Sa svetlim lamentom nad zlatnim gumnom na usnama
(Posvešteno Sekapersijancima… Vaniluški… i Bošku Buhi)
„Doći će pred zoru
lukavi
spartanski dečaci.
Zastaće pored moje postelje,
razgrnuti
bele odore.
Pustiće čopor lisica…“
Seka Jelenković
O’ besi! O Bessie!
o obe sise obesi se
i ti Smith-e, i Wesson-e, dabome
: sviraj to još jednom Vanilove
u mjahkoj i pozlaštenoj mindžici
među kuglicama-pudlicama i
kuglagerima čokoladnih zečića
sred mudašaca mudrijašica
flautica-labudica i međ’
međeđim gnezdašcima
inog inja njinih ribica
safirnim srnicama-jagodicama
uzbibanih zastakljenim
pihtijicama melanholičnih
pogleda
kaka-šampitica i šapica
maca i pica
prstiju-korneta, o da, dabome
patiniranih sladoleda-čipkica
kao šipkica-gica šlajm šaputan
srmom
propupelom pozlaštenim
apaurinima:
i još, i još jednom, dabome
sviraj to tihano-pjano
u pijaninu ove žešće Požeške sove
ti izvansobni, izvansobno,
izvanosobni Izvansobuška
u osobnim papučicama-makićima:
kićankama tanki
Vanilove, slatki Vanilove
bebuško naših prhuta
nujna gugutko-guzo koja rujno
šumiš u štiglicima kao zgromljen
šimširima šišmiš
u tegli utegnut lepi grome oj
o da naravno samo svoj
njinim belokosnim kositrenim
sisama: mjahkim sasama
zapravo, da pravo kažemo:
opervažen sisicama i vidicima
(čak, da, o da da i sto puta da:
i vidikovcima ovčica oko
tajinstva šlica koje grlicama
šprica - o da, naravno, još
i te kako - pjana penice - grimizna
kako-svrako u fraku žežene
ženicama čežnje u čezi koja se
paunicama-semenkicama jezi
obisnu oko vrta
vrata - ko slamena vrata
stamena i slomena od
jagnjećeg ramena
ranjene njuškice
premjahkog paperja silikata
tvog sićanog sićanog ata -
a zelenog kao
dijamantska salata
dinamitna dijademica na
tezgama u pijačnim danima,
četvrtkom -
nokautirane Požegice nektarske
nogice
gice koja sve sme, čak i ako ne,
ne ne i, naravno, o da, još
i te kako:ne!)
Zavijorismo li sise uzbibano?
A ti, dakle, opervažen
vaznicama-vilicama među svilama
đumbirnog đubreta:
sena si senki-santica-šampitica
sa zenicom u snu sna - pa da!
Dok ja snim, kao dim
sam: sviraj, o sviraj nam
to, o to!
Bar još samo jednom, ali
dabome: kao nijednom, i nikada
i nikom, i nigde i nikako
modrikasta kakuško tihana
kruško rusa djevuško
: preslatka Vaniluška
Kao pozlaštena i povlaštena
guska
njina prenujna njuška, njuškica
svica koja
iako bez lica, ko svinjica
purpurna-krofnica: peva
Vilerovom goblenčadi:
sviraj sviraj sviraj, o sviraj!
Makar nikada više, tiše, o sve
tiše i tiše:
da se nikad ne izbriše iz tvoje
mjahke mindžice-piše:
Vanjuška, preslatka Vanjuška
mladi prinče naš što nas šašoljiš
u slavuju iluminatskoj šolji
ili nevolji, o, ali to nije svo zlo
zelo kao prebelo ti telo
srebrno zlaćani
što u sluhu premrle srne
koja medeno trne povraćaš,
i pucaš, dabome
ko purpurna puškica antifašizma,
kao divlja i divna divizma-pizma
u Pizzi njinih, o da uvek, u Vek
samo njinih samih pokožica...