HEJ, KAKO STE?
BUDI SVOJ
dok razmišljaš
kako se baš sve
neprestano odvija naopako
počni gledati u zidove
i žudjeti za unutrašnjošću
jer ulice su
isti stari film
a svi heroji završavaju poput
starih filmskih junaka:
imaju debelu guzicu, debele obraze i
mozak gmizavca.
nikakvo čudo što se
mudar čovjek
penje na 3000 metara visoku planinu
i sjedi tamo opušten
i hrani se bobicama s grmlja
radije nego da sav ulog stavi na dva koljena u mrežastim čarapama
koja mu zasigurno neće ostati vjerna do kraja života
i u 2 od 3 slučaja
neće ostati niti do kraja noći.
teško je verati se uz planine.
zidovi su tvoji prijatelji.
spoznaj svoje zidove.
ono što nam nude tamo na
ulicama
to je čak i maloj djeci
dosadilo.
ostani između svoja četiri zida.
oni su najvjernija ljubav.
gradi tamo gdje malo tko drugi gradi.
to je posljednja šansa.
HEJ, KAKO STE?
taj strah da budu ono što jesu:
mrtvaci
barem nisu beskućnici na ulicama, dovoljno su
pametni da sjede kod kuće, ti
ugojeni luđaci koji sjede osamljeni pred televizorima,
njihovi životi ispunjeni ustajalim, bolesnim smijehom
njihovo idealno susjedstvo su
parkirani auti
mali zeleni travnjaci
mali domovi
mala vrata koja otvaraju i zatvaraju
dok ih njihovi rođaci posjećuju
tijekom blagdana
vrata se zatvaraju
iza umirućih koji sporo umiru
iza mrtvih koji su još uvijek živi
u vašem tihom prosječnom susjedstvu
vijugavih ulica
agonije
zbrke
užasa
straha
neznanja.
pas stoji iza ograde.
čovjek nijem za prozorom.
UMJETNOST
kako
duh
slabi
tako se
forma
pojavljuje.