Logor kao ulaznica za demokratiju
Predpristupni pregovori koje su zemlje europskog Istoka u proteklih 15-20 godina vodile s institucijama Europske unije imale su izraženu notu patronizacije. Briselski su birokrati odlučno postavljali uvjete koji “nezrele demokracije” moraju ispuniti kako bi stekle pravo članstva. Pored prevladavajućih uvjeta koji se tiču uspostave tzv. ekonomskih sloboda, snažnu ulogu su imali i oni zasnovani na demokratskim standardima i ljudskim pravima. Ne može se ući u takav vrhunac civilizacijskih tekovina bez usvajanja europskih kulturnih i demokratskih načela.
Takav pristupni okvir nametao je osiromašenom stanovništvu europskog Istoka sliku o Europskoj uniji kao nepromjenjivom i snažnom bastionu demokracije i slobode. No, povijest se vrlo brzo poigrala s tim ukorijenjenim stereotipom. Prvo je ekonomska kriza, pogotovo u grčkom slučaju, ogolila poraznu demokratsku infrastrukturu Unije, da bi snažan priljev izbjeglica koju godinu poslije visoke standarde ljudskih prava pretvorio u najobičniji folklor. Te su se promjene odrazile i na metodologiju predpristupnih pregovora.
Rešavanje nemačkih unutrašnjih pitanja
Zemlje poput Albanije i Makedonije već godinama iščekuju priželjkivani status zemlje kandidatkinje. Prije dva dana je na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova EU donešena odluka o priključivanju Albanije i Makedonije, premda je konačna odluka o otvaranju pregovora odgođena. Sama odluka o priključivanju inspirirala je snažne špekulacije. Naime, opozicija je u Albaniji optužila premijera Edija Ramu da je priključivanje “platio” obećanjem otvaranja centara za izbjeglica koje se namjeravaju dočepati teritorija EU. De facto logora.
Te špekulacije nisu sasvim neutemeljene jer je poznato da je određeni broj visokopozicioniranih političara, posebice u Austriji i Njemačkoj, iskazao potporu takvoj ideji. Međutim, Rama je u intervjuu za njemački Bild ideju odbio, naglasivši da neće graditi takav centre, makar posrijedi bio uvjet za pristup Europskoj uniji. A nije čudno da podrška ideji logora u Albaniji dolazi iz Njemačke, s obzirom na to da polako istječe vrijeme za razrješenje sukoba između Angele Merkel i koalicijskih partnera iz bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU) oko politike prema izbjeglicama.
Dakle, situacija prilično jasna. Do prije nekoliko godina uvjet pristupa bile su savladane lekcije iz demokracije, makar i štreberski, a danas se među uvjete gura rješavanje unutarnjih njemačkih problema otvaranjem logora za izbjeglice na vlastitom teritoriju. Nije potrebna neka prevelika odvažnost da se predvidi skori kraj Unije kakvu danas poznajemo.
Foto: https://balkanekspresrb.rs/arhive/47118
Nepriznavanje Kosova: srpski poreski problem
Nevjerojatan, ili sasvim očekivan problem pogađa srpsku Poresku upravu, a time i javni proračun ove zemlje. Kako institucije Republike Srbije Kosovo promatraju kao vlastiti teritorij nema zabrana za registriranje ili preseljenje srpskih firmi na Kosovo. Međutim kada se jednom registriraju tamo, postaju nedostupne srpskim institucijama i lako izmiču kontrolama poslovanja. Tako je nakon nekoliko godina ispitivanja ove teme Insajder saznao da porezni dug tako preseljenih firmi iznosi nešto manje od 1,5 milijun eura.
Kako piše Insajder, srpski poslovnjaci godinama već koriste Kosovo kao “sigurnu kuću” za bijeg od odgovornosti od utaje poreza i prevara počinjenih na prostoru Republike Srbije. Preregistracija domaćih firmi na Kosovu je dozvoljena, usprkos tome što Srbija potom gubi de facto nadležnost implementacije svojih zakona: i poreznih i kaznenih.
Insajderovo istraživanje pokazalo je da se mogućnost preregistriranja firmi na Kosovu masovno koristi za kupovinu robe na odgodu. Prvo se dakle roba kupi, onda se firma preregistrira te se tako izbjegavaju plaćanja. Prema istraživanju ovog medija provedenome prije dvije godine, pokazalo se da je na samo jednoj adresi u Prištini registrirano čak 80 firmi. Srpska porezna uprava također je kazala Insajderu da su protiv odgovornih osoba sa sjedištem na Kosovu, od 2010. do danas podnijeli više od 100 kaznenih prijava.
“Efikasni mehanizmi”
No, Insajder otvara nova pitanja: na koji se način ovi postupci vode, kakve su mogućnosti naplate potraživanja nakon sudskih presuda i slično. Prema rezultatima njihovih “iskapanja” pokazalo se naime da ne postoje izvršitelji koji odluke sudova u Srbiji provode na teritoriju Kosova. Dok je mehanizam sprečavanja prevara i dalje nepoznat i čini se neučinkovit. Iako su od porezne uprave dobili odgovor da su pronašli “efikasan mehanizam” sprečavanja prevara i zloupotreba, nisu elaborirali o kakvom se mehanizmu radi na kojim zakonskim osnovama leži, osim da je uklopljen u posljednje izmjene Zakona o porezu i poreskoj administraciji koji je na snazi od kraja aprila ove godine.
