Beton br.182
Sreda 19. april 2017.
Piše: Marko Raguž

Geografska Karta


Vozimo trocikle po geografskoj karti

– veselo bježeći od Krokodila.

Cesta je pusta,

a iznad nje su putokazi.

Bezbrižno šveramo,

jer čitav je svijet

savršen.

Sve mape imamo u glavi.

U svakome trenu

znamo

kuda ćemo ići dalje

– zato smo tako bezbrižni.

Nebo je vedro,

a sa drveća opadaju

znakovi.

Na površini rijeka,

u koje

pišamo sa mostova,

plutaju

i obrću se

kocke, prizme i kvadrati,

a iz cvijećnjaka čupamo azbuku i abecedu.

Od njih pravimo

šarene vijence

i nosamo ih kao krune.


Vozimo trocikle po geografskoj karti

– veselo bježeći od Krokodila.

Cesta je vrela,

jer je

kao topovska cijev

uperena u sunce.

Čitav se

dan

nevidljivo

okretala

zato što smo tada

živjeli

u ptolomejskom

dobu.

Ljetni i zimski solsticij

se prelomio

preko jesenje i proljetne ravnodnevnice.

Vjetrokazi se okreću kao vodenice,

a iz poštanskih sandučića

glave pomaljaju

pijevci.


U barama na cesti

sječemo

čitavu mapu

sjevernog

neba

– Kočijaše, Jednoroge i Male pse.

A kroz kosu nam duva

Golfska i  Ekvatorska

struja.


*    *    *


Na kraju dana, stižemo u naš kameni Zamak.

Otključavamo kapiju na visokoj ogradi,

a zatim otključavamo

podrum

da bismo ostavili naše trocikle.

U Zamku se sva vrata

uvijek moraju otključavati i zaključavati

– stoga svako

od nas

ima čitav svežanj ključeva.

Za stolom na sredini dvorane

sjede

dva Krokodila

– na svjetlosti dvije svijeće

vidimo

njihove izdužene lobanje.

Nastojimo

se

do naše sobe

provući neopaženo.


*    *    *


Rođeni smo

u jamastom gnijezdu

Skupa sa 50 drugih braće i sestara.

Kad su njihove ljuske

popucale,

njih je naša majka

u čeljustima

odnijela do obližnje bare

– kako bi tu otpočeli život.

A mi smo

ostali u svojim ljuskama

– u jamastom gnijezdu

– zato što nisu

na vrijeme

pukle.

Tada nas je majka Krokodil

uzela u čeljusti,

i pažljivo je

zubima

pritiskala ljusku

u kojoj smo se nalazili,

jer je

željela

i nas da spasi.

Ljuske su popucale,

ali nas

je

pri tome

prignječila

svojim čeljustima.

Od tada

se mi

razlikujemo

od druge braće i sestara.

Ali smo,

ipak,

počeli da rastemo

– a Krokodili rastu cijeloga života.


*    *    *


Razmotavamo duž zida geografsku kartu

od Zapada prema Istoku.

Vidimo najprije

kontinente i okeane

– raspoznajemo ih

prema

njihovim konturama.

Zatim dolazimo do ugla zida,

odakle

nastavljamo razmotavati kartu

u drugome pravcu.

Ponovo

se

ukazuju

iste konture

kontinenata i okeana –

kao da ih posmatramo

na

zarotiranom

globusu.

U narednom uglu sobe

zapažamo prolaz

– koji se ranije

nije

nalazio na tom mjestu.

Nastavljamo odmotavati

kartu

duž tog prolaza.

Sada su

konture kontinenata i okeana

deformisane.

One postaju nalik

crtežima

na egipatskim građevinama.

Neke uspijevamo prepoznati,

prije nego što se potpuno promijene

– baš kao da se na toj karti

Geografija preobražava u Povijest.

Odmotavali smo tako kartu, sve dok u tome prolazu

nismo zapazili golog mladića.

Stajao je na leđima Krokodila, a u ruci je držao crvenu ružu.

Bio je to Harpokrat

– Bog Šutnje.

Vreme smrti i razonode arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.