Sabotaža: pravoslavlje ili smrt
Literarno i umetničko nasleđe čovečanstva treba u celosti upotrebiti za ciljeve gerilske propagande. Podrazumeva se da u tome treba ići dalje od provociranja običnih skandala.
Uputstvo za primenu sabotaže, Gi-Ernest Debor i Žil Volman
Pred mnogobrojne vernike, koji se 14. januara po julijanskom ili 27. po gregorijanskom kalendaru, počev od ledenog belog jutra okupljaju na platou ispred Hrama Svetog Save u Beogradu, izlazi muškarac srednjih godina, fizički ni po čemu izuzetan, omanji, bledunjav, s upalim obrazima pokrivenim retkom, bledom bradom. Odeven je u tipičnu svešteničku odeždu: stihar, epitrahilj, pojas, narukvice i felon. Sve je to izrađeno od najskupocenijeg lana, a ukrašeno prvoklasnim svilenim koncem u stilu polistavriona, isključivo u nebeskoplavim, srebrnim i belim bojama. Za njim korača „đakon“, mlađi muškarac takođe bez izuzetnih fizičkih karakteristika. Za razliku od „sveštenika“ on je golobrad. Odeven je u đakonski stihar nalik hitonu, narukvice i orar.
Zastavši tačno ispred ulaza u hram, „sveštenik“ jednim dugim, neumoljivim pogledom obuhvati okupljenu gomilu. Žamor se, pod dejstvom njegovog strogog pogleda, brzo stišava. On se tad nakašljava da pročisti grlo, kratko se osvrne prema „đakonu“, sklapa ruke na grudima, duboko uzdahne tri puta, pa gromoglasno izgovara sledeće reči:
„Danas na Savindan ove Svete godine ovde pred ovim Hramom pod likom srpskog svetitelja Save pastira vučjeg
optužujem
Srpsku pravoslavnu crkvu za smrtonosno skretanje naše životne snage ka praznom nebu
optužujem
Srpsku pravoslavnu crkvu za prevaru
optužujem
Srpsku pravoslavnu crkvu što truje ovo društvo svojim turobnim moralom
i što predstavlja živu ranu na raspadnutom telu Našeg regiona
Uistinu, ja vam kažem: Bog je mrtav
Mi povraćamo od grozne bljutavosti vaših molitvi jer vaše molitve su postale kužni dim nad ratištem nekadašnje Jugoslavije
Zato izađite u tragičnu i oplemenjujuću pustinju sveta u kojem je Bog mrtav i izriljajte ovu zemlju iznova svojim golim rukama svojim PONOSNIM rukama svojim rukama koje se ne mole
Danas na Savindan ove Svete godine ovde pred ovim Hramom pod likom srpskog svetitelja Save pastira vučjeg
Mi proglašavamo smrt Svetosavlja da bi čovek mogao konačno da živi“
Završivši svoj govor, „sveštenik“ u pratnji „đakona“ mirnim, dostojanstvenim korakom prolazi kroz skamenjenu, zabezeknutu gomilu veselo blagosiljajući prisutne i levom i desnom, dok đakon stupa za njim skrušeno, oborenog pogleda, i deli okupljenima žito i komade slavskog kolača. Potom zajedno odlaze preko Karađorđevog parka prema Bulevaru oslobođenja i gube se u bespreglednoj reci ljudi i vozila koji tuda prolaze.
Ili: „sveštenik“ i „đakon“ ne uspevaju da učine ništa od svega toga, ne uspevaju da stignu nigde, pošto već tokom „sveštenikovog“ govora, ili odmah nakon njega, bivaju najspontanije linčovani i na komade rastrgnuti od strane razjarene, izbezumljene svetine, na platou ispred ogromnog i ružnog belog zdanja - samo još jednog od mnogih promašenih, deprimirajućih arhitektonskih projekata grada Beograda - poznatog pod imenom Hram Svetog Save.