Beton br.183
Sreda 17. maj 2017.
Piše: Ylljet Aliçka (Iljet Aličkaj)

Naporni pokušaji ulaska bez pozivnice na mondenski prijem


Ylljet Aliçka (Iljet Aličkaj)

Iljet Aličkaj (1951.) je albanski prozni pisac i bivši albanski ambasador u Francuskoj. Diplomirao je biohemiju i radio kao nastavnik sve do početka doplomatske karijere. Napisao je nekoliko zbirki kratkih priča i romane: Kompromis (Kompromisi), Kameni slogani (Parullat me gure), Vreme za poljupce (Koha e puthjeve), Valcer za ljubavnike (Valsi i lumturisë). Autor je scenarija za francusko-albanski film Slogani, koji je zasnovan na njegovom romanu Kameni slogani, scenarija za francusko-italijansko-albanski film Ljubavna molitva, koji je zasnovan na njegovom romanu Kompromis i scenarija za francusko-albanski film Stranci, koji je zasnovan na romanu Razgovor sa stranim zvaničnicima. Neka njegova dela su prevedena na francuski, poljski, ruski, slovački i italijanski jezik.

Na mondenskim prijemima u Parizu nije bilo lako shvatiti otprve koliko od prisutnih je ulazilo sa pozivnicama i koliko njih je uspevalo da uđe bez pozivnice. Meni je trebalo skoro mesec dana da to primetim. I to zahvaljujući sličnosti smicalica ulaska bez pozivnice, ili sa krivotvorenom pozivnicom. S malo pažnje, mogao si shvatiti da je reč o održivoj zajednici, sačinjenoj uglavnom od propalih aristokrata ili ličnosti izašlih iz mode, bivših činovnika u penziji, ili svakojakih nevoljnika koji su, osim večnog ljudskog poriva za samopromociju koje im je pružalo prisustvo u mondenskim krugovima grada svetlosti, imali priliku da se kvalitetno hrane.


Ali nezavisno od sličnosti taktika za ulazak bez pozivnice, bilo je sasvim jasno da je ova mondenska zajednica razjedinjena. Lako se moglo shvatiti da je razlog za to bila konkurencija za ulazak na prijeme. Na izgled uzdržana, dosta oštra konkurencija je počinjala već ispred spoljnjeg ulaza, dakle upravo tamo gde se vršila kontrola pozivnica, gde se skromna gomila mondenskih nevoljnika, t.j. bez pozivnica, pravila kao da nekoga čeka. Nije bilo teško razabrati da su oni stajali tu kako bi se prikačili, kao slučajno, nekome sa pozivnicom. Modaliteti prikačivanja nekome sa pozivnicom bili su manje više isti: on, dakle monden bez pozivnice, namestio bi širok osmeh na licu, sasvim spontano bi prišao nekome ko je držao pozivnicu u ruci i, upravo kod ulaza gde se vršila kontrola, upućivao bi saputniku sa pozivnicom neko beznačajno pitanje, recimo: Ah, da vidimo sa koje strane su postavili garderobu ovog puta..., i kada bi se desilo da zvanica odgovori ljubazno sa: Verujem da će biti na desnoj strani, onda bi se mondenac bez pozivnice glasno nasmejao i kazao: Ah, iskreno da vam kažem, mislio sam da će biti na levoj strani, ne ostavljajući tako mesta nikakvim sumnjama kod čuvara na ulazu da su oba gospodina došla zajedno na ovaj prijem, te da nema razloga da se obojici traži pozivnica, pošto na ulazima na mondenske prijeme ima toliko mnogo ljudi da mondenac ima dovoljno vremena da se osmehne i da uputi svoje pitanje, recimo „s koje strane je garderoba“, upravo kod kontrolora pozivnica.


Sa osobama ženskog pola bez pozivnice dešavalo se nešto sasvim drugo, one nisu morale da stoje u redu i čekaju ulaz, što su im konkurenti tolerisali, ali i bez ove privilegije, čuvari prijema su znali da poštuju slabiji pol.


