Beton br.188
Sreda 18. oktobar 2017.
Piše: Haruki Murakami

Dva prisjećanja

 

   Od 1993. do 1995. živio sam u Cambridgeu, savezna država Massachusetts. Ondje sam boravio kao gostujući pisac i predavač na fakultetu, premda sam istodobno radio na romanu koji sam nazvao Ljetopis Ptice Navijalice. Na Harvardskom trgu nalazi se jazz klub imenom Regattabar i u njemu su se često održavale svirke uživo. To je ugodan lokal u kojem se čovjek doista može opustiti. Poznati jazz glazbenici svirali su ondje, a cijene ulaznica bile pristupačne.

     Jedne večeri pijanist Tommy Flanagan pojavio se sa svojim trijem. Moja je žena već bila dogovorila nešto drugo, pa sam onamo otišao sam. Tommy Flanagan jedan je od mojih omiljenih jazz pijanista. On se često pojavljuje kao prateći glazbenik. Izvedbe su mu redovito tople i osjećajne, a prati ih i sjajan ritam. Njegove solo dionice su čudesne. Očekujući s velikim uzbuđenjem njegov nastup, sjeo sam za stol u blizini pozornice i uživao u čaši kalifornijskog Merlota. Ali, moram priznati, njegov nastup ipak je predstavljao svojevrsno razočaranje. Možda se nije osjećao dobro. Ili je bilo odveć rano pa nije uspio upasti u pravi ugođaj. Hoću reći, nije njegova izvedba bila loša, ali nedostajalo joj je ono nešto dodatno zbog čega se kadikad osjećamo toliko nezemaljski. Nedostajala joj je ona osobita magijska privlačnost. Tommy Flanagan puno je bolji glazbenik, razmišljao sam slušajući ga, nadajući se kako će ubrzo ubaciti u veću brzinu.

     Ali, vrijeme je protjecalo, a dojam koji je ostavljao na mene nije se popravio. Što se njegov nastup više bližio kraju ja sam bio sve uznemireniji, nadajući se da neće tako završiti. Želio sam čuti nešto čega bih se dugo mogao sjećati. Rarzmišljao sam – ako koncert ovako završi, ostavit će me ravnodušnim i neću ga se sjećati s radošću kakvu sam očekivao. Ili se možda ničega neću sjećati. Osim toga, bojao sam se da možda nikad više neću imati priliku vidjeti Tommyja Flanagana kako svira uživo. (A i nisam.) Iznenada me jedna misao obuzela – kad bi mi se sada ukazala šansa da od njega mogu zatražiti da odsvira dvije najdraže mi njegove pjesme – koje bi to bile? Izvjesno vrijeme sam premišljao dok se nisam odlučio za “Barbados” i “Star-Crossed Lovers”.

     Prva stvar koju sam izabrao, zapravo je pjesma Charlieja Parkera, a druga Dukea Ellingtona. Ovo spominjem ponajviše zbog onih koji ne poznaju dovoljno dobro jazz, jer ni prva, a ni druga pjesma nisu osobito popularne niti ih raznoliki glazbenici izvode često. Možda tu i tamo možete čuti pjesmu “Barbados”, ali to je jedna od manje zanimljivih stvari koju je skladao Charlie Parker, a pjesmu “Star-Crossed Lovers” vjerujem da većina ljudi nije nikad ni čula. Izabrao sam ih upravo zato što te pjesme nisu tipični izbori.

     Naravno, te dvije pjesme nisam izabrao tek tako, jer upravo ih je Tommy Flanagan, odlučivši se snimiti ih, učinio nezaboravnima. Pjesma “Barbados” pojavila se 1957. na albumu Dial JJ 5. na kojem je on bio pijanist u kvintetu J. J. Johnsona, a pjesmu “Star-Crossed Lovers” snimio je 1968. na albumu Encounter! zajedno s Pepperom Adamsom i Zootom Simsom. Tijekom duge karijere Tommy Flanagan odsvirao je i snimio bezbroj pjesama kao gostujući glazbenik u mnogim jazz sastavima, ali u tim dvjema pjesmama koje osobito volim njegove solo-dionice fenomenalno su čiste i zvučne, premda ne odveć duge. Zbog toga sam pomislio kako bi bilo divno ako bi odsvirao barem jednu od tih dviju stvari. Gledao sam neprekidno u njega i zamišljao kako prilazi mojem stolu i govori mi: “Hej, primijetio sam te. Imaš li možda neku glazbenu želju? Kaži mi dvije pjesme koje bi volio da sada odsviramo za tebe.” Naravno, sve vrijeme dok sam ondje sjedio, bio sam svjestan da su šanse da izvede neku od te dvije pjesme bile ravne nuli.

     A tada, iznenada i bez ikakve prethodne najave, ali pogledavši načas u mom smjeru, Tommy Flanagan počeo je izvedbu dvije posljednje stvari svojeg nastupa – upravo one dvije pjesme o kojima sam razmišljao i koje sam poželio da odsvira. Započeo je baladom “Star-Crossed Eyes”, a potom prešao na donekle ubrzan ritam pjesme “Barbados”. Zanijemjevši, sjedio sam s čašom vina u ruci. Ljubitelji jazz glazbe lako će shvatiti kako je šansa da iz golemog repertoara raznolikih skladbi izabere baš te dvije po matematičkoj teoriji vjerojatnosti bila gotovo ravna nuli. Osim toga, ono što posebno želim naglasiti, izvedbe tih dviju pjesama bile su zapanjujuće dobre.


*   *   *

    Druga slučajnost dogodila se otprilike u isto vrijeme. Štoviše, i ona je bila povezana s jazz glazbom. Jednoga poslijepodneva nalazio sam se u dućanu rabljenih gramofonskih ploča u blizini zgrade Berklee College of Music i znatiželjno pregledao ponudu ploča. Prekapanje po starim policama s brojnim pločama jedna je od rijetkih stvari koje život čini vrijednim življenja, barem što se mene tiče. Tog osobitog dana uspio sam pronaći primjerak ploče koju je Pepper Adams snimio za gramofonsku kuću Riverside, a zove se 10 to 4 at the 5 Spot. Snimka je to uživo koncerta Kvinteta Peppera Adams s Donaldom Byrdom na trubi, snimljena u newyorškom znamenitom jazz klubu 5 Spot. “10 do 4”, naravno, znači da su svirali sve do deset minuta do četiri ujutro. Taj je primjerak bio prvo izdanje, posve nov i savršeno očuvan, a prodavao se za jedva sedam ili osam dolara. Već sam posjedovao japansko izdanje te ploče i slušao sam je toliko puta da je cijela ploča bila izgrebana na bezbroj mjesta. Pronaći originalno izdanje ploče, u savršeno očuvanom stanju i po toj cijeni, oprostite mi ako preuveličavam stvari, za mene je bilo pravo malo čudo. Obuzela me velika radost zbog kupnje ploče i upravo kad sam izlazio iz tog dućana jedan mladić koji je prolazio pokraj mene obratio mi se riječima: “Oprostite, znate li koliko je sati?” Pogledao sam na sat i istog trena odgovorio: “Da. Sada je deset do četiri.”

     Nakon što sam to rekao postao sam svjestan te slučajnosti i zastao otvorenih usta. Pitao sam se što li se to događa? Nije li mi ovo bog jazza koji je lebdio nad Bostonom namigivao šaljući mi poruku: “Kopčaš li sad?”


S japanskoga preveo: Vojo Šindolić

Vreme smrti i razonode arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.