Oporuka
***
Kad zapucaju raketni sistemi „Grad“
Po naseljenim područjima
Bilo da su to libanska sirijska gruzijska naseljena područja
Bilo naseljena područja Mariupolja Artemivska Antracita
U tome ima nešto prirodno
Rekao bih čak svakodnevno obično
Naravno ako ima ičeg prirodnog u tome
Da pucaju raketni sistemi „Grad“
Prirodno je kada vatrene lopte
Ispaljene iz raketnih sistema „Grad“
Pogađaju dečje sobe
U kojima spavaju mala deca
Prirodno je i kada uleću
U supermarkete prepune ljudi
Na železničke stanice i aerodrome
Prirodno je kada ginu stotine i hiljade
Civilnih građana
Zato što je prirodno da civilni građani
Ginu u ratu –
Naravno ako je prirodno da bude rat
Da pucaju raketni sistemi „Grad“
Da ginu civilni građani
Prirodno je kada deca istrčavaju na svoja igrališta
I nalaze igračke umrljane krvlju
Igračke poginule dece
Koju su prethodno pravo sa dečjeg igrališta
Odneli u mrtvačnicu
A deca kao deca
Privijaju uza se igračke umrljane krvlju
Igračke mrtve dece
Roditelji pokušavaju da im uzmu igračke
Deca plaču
Oni nemaju tako lepe igračke
Igračke umrljane krvlju
Njihovih vršnjaka
I to je prirodno
I to je prirodno
Prirodno je kada su nemoćne bake
Koje su porodice ostavile da čuvaju stan
Dok su pobegli što dalje od rata
A ovde je rat
Trećeg dana sedenja u podrumu
Bez hrane i voda
Rešile da odaberu najjaču i najmlađu od njih
I pošalju je sa dva plastična balona od deset litara
Do najbliže pumpe
Hrabra baka je već išla nazad
Već su je videli kroz ključaonicu
Kada je eksplodirala granata i otkinula joj nogu
Tada je druga baka izmilela iz podruma
Domilela do ranjenice
Uzela joj balone sa vodom iz ruku
Rekla „izvini Valja“
I odmilela nazad u podrum
I to je prirodno
I to je prirodno
Prirodno je da lekar, akušerka sa dvadeset godina staža
Ateistkinja koja je bez ijedne suze
Hrabro operisala celi Majdan
Ode u crkvu da upali sveće Gospodu
Padne na kolena i zavapi
Bože biće rata
Već drugi mesec zaredom se rađaju samo dečaci
Prirodno je kada u rati ginu ljudi –
Naravno ako je prirodno da bude rat:
Rat je nemoguće izbeći
Od rata je nemoguće odleteti „Boingom“
Na najvišoj visini
Rat je nemoguće presedeti prečekati pretrpeti
Prirodno je kada granata uleće na groblje
I briše sa lica zemlje grobove naših roditelja
Prirodno je kada vojnici kopaju na groblju rovove
Kopaju jendeke prave blindaže
Zato što je groblje na strateškom mestu
Na najvišoj visini
I mi više nikada nećemo saznati
Jesu li ti rovovi grobovi naših voljenih
Ili grobovi voljenih drugih ljudi
Ovo je rat protiv svih
I tiče se svih
Mrtvih živih i nerođenih
Neprirodno je u ratu da granata
Ispaljena iz raketnog sistema „Grad“
Padne u polje
To je skroz neprirodno
Nemoguće je gledati da gori
Zrelo nepokošeno žito
Nemoguće je slušati kako vrište
I gore u plamenu tekunice
Kako beže na sve strane miševi
A vatra ih zajedno sa ratom
Stiže i proždire
Jer su vatra i rat nezasiti
Nemoguće je gledati
Kako nad gnezdima
Opkoljenim vatrom i ratom
Kruže prepelice
Kako dozivaju upomoć ptići
Kako se utišavaju i jedni i drugi
Kako na kraju svi nevino izgore
Prepelica mi je stvarno žao
Jer ovaj rat treba da se tiče samo ljudi
Jer se ovaj rat tiče samo ljudi
Jer prepelice nisu krive za ovaj rat
Prepelice nisu ni za šta krive
20.07.2014.