Taj mehanizam se ustvari svodi na sljedeće: “jednom dnevno APR-u dostavljaju obaveštenje o otpočinjanju, odnosno okončanju poreske kontrole uključujući i radnje Poreske policije u cilju otkrivanja poreskih krivičnih dela”. Tako se sprečava “promena sedišta privrednog subjekta na teritoriju AP KiM, do datuma prijema obaveštenja o okončanju poreske kontrole, uključujući i radnje Poreske policije u cilju otkrivanja poreskih krivičnih dela”, stoji u odgovoru porezne uprave Insajderu koji poentira pišući kako je usprkos odgovorima i dalje nejasno obavještava li APR (Agencija za privredne registre) Poresku upravu o zahtjevima za preregistraciju nakon čega slijedi kontrola, ili se radi o “slučajnom uzorku”. Ako se radi o potonjem otvara se pitanje kako se sprečava preregistracija firmi koje nisu pod izvidima.
Čini se da je deset godina autonomije Kosova Srbiji počelo stvarati i rupe u javnom proračunu, uskoro bi zemlji matici moglo postati jeftinije priznati Kosovo nego ulagati ogromna sredstva u sprečavanje bijega domaćeg kapitala iz zemlje.
Foto: http://greece.trendolizer.com/2018/06/la-cravatta-di-tsipras.html
Kako je Cipras stavio kravatu
“Grčka ponovo postaje normalna zemlja i dobiva svoju političku i financijsku nezavisnost”. Tim je riječima u petak grčki premijer Aleksis Cipras proslavio zeleno svjetlo koje su mu dale zemlje vlasnice grčkog državnog duga za formalno prekidanje “programa pomoći”. Njegov optimizam dijelili su i kolege europski političari. Tako je francuski ministar financija Bruno La Maire izjavio kako je “Grčka stvarno odradila posao, ispunili su svoje obaveze”. No unatoč velikim riječima, ono što je stvarno odlučeno na sastanku ministara financija eurozone tog petka u Luksemburgu puno je skromnije. Samo je načelno zaključeno da će treća “tranša pomoći” biti i posljednja, što će značiti da će buduće zaduživanje grčke države biti nešto jeftinije, a druge zemlje eurozone manje izravno utjecati na grčki budžet od kraja kolovoza ove godine. Ali samo, dakako, pod uvjetom da Grka nastavi “štedljivu” politiku.
Ova je odluka iskorištena za organiziranje ceremonije u kojoj se, uoči izbora sljedeće godine, Ciprasov mandat predstavlja kao uspjeh. Pritom slavlje nije pokvarila čak ni objava – nekoliko dana ranije – podatka njemačke vlade koji se dugo tražio, ali su posjednici oklijevali da ga pokažu: koliko je Njemačku, kao najvećeg kreditora, koštala “pomoć” Grčkoj. Suprotno onome što su u jeku krize tvrdili njemačka vlada i tabloidi, tzv. pomoć grčkoj ne samo da nije koštala Njemačku, već je ta zemlja zaradila gotovo tri milijarde eura. I to prema izračunu koji uopće ne računa sve one prisilne privatizacije i koncesije koje je Grčka bila prisiljena dati njemačkim kompanijama pod vanjskopolitičkim pritiskom, već samo kamate koje je ubrala. Umjesto spašavanja Grčke i “najvećeg čina solidarnosti povijesti svijeta” (kako je sve nazvao dužnosnik eurozone Klaus Regling), Njemačka je izgleda iskoristila batinu euroinstitucija da bi napunila državnu blagajnu na štetu siromašnog susjeda. I Grčkoj osigurala još puno godina problema, tvrde kritičari. Takav se aranžman obično ne zove pomoć, nego lihva.
Unatoč tome, odmah nakon dogovora u Luksemburgu grčki je premijer, po prvi puta od kad je u siječnju 2015. došao na vlast, stavio kravatu. Protekle tri i pol godine, Cipras je uporno kršio protokole i modna pravila visoke politike pojavljujući se na sastancima i ceremonijama bez krpe oko vrata koja već nekoliko stoljeća služi kao statusni simbol. Pritom je naravno izgledao vrlo subverzivno, u skladu sa svojom reputacijom “borca protiv mjera štednje” s početka mandata. Nenošenje kravate bio je svojevrstan protest i simbolička gesta kojom se pokazivalo da stvari u Grčkoj nisu normalne, a Cipras se zarekao da je neće staviti dok god se dužnička kriza “ne riješi”. Lako bi moglo ispasti da je nenošenje kravate jedno od rijetkih predizbornih obećanja koja je Cipras doista i ispunio, iako u stvarnosti ništa nije “riješeno”. Kritičari ne kažu bez razloga da je cijeli je mandat protekao u radikalnim obećanjima i jalovim rezultatima.
I da, pogodit ćete. Kravata je bila crvena.