O junacima i grobarima
NOMEN EST POMEN
(Toma Nikolić
peva posle rata)
Kaži mi, kaži,
Kako da te zovem;
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam, -
Hoću li reći:
„Govno“ il’ „ustašo“,
Ili ću „đubre“,
„Evrope pristašo“;
Hoću li „izrode“,
Il’ „evroslinavče“,
„Plaćenički skote“
Ili „izdajniče“ -
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam!
Sve su to mila
Imena i lepa
Kojima Grobar
Hoće da utepa;
Al’ ja bih proveo
Svoj životni vek,
Tražeći prejaku,
Ubojitu reč
(Pali? Streljaj? Kolji?)
Da njome zatučem
Sav nesrpski svet.
KAKO ŽIVI KOŠTUNTUN
(Junak našeg doba)
U Zoni sumraka
živi Koštuntun.
U njega je malo
zaošijan um.
On posao svaki
na svoj način radi:
Đavola ne ganja,
već s njim tikve sadi.
Glas razuma čuje
i strašno se smori,
a Legiju sluša
ko da prorok zbori.
Veliki čistunac,
taj ruke ne prlja
- s gensekom na ruci
leševe trangelja.
Ubistvo mu gadno
ko Tribunal, dočim
u ime Nacije
pokolj nije zločin.
Pedere ne voli
jer mu crkva brani,
bogoslovskim mesom
Pahomija hrani.
U budućnost juri
u mestu stojeći,
u Evropu hrli
sve od nje bežeći.
Na slavi divani
jedino o slavi,
kad ga nešto pitaš,
on se ludim pravi.
Kad gluposti zbori
on povisi glas,
u ćutanju s Acom
pronalazi spas.
Pred Kosovom stoji
pretvoren u zbun.
Sasvim na svoj način
živi Koštuntun.