Tamo gdje je sunce,
Gdje su Granda zvezde,
Tamo gdje je nebo bez munara,
Gdje se Beli orli gnijezde,
Gdje ozbiljna okreće se para.

Na tu stranu ja okrećem glavu,
U Arenu glas me zove,
Sklapam pos’o, pružam ruke,
Kažem: Nije to zbog love.
Sklapam pos’o, pružam ruke,
Poslije idem na splavove.

Ne bi sjala ovako jako
Niti Zetra nit Skenderija,
Ja bih svjetlo zvao mrakom
Da te nije, Srbija.

Slutio sam riječi, slutio sam pjesme,
Mislio da grijeh je, da se ne smije,
Mislio sam nema ko da sluša,
Ima, kako nema, pravoslavna duša.
Mislio sam nema ko da sluša,
Ima kako nema, pravoslavna duša.

Al’ mi prija ovako jako
Na Arenu ova navala,
Da bih svjetlo zvao mrakom,
A Trebević – Avala.

Ne bi sjala ovako jako
Niti Zetra nit Skenderija,
Ja bih pos’o zvao bankrot
Da te nije, Srbija.

Nisam reko, laže povijest,
Da su Srbi raja bolesna,
Ja bih zdravlje zvao bolest
Da te nije, VMA.