Međutim, dešavalo se da, kako bi eliminisao u potpunosti konkurenciju, neko i vara.


graffiti23


U cilju izbegavanja reda koji je zajednica prećutno uspostavila, varalica bi desetiak metara od ulaza išao ispred ostalih, kako bi se kao slučajno prikačio bilo kojoj šik obučenoj osobi, uključujući i one koje ne drže pozivnicu u ruci. Osim nelojalnosti prema svojim drugovima, dakle kršenja reda, ovakvo ponašanje je povlačilo za sobom i rizik da se prikačiš nekome uzalud, dakle nekome ko nije imao nikakve veze sa prijemom, ko je prolazio tuda sasvim slučajno. Razume se da bi u ovakvim slučajevima mondencu varalici sav uloženi trud propao.


Treba reći da je bila i jedna sorta nevoljnika koji nikako nisu trpeli dvoličnost, t.j. navodno spontano prikačivanje nekom od zvanica, već bi otvoreno i iskreno upitali one koji bi izlazili u žurbi sa prijema da nemaju slučajno pozivnicu pri ruci.


Ovaj direktni način bi dirnuo one koji su još uvek imali pozivnicu u džepu i sa uglađenošću bi pristali da je poklone mondencu nevoljniku. Ovaj bi, pak, čim bi se dokopao pozivnice, zauzeo  dostojanstvenu pozu i ulazio bi na prijem kako i doliči, što bi mu kasnije pružalo sigurnost sasvim ravnopravnog ulaska u razgovor sa diplomatama ili visokim ličnostima.


Suvišno je reći da se ova konkurencija sasvim gasila kada je u pitanju bila neka starija osoba, koja se jedva držala na nogama, ili za koju je bilo vidljivo da je bolesna. U takvim slučajevima, starijoj osobi bi se ostavljalo dovoljno prostora, t.j. grupa joj je dozvoljavala da uđe preko reda kako bi ona, čim bi se pojavio neko sa pozivnicom u ruci, imala mogućnost da mu se odmah prikači i uđe spontano u razgovor sa njim.


Upravo na osobu iz ovog kontingenta sam naišao već na mom prvom prijemu u jednoj lationameričkoj ambasadi, na čijem ulazu mi je prišla starica, kost i koža, i sa licem pokrivenim veoma debelim slojem kreme obratila mi se vlažnim glasom:


- Gospodine, oprostite, ali ja bih želela da uđem na prijem u vašem društvu, pošto..., pošto sam zaboravila kući moju pozivnicu.


- Svakako, gospođo – pristao sam.


Međutim, iznenada, tu je odmah uskočila još jedna starija gospođa:


- Ah, gospodine, gospodična koristi beskrupolozno vaš nedostatak iskustva u oblasti varanja pozivnicama. O kakvom zaboravljanju ona govori?! Ženevieva, zašto ne govoriš istinu?! Ko će njoj, zaboga, slati pozivnicu, gospodine?!


Gospođa, koja je tek ušla u moje društvo, joj smesta odgovori:


- Dosta, Bernardeta, ne priliči ti da ovako govoriš. Ja jednostavno tražim gest ljubaznosti od gospodina, i ti nemaš šta da se mešaš.


Reče to i prirodno mi zavuče svoju tanku ruku. Uđosmo unutra i ja nisam svatao da li to gospođa Ženevieva govori sama sa sobom, ili se meni obraćala dok je mrmljala:


- Bože dragi, danas je nestala sva ljubaznost... U naše vreme to se nikako nije moglo desiti... – govorila je i vrtela svojom malom glavom.


Gospođa nije čekala da odobrim ono što je rekla, već čim smo ušli, odvoji ruku od mene i bez ikakvog ustručavanja stušti se lakomo u pravcu stolova.


