz Ginsbergovih dnevnika u četiri opsežne knjige. Također, Ginsberg je u svoje dnevnike bilježio doslovno sve – od prvih verzija pjesama, sanjanih snova, halucinogenih iskustava, zabilješki s putovanja do političkih razmišljanja i književnih uvjerenja.
Neprestano opipavajući kulturno-politički puls Amerike, Ginsberg je dosljedno, vrlo otvoreno i strastveno pisao o svojim uvjerenjima i vizijama. Bez obzira da li je kritizirao američku vladu, protestirao zbog narastajuće brojke nuklearnog oružja ili rata u Vijetnamu, ili žigosao nepravednosti kapitalističkog sustava, Ginsberg je bio javna savjest američke nacije. Njegovi pogledi na slobodu govora ili na upletenost policije u raspačavanju i preprodaji droge, njegova potraga za dubokim unutarnjim mirom, njegovo neprekidno istraživanje korijena Beat generacije ili studije daha u američkoj poeziji, odraz su njegovog zanimanja za poslijeratno američko društvo i kulturu koju je i sam, dobrim dijelom, stvarao više od pedeset godina. Allen Ginsberg je umro 5. travnja 1997. u sedamdeset prvoj godini života, nakon duže bolesti. Po vlastitoj želji umro je u svom stanu na Lower East Sideu u New Yorku, okružen najintimnijim prijateljima, dok je, posve svjestan vlastitog kraja, posljednjih nekoliko dana iz bolesničke postelje užurbano telefonirao svojim prijateljima širom svijeta, opraštajući se od njih toplim prijateljskim riječima. Već i sam taj čin najbolje nam objašnjava hrabri i samosvjesni Ginsbergov karakter, jednako kao što nam puno govori i o njegovoj plemenitosti, prijateljskoj darežljivosti, srdačnosti i otvorenosti. Što nepoznato reći o najpoznatijem pjesniku Beat generacije, glasnogovorniku i predvodniku cijelog niza antiratnih generacija, ikoni svjetske kontrakulture, najautentičnijem američkom pjesničkom glasu druge polovice dvadesetog stoljeća i, kako to Bob Dylan već desetljećima napominje: ˝Vjerojatno najvećem pojedinačnom utjecaju na američku poeziju poslije Walta Whitmana.˝ Svakako valja napomenuti i činjenicu da unatoč geniju pjesnika i njegovoj gotovo nepojmljivoj popularnosti kod različitih generacija, Ginsberg si jednostavno nije dopustio biti jednom od nedodirljivih kult ličnosti na izmaku dvadesetog stoljeća, premda je bio duboko svjestan vrijednosti i dosega svojih pjesničkih djela, jer su za njegova života bila objavljena i prevedena na gotovo sve jezike svijeta (od Europe preko Indije, Japana i Kine pa sve do Rusije, Izraela i Južne Amerike) i, štoviše, prodana u milijunima primjeraka. Ginsbergova najpoznatija zbirka Urlik i druge pjesme – koju i spominje u susretima s Henrijem Michauxom – u izdanju knjižare ˝City Lights˝ iz San Francisca dosada je tiskana u više od milijun primjeraka (1996. objavljeno je jubilarno četrdeseto izdanje prigodom četrdesetogodišnjice od prvog objavljivanja), a u svijetu je poema Urlik prevedena i objavljena u zasebnim knjigama i antologijama u nekoliko desetaka milijuna primjeraka. Sjećanja na susrete s Henrijem Michauxom i drugim umjetnicima nalaze se u opširnoj, ne tako davno objavljenoj Ginsbergovoj knjizi Promišljena proza.

1948. proveo sam gotovo punih godinu dana u društvu Carla Solomona, u prilično uljudnoj ludnici, vrijeme za koje sam se susreo s mnogim rijetkim tekstovima meni tada nepoznatim kao studentu suvremene francuske književnosti koju sam studirao na Columbija sveučilištu u New Yorku. Već mi je bila dosadila književna dijeta Mauricea Barresa i njegova sintaktička pravila a druge primjere dosadne proze i poezije već sam bio zaboravio: za vrijeme naše izolacije Carl Solomon me je snabdijevao književnim tekstovima Jacquesa Vadrea, Rigaulta, Geneta s kojim sam se susreo po prvi puta u životu (Celinea sam već bio proučio, zajedno s Burroughsom, nekih pet godina ranije, a otprilike desetljeće kasnije nas dvojica smo jednog poslijepodneva posjetili reumatičnog starog gospodina živahnih očiju u njegovom domu u Meudonu). Tada sam također proučio poeziju Kurta Schwittersa, Artaudov Pour en finir avec le jugement de dieu i druge oštroumne stihove i proroštva kao i njegove fotografije upalih obraza u časopisu Kra, Isouov Aggregation, itd. (Pročitali smo naglas neka od njegovih zvukovnih pisama u dnevnom boravku u bolnici na zadovoljstvo slučajnih pacijenata i bolničarki, kao i zapise Crevela i Desnosa, i Henri Michauxovo djelo Barbar u Aziji kao i neke druge zanimljive fragmente.)