OPORUKA*
Danas ponovo kopamo zemlju
Tu omraženu donecku zemlju
Tu tvrdu okamenelu zemlju
Privijamo se uz nju
Krijemo se u njoj
Još živi
Krijemo se iza zemlje
Sedimo tiho u njoj
Kao mala deca iza maminih leđa
Čujemo joj otkucaje srca
I njeno umorno disanje
Toplo nam je i ugodno
Još smo živi
Sutra ćemo već biti mrtvi
Možda mnogi od nas
Možda svi
Ne vadite nas iz zemlje
Ne odvajajte nas od majke
Ne skupljajte nam ostatke na bojnom polju
Ne pokušavajte da nas ponovo sastavite
I, molimo vas, bez krstova
Spomenika ili spomen-ploča
Ne trebaju nam
Zato što nam zbog sebe, a ne zbog nas
Podižete veličanstvene spomenike
Ne treba nigde da urežete naša imena
Samo zapamtite:
Na ovom polju
U ovoj zemlji
Leže ukrajinski vojnici
I to je sve
Nemojte nas davati roditeljima
Ne želimo da nas roditelji vide ovakve
Neka nas roditelji zapamte kao malu decu
Neposlušne dečkiće
Sa praćkama i modricama na kolenima
Sa jedinicama u knjižici
Sa punim rukama jabuka iz komšijskog vrta
Neka se roditelji nadaju da ćemo se nekad vratiti
Da negde postojimo
Nemojte nas davati ženama
Neka nas voljene zapamte kao lepe
Onakve kakve su mnoge devojke htele
A pripali smo njima
Neka zapamte naše vrele usne
Naš vruć dah
Naše tople zagrljaje
Neka ne dodiruju naše hladno čelo
Naše hladne usne
Nemojte nas dati deci
Neka deca zapamte naše tople oči
Naše tople osmehe
Naše tople ruke
Nek ne dodiruju drhtavim usnama
Naše hladne ruke
Ovde u ovim rovovima
Što su nam danas privremeni dom
A sutra će nam postati grobovi
Tu nas sahranite
Nisu nam potrebni oproštajni govori
U tišini što nastupa posle bitke
Uvek zvuče neumesno
Kao da gurate poginulog ratnika
I tražite da ustane
Ne trebaju nam parastosi
Znamo i bez toga gde nam je od sada mesto
Samo nas pokrijte zemljom
I idite
Bilo bi lepo kad bi na tom mestu bilo polje
Kad bi se viorilo klasje žita
I ševa bila na nebu
I nebo
Mnogo neba
Možete li zamisliti kakav će hleb roditi polje
U kome leže borci?!
U sećanje na nas jedite hleb sa polja
Na kom smo pali
Bilo bi lepo da na tom mestu budu livade
I mnogo mnogo cveća
I pčela iznad svakog cveta
Da uveče dolaze zaljubljeni
Pletu vence
Vole se sve do jutra
A danju da dolaze mladi roditelji
Sa malom decom
(Ne branite deci da nam dolaze)
Ali to će biti sutra
Danas još uvek kopamo zemlju
Tu dragu ukrajinsku zemlju
Tu slatku nežnu zemlju
Zajedno pišemo vojnim lopatama
Na njenom telu
Poslednju pesmu ukrajinske književnosti
Još smo živi
08.08.2014.
prevod sa ukrajinskog: Dragana Vasilijević
* Pesma Borisa Humenjuka „Oporuka“ predstavlja obraćanje ukrajinskih vojnika svom narodu. Izbor naslova i motiv obraćanja narodu navode na pomisao da je pesnik želeo da se upusti u dijalog sa istoimenom pesmom Tarasa Ševčenka.