Na izlazu Ženevieva mi je ponovo prišla i, pošto me ponovo prirodno uzela pod ruku, predstavila me omanjem čoveku, koji mi se toplo osmehnu i reče:


- Gospodine, da vam se predstavim, ja sam slobodan novinar, i danas sam zaboravio...


- Pozivnicu – uskoči starija gospođa.


- Upravo tako – reče, uvek nasmejani omanji čovek – dakle, možda je još uvek imate kod sebe i...


Ne dozvolih da završi, dadoh mu moju pozivnicu, a on mi se zahvali sa dubokim naklonom i ostavi mi u ruci vizitkartu, na kojoj je bilo ime: „Frank, slobodni novinar”.


graffiti18


Frank mi je telefonirao nakon dva dana:


- Kao što vam je sigurno poznato, danas ima Španija. Doći ćete, verujem?


- Da – rekoh mu.


- Vidimo se pre prijema i idemo zajedno – reče on prijateljskim glasom.


- Poziv je ličan – odgovorih mu odmah.


- Nema problema – reče – i ako me vrate, ja nisam kao drugi koji se protive da izađu.


Ja izlazim sam – reče odlučno.


- Ne znam šta da vam kažem... – ustručavao sam se.


- Meni je, kako da kažem – insistirao je Frank s druge strane telefona – meni je fiksacija ova fešta. I znate zašto?


- Ne – rekoh mu.


- Primoran sam da vam ispričam intimnu stvar, želim da oborim, takoreći, prošlogodišnji rekord, kada sam uspeo da učestvujem na 92 prijema.


- A ove godine, koliko ste uhvatili? – postadoh radoznao.


- Tu negde oko 72, ali još uvek ima vremena. Do kraja godine je niz prijema malih ambasada, koje jedva čekaju da im ljudi dođu, pošto, budimo otvoreni, nije da ih neko šljivi, iako treba priznati da tamo ima hrane na pretek.


Setih se sutrašnjeg prijema u UNESCO-u, za koji sam mogao da mu dam pozivnicu, pošto sam ih imao dve.


- Ah! – reče Frank – UNESCO je dosta pao. Već odavno ne isplati se ni put do tamo. Kakva je, za jednog ili za dvoje?


Rekoh mu za dvoje, i on uzdahnu sa olakšanjem. Sutradan me Frank čekao ispred ulaza na prijem u UNESCO zajedno sa ženom srednjih godina, koju mi je predstavio kao svoju prijateljicu, i, čim je uzeo pozivnicu, uđe držeći je demonstrativno pod ruku.


- Oh, ovo je vrhunac – prišla mi je moja stara prijateljica – ovaj kepec nam samo pravi probleme dovodeći nam svako veče po neku gospođu, u nadi da će tako naći ženu, zavodeći je lažnim pozivnicama. Skupio je kod kuće čitavu kolekciju pozivnica iz prethodnih godina – objasnila je gospođa – i ulazi s njima pod ruku na razne prijeme, skrivajući kao slučajno onaj deo pozivnice gde se vidi godina, i ostavlja da se vidi samo deo gde je nacionalna zastava odgovarajuće zemlje. Naravno da žrtve, t.j. žene koje poziva, ne znaju za tu smicalicu i prihvataju društvo ovog mrava, koji se pravi sav važan, kao da je na listama pravih zvanica. Nama koji znamo istinu, on govori da navodno dolazi na mondenske prijeme zbog toga što ne može da trpi samoću. Ali, svi znamo da on jednostavno traži ženu, želeći da tako dokaže svoju visoku klasu.


Međutim, žene ga odmah prozru, čim uđu na prijem i, nakon što se dobrano najedu, počinju da očijukaju sa nekim simpatičnijim muškarcem od Franka. Onda se Frank kune da ih neće više pozvati. Takvog kukavnog ga viđamo nakon dva tri dana sa nekom drugom kandidatkinjom za suprugu. Ne znam – vrtela je glavom stara gospođa – valjda muškarci pate zbog samoće više od nas žena.