     Imao sam povremene kontakte s učiteljem američke poezije Williamom Carlosom Williamsom i, uopćeno, mnogo sam očekivao od starijih učitelja: iskrenost, razboritost, naklonost, znanje i informacije. Tako i 1958., zatekavši se u Parizu, želio sam se zagledati u oči trojici ili četvorici živih ljudi. Cocteau je tada bio također živ premda ga nikada nisam pronašao, zasigurno tada nije bio u istom gradu a propustio sam da osobno potražim Celinea i Geneta, ta dva majstora proze i poezije, i Michaux se nekako izdvojio i nametnuo duhovno zdrav i renaissant kao hrabri ljudski prorok nakon svojeg istraživanja psihodeličnih droga. Genet se bio negdje sakrio ili je na Korzici proučavao putenost, ili je u Amsterdamu studirao Rembrandta. Michauxu sam poslao učtivu poruku iz hotela u kojem sam stanovao u ulici Rue Git-Le-Coeur, u poruci sam mu napisao da sam jeune poete Americaine koji ima puno iskustva na istom halucinogenom polju kao i on, i da bih volio razmijeniti dojmove i informacije s njim. (On je bio prvi veliki pjesnik s kojim sam imao sreću upoznati se a koji je znao ponešto o obrednoj upotrebi droga – svi mlađi američki pjesnici, u to doba nepoznati svojim francuskim suvremenicima, već su bili izvršili opsežna istraživanja na polju svijesti koja bi se mogla katalizirati pomoću pejota i hašiša i meskalina. Ali u Americi nismo imali nikog starijeg od nas s kime bi mogli usporediti dojmove naših osjetila.)

      Za Michauxa je kružila glasina da je iznimno profinjen samotnjak tako da sam bio prilično iznenađen kada sam primio njegovu poruku da će me doći posjetiti određenog poslijepodneva, i još više iznenađen kada je postariji gospodin oštrog pogleda ušao u moju prljavu hotelsku sobu dok sam ja prao noge u umivaoniku.

     Sjeo je na rub kreveta dok sam mu ja objašnjavao tradiciju eksperimentiranja s pejotom u Sjedininjeim Državama u posljednjih desetak godina, i mislim da je bio vrlo zadovoljan i iznenađen kada je otkrio da u svijetu postoji nepoznato društvo istomišljenika. Bio sam oduševljen njegovom naklonošću prema Artaudu kao i pohvalama Artauda kao pjesnika, jednako kao i njegovim izrazito osjećajnim opisom apokaliptičnosti tjelesne zvučnosti Artaudovog glasa. Zaključio sam da je Michaux očito bio skroman i osamljen čovjek i poput mnogih genija, čovjek pun prirodnog razumijevanja kojem se može vjerovati kao živom dokazu entuzijazma, srčanosti, općeg humorizma ili bilo koje ljudske ekscentričnosti sve dok nije hinjena. Nije imao razloga da mi posveti svoje vrijeme i bude uljudan osim što je bio inteligentan i pun razumijevanja prema mojoj jednako shvatljivoj znatiželji.

     Na neki način potvrdio je osjećaj za tradicionalne vrijednosti – iskrenost? – za koje sam već bio našao potvrdu u očima Williama Carlosa Williamsa.

     Upitao sam ga koje bi mi mlađe pjesnike mogao preporučiti, na što mi je odgovorio da ih nema mnogo, možda Bonnefoy i možda vizionarskija Joyce Mansour. Preporučio mi je da pročitam Douve od Bonnefoy. Uglavnom smo razgovarali o Artaudovom tekstu za Radio Diffusion Francaise, i glasinama o meskalinu – dao sam mu primjerke moje knjige Urlik i druge pjesme i Corsovu zbirku Gasoline. Čini mi se da smo otišli iza ugla na Place st. Michel i popili čaj zajedno s Gregoryjem Corsom koji je živio u sobi sa mnom. Nažalost imali smo malo slobodnog vremena prilikom našeg prvog susreta, ali dovoljno da se uvjerimo da je dobrodušna osoba na ovom planetu.

