Beton br.168
Sreda 24. februar 2016.
Piše: Mehmed Begić

CHINATOWN

Izbor iz pjesama, 2015.

 

chinatown


Nebo je bilo užareno i spokojno.

La Plaza de Cataluña

kao da je sazdana od svih glasova

koje sam nekada u životu čuo

neke od tih riječi razumio,

zapamtio njihove boje

jezike crne i žute i bijele i izmješane.

Ispod nas Las Ramblas

i posljednja stanica je El Raval -

nekadašniji zlokobni Barrio Chino.

Tamo je luka, a mi nismo turisti.

Znamo koliko je ovaj grad lijep.

Osjetimo magiju koja nam veže tijela.

Možda zbog toga moramo naći ravnotežu

na mjestima sa kojih su 1900. godine

mladi muškarci poslati u ratove,

u Maroko, i dalje, po sopstvenu smrt.

Oni sretno obogaljeni

su se vraćali u Barrio Chino.

Pričaš mi kako su njihove sjene još tu,

osjetiš ih svakog puta,

navučene na alkohol, morfijum

i ulično sređivanje računa noževima.

Traže bordele kojih odavno nema,

uvijek osjećajući ruke i noge,

suvenire nečijih velikih planova,

ostavljene u pijesku zemlje Berbera.

Vrijeme je da se vratimo,

signaliziraju mi tvoji bokovi.

Čeka nas zgrada sa prastarim liftom

koji vozi samo prema gore.

Prošle su skoro dvije decenije od tada.

Ali godine nisu nikakav izgovor.

Pokušavam se sjetiti tvog imena.


UPOZORENJE


Moj stol je groblje detalja

iz bezbroj života

Ovo golo tijelo ti se obraća

i od njega ćeš dobiti

jedino kravatu iz Kolumbije

Nemoj da te zavara

mirnoća glasa

Pokreti ruku

neće odgonetnuti ništa

Vraćam se iz daljine

da presudim

tvom uljuljanom životu

Ja sam osveta

davno napisane ljubavne pjesme


OLYMPUS DIGITAL CAMERA

foto: I. Javorski, Grac


VIDA NUEVA


Počinješ opet sa čitanjem knjiga

zabrujao je distorzirani glas u glavi

Stara razonoda

preporučena od doktora stupa na snagu

čim dovršim ovu pjesmu

Još je dodao da za moje probleme

postoje tri rješenja

Psiholog Psihijatar Duhovni vođa

Opsovao sam sebi u bradu

i dodao kako ne vjerujem

ni u jedno od to troje

a do okončanja

našeg razgovora

dan se transformisao u noć

Koračam cestom odlučan da nastavim

sam bez njih kao zreli mjecec na nebu

što pušta suzu jer ne zna šta bi drugo

Počinjem sa poezijom

kasnije ću se neprimjetno prebaciti

na polukratke priče

ozdraviće me književnost

vratiti korijenima

šetnjama u rana jutra

jer ovdje je nemoguće šetati kasnije

kada je sunce veliko i nemilosrdno

protiv njega ideš jedino kad baš moraš

i sigurno gubiš

a ja trebam opet pronaći spokoj

ne iskljućujući mogućnosti joge

ili transcendentalne meditacije

Imam odličnu knjigu o tome

okrenuću oči

po uputstvu

sagledaću se iznutra

razotkriću skriveno

nagraditi zapostavljeno

pročitaću naglas zbirku pripovjetki

'vi niste stranac ovdje'

ostajući stranac i sebi i drugima

Prestajem da se prezirem zbog toga

prezir ostavljam za bezvrijedne kategorije

poput svih oblika ljubomore

prestajem gledati filmove

Umjesto toga

zauzimam kasnonoćnu terasu

mačkama ostavljam labavu autonomiju

na istoj

Sa flašom u ruci

odričem se svog glasa

ne interesuje me ni tvoj

Ipak na određeno prihvatam

liječenje književnošću, ali to je to

Zanijemiću samo dok tretman traje

i dok ne pročitam sve knjige

zbog kojih sam napravio komad namještaja

predosjećajući da će

jednog oktobarskog jutra

postati bitna komponenta novog života


IMMORTAL


Tvoje navike postaju zakonik

a ti o tome ništa ne znaš

Skidam odjeću

složenu je odlažem na stolicu

Za tvoje navike

moje tijelo se uzdiže

Odrecitovaću zakonik

u tri izdaha

Stići do kraja

Besmrtnost tvojim navikama

Počinak rukama

koje su za njih poljubile smrt


ARHITEKT


Imaš lice u kojem bih se izgubio

da sam ga ugledao prije petnaest godina.

Bio bih lud od ljubavi,

stražario na svim ćoškovima,

čekao da me snijeg zatrpa

nesvjestan nezemaljskog

što u meni raste

čekajući da ti vidi obrve,

jagodicama dotakne

kosti ispod obraza i kaže:

živa si vatra od snova i čežnje,

a ja životinja od strpljenja stvorena.

Pozajmi mi svoje oči,

daj mi svoje očuvane ruke

za kovanje strateških lanaca.

Život je dovoljno posmatran sa krovova:

stalaktiti i ledeno stijenje su spremni

za novi svijet.

Vrijeme je za arhitekturu

nepostojećih pogleda

koji mirišu na daljine i slobodu.

Poslije ovog ništa više

neće moći da ostane isto.


OPASAN ČOVJEK


Opasan čovjek postajem spoznajom

šta se dešava među zidovima soba koje osvajaš.

Rijeke i ceste su saveznici.

Oblaci šifrirane skice minskih polja.

Tratinčice imaju latice od žileta.

Nema daljina. Ne postoje blizine.

Samo moja oružja i nagon za okončanjem.

Ja sam opasan čovjek.

Čuvaj se takvog čovjeka.


PRIGUŠENA SVJETLA


Ukazala se iznenada

kako si toliko puta poželio

da se pojavi

Manifestirala se

u maničnoj zvonjavi telefona

Kada si podigao slušalicu

odgovora nije bilo

samo tišina koja se širila

zarazno

padala preko svega

tišina kao zaboravljeno groblje

koje zaobilaze i životinje

Smrt je nekada izbirljiv domaćin

progovorio je hrapavi glas

prekinut kucanjem

Otvorio si vrata

i imao šta da vidiš

Slijepi miš

umoran i naoko bolestan

mlatara krilima

bez namjere da se pomjeri

kao da tjera

prigušena svjetla života

progovarajući: Vrijeme je

možda sve ovo i nije san

Vreme smrti i razonode arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.