Suvremena povijest predstavlja dokument o velikoj i rasprostranjenoj zavjeri da se čovječanstvu nametne jednoumlje mehaničke svijesti kao i da se unište svi znakovi i izrazi onog jedinstvenog dijela ljudske osjećajnosti, istovjetne kod svih ljudi, a koju pojedinac dijeli sa svojim Stvoriteljem. Obuzdavanje pojedinca koji razmišlja vlastitom glavom gotovo je dovršeno.

      Jedine povijesne činjenice koje trenutno možemo sagledati i prema čijim se uputstvima i ponašamo jesu one kojima su naša osjetila bombardirana putem sustava masovne komunikacije.

      Ti mediji predstavljaju točno ona mjesta na kojima naši najdublji i najiskreniji osobni osjećaji i ispovijesti stvarnosti jesu najviše zabranjivani, ismijavani i obuzdavani.

      Istodobno se pojavila pukotina u američkoj masovnoj svijesti – dio društva iznenada je shvatio da postoji golemi nacionalni podsvijesni pakao ispunjen živčanim plinovima, univerzalnim smrtonosnim bombama, zlonamjernim birokracijama, sustavima tajne policije, drogama koje otvaraju vrata k Bogu, svemirskim letjelicama koje napuštaju Zemlju, nepoznatim kemijskim užasima, i zlim snovima na dohvat ruke.

      S obzirom da sustavi masovne komunikacije mogu komunicirati jedino na zvanično prihvatljivim razinama stvarnosti, nitko zapravo ne zna stvarni opseg tajnog podsvjesnog života. Nitko u Americi ne zna što će se dogoditi. Nitko nema stvarnu vlast. Amerika doživljava slom živaca.

      Poezija predstavlja zapis osobnog proniknuća u tajnu dušu pojedinca – a budući svi pojedinci jesu Jedan u očima Stvoritelja, onda je poezija zapis o proniknuću u dušu Svijeta. Svijet ima dušu.

      Amerika doživljava slom živaca. San Francisco je jedno od mnogih mjesta u kojem je nekoliko pojedinaca, pjesnika, imalo sreću, hrabrost i takvu sudbinu da su u određenom trenutku uočili nešto novo u pukotini u masovnoj svijesti; pružena im je mogućnost proniknuća u vlastitu narav a jednako tako i narav vlada koje vladaju, kao i Božju narav.

      Otuda toliko ushićenja, očajanja, proricanja, napetosti, samoubojstava, tajnovitosti i javne radosti među pjesnicima toga grada.

      Naravno, ovu spoznaju ne odobrava i pobija je onaj većinski dio stanovništva čija je pojedinačna percepcija dovoljno slaba da na nju mogu utjecati i formirati je stereotipi masovnih komunikacija. Umiješali su se policija i tisak, a ludi hollywoodski producenti filmova u ovom trenutku pripremaju surove stereotipe jednakih vrijednosti.

      Pjesnici i oni koji dijele njihove stavove i pridružuju im se u njihovim aktivnostima, oni koji nose neki simbol na odjeći ili u kosi, oni koji se drukčije ponašaju ili razmišljaju izvrgnuti su podsmijehu. Nas koji smo upotrebljavali blage droge (marihuana) da bi promjenom svijesti došli do daljnjih spoznaja policija proganja po ulicama. Pejot, povijesno sredstvo za izazivanje vizija, zabranjeno je pod prijetnjom uhićenja. Onima koji su upotrebljavali opijate i teške droge prijeti se doživotnim zatvorom i smrtnom kaznom. Biti narkoman u Americi isto je što i biti Židov u Nacističkoj Njemačkoj.

      Federalna vlada u svakoj saveznoj državi podupire ogromnu i  sadističku policijsku birokraciju stvorenu da progoni prosvijećene, da zvaničnim lažima o drogama ispire mozak javnosti kao i da zaplaši i uništi one ovisnike koje je njihovo duhovno traganje koštalo zdravlja.

      Oni koji se razlikuju od masovnog seksualnog stereotipa, kvijetisti, oni koji ne žele raditi za novac ili lagati, oni koji ne žele proizvoditi i prodavati oružje, ili se pridružiti vojsci u ubojstvima i prijetnjama, oni koji žele dangubiti, razmišljati, odmarati se u vizijama, ponašati se po vlastitim lijepim pravilima, govoriti istinu javnosti, nadahnuti Demokracijom – kakva je sada njihova duševna sudbina u Americi? Americi koja je glavninu svoje ekonomije upregnula u mentalne i mehaničke pripreme za rat.

      Književnost koja izražava ovakva stajališta i spoznaje izvrgnuta je  podsmijehu, zlonamjerno je interpretiraju ili prešućuju horde posrednika srednji staleži budući ih grozna pripadnost organizacijama stereotipnih masovnih komunikacija spriječava da suosjećaju (ne samo s vlastitom unutrašnjom prirodom) već i sa svakim očitovanjem bezuvjetne individualnosti. Tu mislim na novinare, komercijalne nakladnike, književne kritičare, bezbrojne profesore književnosti itd. Poezija se mrzi. Čitave škole akademskih kritika su se javile kako bi pokazale da je ljudska svijest o bezuvjetnom Duhu tek mit. Na pjesničku renesansu u San Franciscu odgovorilo se nasiljem, ljubomorom, nenadanim izljevima mržnje.

       Jednako tako i nasiljem policije, carinskih službenika, poštanskih službenika, pokrovitelja i upravitelja velikih sveučilišta. Nasiljem svih onih koje je ljubav prema Vlasti dovela na položaj s kojega mogu zlostavljati druge ljude zbog razlike u mišljenju – ili Viziji.

       Lomače su odveć velike – jedna Amerika poludjela od materijalizma, policijska država Amerika, bespolna i bezdušna Amerika spremna da se tuče sa svijetom samo da bi obranila lažnu sliku o svom Autoritetu. Ne divlja i lijepa Amerika Whitmanovih sudrugova, ne povijesna Amerika Blakea i Thoreaua kojoj je duhovna nezavisnost svakog pojedinca predstavljala simbol Amerike, svemir veći i golemiji od cjelokupne i apstraktne birokracije i Autoritativne Administracije ovog svijeta.

      Samo oni koji su zakoračili u svijet Duha znaju koliko je beskrajno smiješna i iluzorna pojava svjetskog autoriteta. A svi ljudi, prije ili kasnije, zakorače u svijet Duha, bilo za života ili u smrti.

      Koliko ima licemjera u Americi? Koliko preplašene janjadi koja se boji otkrića? Kakav smo to Autoritet postavili nad nama samima, tvrdeći da nismo ono što u stvari Jesmo? Tko će zabraniti jednoj umjetnosti da se objelodani svijetu? Koji to zavjerenici imaju moć da mogu odlučivati o oblicima naše svijesti, našeg seksualnog uživanja, naših različitih djelatnosti i naših ljubavi? Koji to neprijatelji određuju naše ratove?

      Kada ćemo otkriti Ameriku koja neće poricati svog Boga? Tko se latio oružja, novca, policije i milijuna ruku da bi ubio savjest Božju? Tko pljuje u divno lice Poezije koja pjeva o Božjoj Slavi i baca je u prašinu svijeta?