     Prilikom tog boravka u Parizu sreli smo se zakratko još jednom, i tom prilikom on je bio dovoljno uljudan da dođe u naš hotel (ili možda nije želio da ga itko posjećuje kod kuće) – gdje se upoznao s Williamom Burroughsom – znatiželjan, on je bio već zavirio u naše knjige; ne vjerujem da je puno toga razumio zbog moga načina izražavanja na engleskom, ali zasigurno je bio osjetljiv za način izražavanja Gregoryja Corsoa i smijao se citirajući stih koji mu je privukao pažnju i koji ga je zabavio ˝mahnita djeca zapušača soda-vode˝ - ˝djeca zapušača soda-vode?˝ - i ja sam također mislio da je to smiješan izraz, osobit i nepreskočiv da ga je čak i najveći francuski jezičar uspio skužiti. Donio je svoj Tourbillion De L'infini kao oproštajni poklon. ˝Da li biste ga potpisali?˝ upitao sam ga. Mislim da ga je dojmilo to što mladog američkog barbara zanimaju takve nježnosti i zapisao je kratku posvetu na praznom listu papira na početku knjige. Ali Corso i Burroughs željeli su pročitati tu knjigu i tako sam se ja vratio u Ameriku bez nje, i nikad je više nisam vidio.

     Čuo sam od Burroughsa da su se njih dvojica povremeno sretali, nabasavši jedan na drugoga u lokalnim kavanama. Burroughs je bio započeo eksperimentirati s jezikom i svojim cut-up metodom upravo da bi se udaljio od jezika; kao i da bi izmijenio svoju svijest. Pisao mi je kako je jednog dana, hitreći poput zeca, Michaux zastao da bi mu saopćio da je u nekom snu ili halucinogenom snatrenju, upravo naišao na Burrougsha kako ga smireno tamo čeka. ˝Ja sam tamo još od samog početka˝ potvrdio mu je Burroughs.

     Nekoliko godina kasnije, nakon prilično zastrašujućih iskustava s LSD-jem u Americi, ponovo sam kratko boravio u Parizu, na putu za Indiju. Zajedno smo ručali u nekom čudnom restoranu gotovo dva kilometra udaljenom od mjesta za koje je predložio da se sretnemo. ˝Manje sam zainteresiran za vizije koje ljudi doživljavaju uzimajući droge, sada me mnogo više zanima kako očituju svoje iskustvo nakon toga, i kako se kasnije ponašaju.˝ Bilo je to vrlo razumno zapažanje i razmišljanje ako uzmemo u obzir da se radilo o 1961. godini.

     Vrativši se iz Indije ponovo sam se zatekao u Parizu 1965., i opet s Gregoryjem Corsom. Otišao sam do ulaza u njegov stan i ostavio poruku za vratima; nekoliko puta uzastopno smo se mimoišli, i vraćajući se sa St. Germaine niz Rue St. Jacques, Gregory ga je ugledao i kako prelazi ulicu, i povikao (poput kakvog mladog člana newyorške bande s Lower East Sidea koji viče židovskom vlasniku trgovine delikatesama) ˝Hej! Henry!˝

     Henry je prešao preko ulice, ˝Jeste li dobili moju poruku?˝ ˝Ne, jeste li vi dobili moju?˝ ˝Ostavio sam vam poruku za sutrašnji sastanak˝, i dok smo tako razgovarali okupljeni oko podnožja ulične svjetiljke, za divno čudo srevši se ponovo na ovom planetu, g. Michaux je krajem svojeg oka primijetio kako je nasred uske ulice neka mlada bogata turistkinja i novinarka uperila svoj foto aparat prema nama. Izmaknuo se u stranu i skrenuo svoj pogled. Nevičan na slavu, ja sam pretpostavio da su nas prepoznali, vjerujući da je radosna slučajnost imati naš slučajni ulični susret zabilježen kao trajnu fotografsku sjenu. ˝Dragi pjesniče Ginsberg˝, rekao je Michaux, ˝oni sigurno žele vas fotografirati. Moram se izmaknuti.˝ Zbunio sam se jer sam se bio prepao da bi mogao pomisliti da smo ga tražili po ulicama u pratnji fotografa, i da smo ga pronašli i uvukli u zamku, i da smo spremni da se avinom vratimo u Ameriku s našim likovima zajedno snimljenima za kakav časopis novinske vječnosti poput tjednika ˝Life˝. Upravo sam se spremao reći, ˝Ali, ja sam pomislio... učinilo mi se da dolaze zbog vas˝, ali bio sam odveć zbunjen i posramljen da bih išta rekao. Dama nam je u međuvremenu davala uputstva, je li tražila da pogledamo u nju i osmjehnemo se?

