Nikada nisam imao bilo kakvu ozbiljniju namjeru postati pisac proznih djela – barem dok nisam napunio dvadeset i devet godina. Too je potpuna istina.

     Još od ranoga djetinjstva volio sam čitati i tako su me zemlje i svjetovi u kojima su se zbivale radnje romana koje sam čitao duboko zaokupljali i veoma zanimali, pa bi lažna bila tvrdnja ako bih kazao da baš nikad nisam poželio nešto napisati. Ali ja jednostavno nisam vjerovao da imam dara za pisanje beletristike. Kao tinejdžer volio sam pisce kao što su Dostojevski, Kafka i Balzac, ali nisam ni pomislio da bih mogao napisati nešto što bi se moglo mjeriti s djelima koja su nam ostavili u nasljeđe. Stoga sam još u mladosti jednostavno odustao od bilo kakve namjere pisanja onoga što u užem smislu zovemo beletristika – dakle, romana, novela i kratkih priča. Dakako, iz pukog zadovoljstva nastavio sam čitati knjige raznolikih žanrova, ali za život sam odlučio zarađivati baveći se drugim zanimanjem.

     U profesionalnom smislu, radno područje za koje sam se odlučio bila je glazba. Naporno sam radio, štedio, prilično veliku svotu posudio od prijatelja i rodbine, i ubrzo nakon što sam prestao studirati otvorio sam mali jazz klub u Tokiju. Preko dana smo posluživali kavu i druge bezalkoholne napitke, a noću razna alkoholna pića. Također smo nudili i nekoliko jednostavnih jela. Stalno smo puštali razne ploče, a mladi jazz glazbenici vikendom su svirali uživo. Tim i takvim poslom bavio sam se sedam godina. Zašto? Odgovor je krajnje jednostavan: tako sam mogao slušati jazz glazbu od jutra do mraka.

     Moj prvi susret s jazzom dogodio se 1964. kad mi je bilo petnaest godina. Art Blakey i njegovi Jazz Messengersi nastupili su u siječnju te godine u Kobeu, a ulaznica koju sam dobio za taj koncert zapravo je bila rođendanski dar. To je bilo prvi put u mojem životu da sam uživo slušao jazz i sve skupa jednostavno me opčinilo. Bio sam posve zaluđen. Sastav je bio sjajan – Wayne Shorter na tenor saksofonu, Freddie Hubbard na trubi, Curtis Fuller na pozauni i Art Blakey kao vođa sastava i sjajan i maštovit bubnjar. Po mojem mišljenju bio je to jedan od najsjajnijih sastava u povijesti jazza. Do tog koncerta još nijednom nisam bio čuo toliko zadivljujuću glazbu i, dakako, bio sam posve opčinjen.

     Prije nekoliko godina za boravka u Bostonu večerao sam s panamskim jazz pijanistom Danilom Pérezom, i nakon što sam mu ispričao za taj događaj, izvadio je svoj mobitel i upitao me: “Haruki, želiš li možda razgovarati Wayneom?” “Naravno”, odgovorio sam, ostavši bez daha. Nazvao je Waynea Shortera, koji je tada boravio na Floridi i dodao mi telefon. Ukratko, kazao sam mu da nikad prije, a ni poslije, nisam čuo takvu zadivljujuću glazbu kao tada. Život je uistinu veoma čudan. Čovjek nikada ne zna što mu se sve može dogoditi. Četrdeset i dvije godine poslije tog koncerta živio sam u Bostonu, bavio se pisanjem romana i mobitelom razgovarao s Wayneom Shorterom. Ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti takvo što.

     Nakon što sam napunio dvadeset i devet godina, posve iznenada, duboko u sebi osjetio sam želju da napišem roman – vjerujući da u tome mogu uspjeti. Dakako, nisam znao, a ni mogao napisati nešto što bi se moglo usporediti ili vrednovati s djelima Dostojevskog ili Balzaca, ali, hrabrio sam samoga sebe govoreći si da to nije važno i da ne moram postati književni velikan. Najviše me zbunjivalo to što nisam znao o čemu bih pisao, ali ni kako se piše roman. Nisam imao ni najmanje književno iskustvo niti sam išta znao o raznolikim književnim stilovima. Nisam poznavao nikoga s kime sam se mogao posavjetovati, a ni moje ondašnje prijatelje književnost uopće nije zanimala. U to je vrijeme moja jedina misao oko koje se sve ostalo vrtjelo, bila kako bih bio veoma sretan da mogu pisati s lakoćom kojom dobar glazbenik svira neki instrument.