Na prijemu, priđe mi Frank i upozna me sa nekim bucmastim tipom, koji nakon razgovora, ne dužem od dva minuta, zauze konspirativnu pozu i upita ispod glasa:


- Gospodine, koristim priliku da vas upitam da li bi vaša zemlja bila zainteresovana da kupi po povoljnoj ceni, da ne kažem za džabe, neko sofisticirano oružje?


- Ne, hvala – rekoh mu.


- Svakako, ako nemate ništa protiv, da razmenimo vizit-karte, nikad se ne zna – reče – kasnije se možda predomislite. Uze vizit-kartu i ode sa istim tim konspirativnim pogledom.


- Ah – reče Frank nakon odlaska tog gospodina – nikako da odustane od tih smicalica, ja mu činim uslugu predstavljajući vam ga, a on se trudi da ostavi utisak da radi za tajne službe i tim besmislicama obezbedi pozivnice. Svi su ga već prozreli, svi znaju da ga niko ne šljivi, ni tajne službe, ni one ne-tajne. Šta sve neće smisliti ljudski um samo da se dočepa neke pozivnice! – uzdahnu Frank i ode tako revoltiran dvoličnim ljudima.


Posle toga, Franka dugo nisam viđao na prijemima.


grafiti


Skoro šest meseci kasnije, iskrsnuo je pred ulazom na jedan crkveni prijem. Bio je usamljen, bledog lica. Osmehnuo mi se ljubazno, uzeo me pod ruku i mi uđosmo na prijem kao dva stara prijatelja. Čim uđosmo, Frank baci brz pogled na stolove i, pošto mi se suvo zahvali, uputi se odmah prema stolu sa hranom. Jeo je kao izgladnela krtica iz malobrojnih tanjira i naiskap ispijao čaše šampanjca.


Uvidevši njegovu preteranu revnost prema alkoholu, crkveni župnik koji je služio na prijemu, pokazao je obazrivost i više nije vadio flaše šampanjca iz fioka.


- Žao mi je, nema više šampanjca! – objavio je župnik.


Frank je to primio sa poniznošću i udaljio se bez reči.


Sutradan uveče mi je telefonirala stara gospođa. Pošto mi je saopštila tužnu vest da je


Frank preminuo i da je to tako obično u životu, upitala me je da nemam neku pozivnicu za prijem kod Portugalaca.


- Kako nas to ostavi Frank? Zašto? – upitao sam iznenađen.


- Preminuo je, sam bez igde ikoga. Sa svim tim uslugama koje je činio ženama, ni jedna mu se nije našla u tim poslednjim trenucima... Neka počiva u miru duša tog usamljenog stvorenja! A nije da mu je nedostajao dobar tretman.


- Kakav tretman?


- Pa, tretman kvalitetnom hranom... Hoću reći, sa prijema na prijem. Osim mene, na sahrani nije imao nikoga od navodnih prijatelja sa mondenskih prijema ili onih vrtirepki koje je uvodio na prijeme u nadi da će ih jednog dana oženiti.


Pred ulazom na prijem kod Portugalaca, sitna gospođa mi zatraži pozivnicu, i nakon što je dade nekome, uze me pod ruku i nije se odvajala od mene dok nismo prošli praćeni ljubomornim pogledima protivničke grupe.


Čim uđosmo, ona namesti izraz žene koja je duboko revoltirana nekim ljudima i šapnu mi na uvo: „Ah, kakva čudna stvorenja!“


- Ko? – upitah je.


- Oni kod ulaza, čekaju ceo dan ispred prijema ambasada, u nadi da će prepoznati nekoga ko će ih uvesti unutra, i kad ne dođe niko, vraćaju se svojim kućama kako bi proverili kada je naredni nacionalni praznik.


To reče i nastavi da vrti glavom začuđena ljudskom prirodom.


prevod: Anton Berišaj (Anton Berishaj)
Vreme smrti i razonode arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.