     ˝Gospodo, da li biste bili toliko ljubazni da se malo pomjerite, pokušavam napraviti fotografiju ulaznih vrata iza vas?˝

     “Ne, ne,˝ govorio je Michaux, ˝molim vas g. Ginsberg, jedino vas žele na toj fotografiji˝ - još nije bio čuo ili shvatio njezine riječi i još uvijek se, krajnje ozbiljan, želio povući iz moje bezobrazne zavjere.

     ˝Gospodo, usrdno vas molim, pomaknite se s ulaza da mogu napraviti željenu fotografiju˝, dama je inzistirala. Michauxovo lice u trenu se je razvedrilo i ozarilo i pomaknuli smo se poput Chaplinovih nenadmašnih junaka, svečano se klanjajući i pokazujući put jedan drugome.

     Međutim, umjesto rezerviranih karata za avion, mi nismo imali čak niti mjesto gdje bi odsjeli, i jako malo novca za ishranu; svi smo se osvijestili a Michaux je poput dobrodušnog oca ponudio nekoliko tisuća franaka koje me je bilo stid prihvatiti. Dogovorili smo se da se sutradan sretnemo za ručak.

     I otišli smo, izabravši između bezbrojnih mjesta La Cupole, i jeli školjke i nepotpuno pečeno meso, i razgovarali o Indiji.

     ˝Ali gdje je sva besmrtna poezija mladih Francuza? Pročitao sam Bonnefoy ali on je sasvim apstraktan! Na što ste ciljali kad ste mi preporučili g. Bonnefoy?˝

     ˝Oh, samo sam vam napomenuo da je taj Gospodin zanimljiv, mističan, pitali ste me što se događa s našom poezijom, pomislio sam da je to učtivo književno pitanje književnoj skitnici poput mene, pitanje koje zahtijeva književni odgovor.˝ Izgledao je prilično potišten što nema novih duhovnih maštarija u Parizu, dok sam gledao u dostojanstvenu lubanju samotnjaka sedam godina kasnije.

     Gregory je bio blago bolestan, neka američka infekcija, i rano nas je napustio; tada sam molio Michauxa da me otprati do knjižare Mistral – tu sam na katu bio odsjeo u gostinskoj sobi ispunjenoj knjigama, sobi koja je mirisala na knjige i koja je gledala na Notre Dame (spavao bih do kasno ujutro, nakon što bih uokolo lutao osamljen i čeznuo za ljubavlju neznanaca od Fiacre do La Pergola sve do zore, da bih se probudio okružen nakinđurenim djevojkama koje su nadamnom čitale knjige o Crvenoj Kini) – u Indiji sam bio počeo pjevati mantre prateći se malim činelama na prstima i želio sam da barem Michauxu predočim novo iskustvo – što je vjerojatno bilo povezano s njegovom ranijom željom da vidi rezultate djelovanja svakodnevne svjesnosti koja uključuje određenu halucinogenu ili psihodeličnu dubinu – u svakom slučaju, želio sam PJEVATI Michauxu kao što bi pjesnik trebao.

     Takvo pjevanje je dio prakticiranja Bhakti joge, pobožne joge, koja smatra da u ovom vremenu Kali Yuge i destrukcije, dah, meditacija, razboritost, oštroumlje i djela nisu sposobni da uzdignu dušu iz njezina materijalističkog blata – i da nas jedino čista radost može spasiti. Jedino čista radost! I tako smo sjeli, u kasno poslijepodne, on vjerojatno čudeći se mojoj nespretnoj namjeri u, za njega stranoj sobi, dok je Seina tekla iza željezne prozorske rešetke, sredinom ljeta, njegovo lice ne starije no kad sam ga prvi put sreo ali sada neodlučniji, nježnijeg i blažeg pogleda – zbunjen! Kao što sam i sam bio zbunjen! Na sreću, sve što sam trebao učiniti bilo je da otpjevam Hari Krishna Hari Krishna Krishna Krishna Hari Hari Hari Rama Hari Rama Rama Rama Hari Hari, i hinduističku japa maha mantru, i Om A Ra Ba Tsa Na De De De De De De  tu tibetansku slogovnu mantru stvorenu da zaokupi um dok čovjek luta hramovima ili ljulja dijete u naručju.

     Iskreni pozdravi, dragi učitelju!

Vreme smrti i razonode arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.