     Još kao dijete učio sam svirati klavir i dovoljno dobro sam znao čitati note kako bih mogao odsvirati jednostavnu melodiju, ali nisam poznavao tehniku koja je potrebna da bih postao profesionalni glazbenik. Međutim, često sam imao osjećaj da me nešto slično vlastitoj glazbi zapljuskuje i snažno nosi poput velikog olujnog vala. Pitao sam se hoću li biti kadar i uspjeti tu glazbu iz glave preobraziti u književno djelo. Tako je nastao moj stil.

     Bez obzira na to je li riječ o glazbi ili književnosti, i u jednoj i u drugoj umjetnosti osnovna stvar je ritam. Vašem stilu potreban je dobar, prirodan i čvrst ritam, inače ljudi neće sa zanimanjem i pozornošću čitati ono što ste napisali. Važnost i značenje ritma doslovce sam naučio i preuzeo iz glazbe – a to znači uglavnom iz jazza. Potom na red dolazi melodioznost – a to u književnosti znači valjan raspored riječi kojima se naglašava i pojačava ritam. Ako je način na koji riječi teku i tvore ritam gladak i melodiozan, pisac ne treba tražiti više. Potom na red dolaze sklad i ujednačenost – umne i osobne značajke koje riječima daju životnu snagu i podržavaju ih. A nakon svega toga na red dolazi dio koji najviše volim – slobodna improvizacija. Nekim posebnim kanalom, priča nadolazi i izbija na svjetlost dana. Sve što trebam učiniti jest prepustiti se ritmu tog izljeva. Na kraju dolazi ono što je u svemu tome možda najvažnije: ushit koji osjetite kada dovršite djelo. Jer nakon što ste završili svoju “izvedbu”, osjećate kako ste uspjeli dosegnuti ono mjesto koje je novo i značajno. I, ako sve ispadne dobro, uspjet ćete taj osjećaj uzvišenosti podijeliti sa svojim čitateljima (tj. svojom publikom). To je čudesni vrhunac postignuća koji se ne može ostvariti ni na koji drugi način.

     Dakle, gotovo sve što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući glazbi. Možda vam sve ovo zvuči odveć paradoksalno, ali da nisam u tolikoj mjeri bio opsjednut glazbom, možda nikada ne bih postao pisac proznih djela. I sada, poslije više od trideset godina, ja i dalje nastavljam učiti puno toga o pisanju zahvaljujući dobroj glazbi. Moj stil je pod dubokim utjecajem Charlieja Parkera i njegovih ponavljajućih slobodnih solo improvizacija, baš kao što je i F. Scott Fitzgerald utjecao na mene svojom otmjenom i tečnom prozom. A u sjajnoj glazbi Milesa Davisa još uvijek pronalazim i obnavljam svoj književni model.

     Jedan od mojih omiljenih pijanista iz svih razdoblja jazza jest Thelonious Monk. Jednom zgodom kad ga je netko pitao kako uspijeva postići određeni njemu svojstven zvuk klavira, Monk je prstom pokazao na klavir i kazao: “Nema novih tipki na klaviru. Kad pogledate u crne i bijele tipke, sve su već ondje. Ali ako dovoljno razmišljate o svakoj tipki, zvučat će drugačije. Morate izabrati one tipke kojima se doista želite izraziti!”

     Kad pišem često pomislim na te riječi i u sebi kažem: “Istina je. Nema novih riječi. Naš je posao dati nova značenja i drugačija svojstva posve običnim riječima.” Ta me misao čini smirenim i uvjerenim u ispravnost onoga čime se bavim. Ona znači da se goleme, nepoznate mogućnosti prostiru pred nama, jer ti plodni teritoriji i dalje čekaju da ih obradimo.