IZVORIŠTA RADOSTI U POEZIJI
Suvremena američka poezija označena kao Beat generacija ili kao “Pjesnička renesansa San Francisca” (a to valjda znači Ginsberg, ja, Kenneth Rexroth, Ferlinghetti, McClure, Corso, Gary Snyder, Philip Lamantia, Philip Whalen, barem tako pretpostavljam) vrsta je nove-stare budalaste Zen poezije, zapisivanje bilo čega što čovjeku padne na pamet, poezija vraćena svom praizvoru, ona je dijete bardova, i doista je USMENA kao što Ferlinghetti kaže, umjesto sumornih akademskih dvoličnosti. Poezija i proza dugo su vremena bile u izdajničkim rukama izvještačenosti. Ovi novi čisti pjesnici ispovijedaju se zbog iskrene radosti ispovijednog priznanja. Oni su DJECA. Oni su isto tako djetinjsti sjedobradi Homeri koji pjevaju na ulicama. Oni PJEVAJU, oni se IGRAJU. To je posve suprotno T. S. Eliotovom dometu, koji tako sumorno preporuča svoja dosadna pravila poput objektivnog suodnosa itd., a što zapravo predstavlja običnu zatvorenost i potpunu kastraciju čiste muževne težnje za slobodom pjevanja. Unatoč suhoparnim pravilima koja je postavio, njegova je poezija jako uzvišena. Mogao bih kazati još mnogo toga ali nemam ni vremena, a ni volje. Jer “Pjesnička renesansa San Francisca” poezija je nove Svete Budalaštine kao ona u drevna vremena (Li Poa, Han Shana, Toma O Bedlama, Kita Smarta, Blakea), štoviše, ona u sebi također uključuje i duhovnu disciplinu označenu kao haiku (Basho, Buson), koja zapravo predstavlja disciplinu prikazivanja svih stvari direktno, jasno, konkretno, bez apstrakcija ili objašnjenja, bla-bla, uistinu čovjekova sjetna pjesma.