Presuda
Godine 1988, jednog septembarskog popodneva
ispred đačkih klupa
išarenih mladenačkim snovima i
natopljenih hormonima odrastanja
na času srpskohrvatskohrvatskosrpskog jezika
profesorica Zora Keča je ubila Gabriela Markesa
Na mjestu zločina ostala je samo hrpa riječi
od kojih su jedva čitljive bile
“godina”, “samoće” i “sto”.
Stravičan događaj ostao bi zauvijek
potisnut u dubinu podsvijesti
kao orhideja osjetljivog adolescenta
da dvadeset i jednu godinu poslije
nisam čuo ispovjest djevojčice
pred kojom je ta ista Zora Keča
hladnokrvno ubila Ernesta Hemingveja.
Saznanje da se radi o serijskom ubici
u tijelu profesorice maternjeg jezika
natjerala me da vrisnem
Suviše star da povjerujem kako u stvarnom životu
postoji pravda
odlučujem se da uzmem poetsku pravdu u svoje ruke
i osudim Zoru Keču:
Za smrt Gabriela Markesa, Ernesta Hemingveja
(o čemu postoje dokumentovana svjedočanstva)
i još neutvrđen broj osoba
sa spiska školske lektire
Za protivpravno držanje u zarobljeništvu
većeg broja pisaca
u nehumanim uslovima
njenog ograničenog uma
Za brutalno premlaćivanje i sakaćenje
kojim je nanijela trajne posljedice
ljepoti pisane riječi
i radosti čitanja
generacijama srednjoškolaca
Kao olakšavajuću okolnost uzimam u obzir
njenu psihičku neuračunljivost
nacionalnu ostrašćenost
seksualnu frustraciju
i suknje na gumu sa cvjetnim dezenom
ali to ne umanjuje težinu počinjenih zločina
Zbog svega navedenog osuđujem Zoru Keču
na jedinstenu kaznu
objavljivanja ove pjesme.