ZVONA SLOBODE (2)
Izbor iz poezije
LJUBAV JE RIZIK / BEZ JAMSTVA
Moja je ljubav rječita poput tišine
Bez ideala ili silovitosti
Ona ne mora kazati da je vjerna, ona je istinita kao led, kao vatra
Ljudi nose ruže i svakoga sata daju obećanja
Moja se ljubav smije nalik na cvijeće
Ljubavni darovi ne mogu je pridobiti
U dućanima jeftine robe i na autobusnim postajama
Ljudi govore o situacijama
Čitaju knjige, ponavljaju citate, ispisuju poruke po zidovima
Neki govore o budućnosti
A moja ljubav govori uzdržano jer ona zna da ne postoji uspjeh
kakav je neuspjeh
I da neuspjeh nije nikakav uspjeh
Plašt i bodež njišu se
Gospođe pale svijeće
U svečanim mimohodima konjanika čak i pješak mora prikriti zavist
Kipovi napravljeni od šibica urušavaju se i padaju jedan na drugoga
Moja ljubav namiguje, ona se ne obazire na to
Ona zna previše toga da bi raspravljala ili sudila
U ponoć most podrhtava
Seoski liječnik tumara
Nećakinje bankarâ traže savršenstvo i prihvaćaju sve darove koje im
mudri ljudi donose
Vjetar zavija iz sve snage i raznosi kišu u noć
Moja je ljubav poput gavrana
Slomljenog krila za mojim prozorom
VRATA RAJA
Istina o ratu i miru samo se izvrće
Njezin zakašnjeli galeb jedri
Na četveronožnim šumskim oblacima
Anđeoski kauboj jaše
Sa svijećom što gori na suncu
Iako njezin sjaj obavija tama
Svuda osim pod drvećem raja
Stup ulične svjetiljke stoji prekriženih ruku
Njegove željezne kandže pričvršćene su
Za pločnik pod kojim u jazbinama bebe jauču
Iako on baca sjenu na metalnu značku
Jer sve drugo može se srušiti samo
Razornim ali besmislenim udarcem
Nijedan zvuk nikada ne dopire s Vrata raja
Okrutni vojnik zabija glavu u pijesak
A onda se žali
Bosonogom lovcu koji je oglušio
Ali i dalje ostaje
Na plaži po kojoj lovački psi laju
Na brodove s tetoviranim jedrima
Koji plove prema Vratima raja
Držeći kompas s iglom zahrđalom od starosti
Aladin sa svojom lampom
Sjedi u društvu utopijskih monaha samotnjaka
Sa ženskim sedlom na Zlatnom teletu
Ali u njihovim obećanjima raja
Nećete nigdje čuti smijeh
Osim unutar Vrata raja
O vlasničkim odnosima
Šapuću s obje strane pozornice
Onima koji su osuđeni glumiti u skladu s njima
I čekati na buduće kraljeve
A ja pokušavam uspostaviti sklad u pjesmama
Koje osamljeni vrabac pjeva
Jer nema kraljeva unutar Vrata raja
Crna madona na motociklu
Ciganska kraljica na dva kotača
I njezin srebrnasto kromirani fantom potiču
Sivog flanelskog patuljka da vrišti
Dok on plače zlim pticama grabljivicama
Koje kljucaju mrvice njegovih grijeha
Ali nema grijeha unutar Vrata raja
Kraljevstva Iskustva
Na udaru dragocjenog vjetra raspadaju se
Dok siromasi razmjenjuju imovinu
Svaki žudeći za onim što ima onaj drugi
A princeza i princ
Raspravljaju o tome što je stvarno a što nije
Ali sve to nije važno unutar Vrata raja
Tuđe sunce zaviruje u
Krevet koji nikada nije moj
Dok se prijatelji i ostali neznanci
Pokušavaju pomiriti sa svojim sudbinama
Prepuštajući ljudima potpunu slobodu
Da učine sve što žele osim da umru
Jer nema iskušenja unutar Vrata raja
U zoru moja draga dolazi
I pripovijeda mi svoje snove
Ne pokušavajući prodrijeti pogledom
U njihovo dublje značenje
Ponekad mislim da ne postoje druge riječi
Osim ovih koje govore što je istina
Ali nema istine izvan Vrata raja
SVE JE U REDU, MAMA (SAMO KRVARIM)
Tama usred podneva
Sjenom zaklanja čak i srebrnu žlicu
Ručno izrađeni nož, dječji balon
Zasjenjuje i sunce i mjesec
Ubrzo si svjestan da to nema smisla shvatiti
A ni pokušavati
Oštre prijetnje pune su bleferskog prijezira
Opaske o samoubojstvu poderane su
S luđakovih slatkorječivih usta
Odzvanjaju jalove riječi koje potvrđuju upozorenje
Jer onaj koji nije zaokupljen rađanjem obuzet je umiranjem
Sluga iskušenja istrčava kroz vrata
Slijediš ga i upadaš u rat
Promatraš vodopade samilosti kako huče
Najradije bi jauknuo ali za razliku od prije
Sada otkrivaš da si
Samo još jedno ljudsko biće koje plače
Zato se ne boj ako začuješ
Zvuk nepoznat tvojem uhu
Sve je u redu, mama, samo uzdišem
Dok jedni najavljuju pobjedu, a drugi propast
Privatni razlozi veliki ili mali
Mogu se vidjeti u očima onih koji nastoje
Sve one koje bi željeli ubiti natjerati da puze
Ostali govore kako ne treba mrziti ništa drugo
Doli samu mržnju
Riječi razočaranja laju poput metaka
Dok ljudski bogovi teže svojim ciljevima
I proizvode sve – od ratnih igračaka koje sjaje
Do Isusâ boje mesa koji svijetle u mraku –
Ne moraš daleko gledati da bi shvatio
Kako nema mnogo toga
Što je doista sveto
Dok propovjednici propovijedaju o zlim sudbinama
Učitelji uče da je znanje trpno
I da može dovesti do tanjura od stotinu dolara
Dobrota se krije iza vlastitih vrata
Ali čak i predsjednik Sjedinjenih Država
Ponekad mora stajati gol
Premda zakoni ulice odavno vladaju
Jedino moraš izbjegavati dvoličnost gomile
Sve je u redu, mama, snaći ću se ja
Reklamni oglasi zavode te
I ti vjeruješ da si onaj
Koji može učiniti ono što nitko nikada nije učinio
I da možeš postići ono što nitko nikada nije postigao
U međuvremenu život se odvija
Svuda oko tebe
Ne snalaziš se, ponovno pokušavaš i pojavljuješ se
Odjednom otkrivaš da se nemaš čega bojati
Stojiš osamljen i nema nikoga u tvojoj blizini
Kada drhtav i nejasan glas iz daljine
Dopre do tvojih uspavanih ušiju i ti čuješ
Kako netko iz gomile misli da su te doista pronašli
Osmjeliš se i postavljaš si pitanje
Premda znaš da nema odgovora koji bi te mogao zadovoljiti
I uvjeriti da ne odustaneš
Nego da uvijek budeš svjestan toga
Da ne pripadaš
Ni njemu ni njoj ni njima niti bilo kome
Premda gospodari određuju pravila
Kako mudrim ljudima tako i budalama
Nema ničega, mama, za što bih živio
Jer oni koji se moraju pokoravati vlastima
A koje ni najmanje ne poštuju
Takvi usprkos tome što su zaposleni i uspješni
Sa zavišću govore o onima koji su slobodni
I bave se onim čim se već bave
Tek da bi u nešto ulagali
Neki su dosljedno kršteni
Prema strogim stranačkim programima
Takvi su društveni kameleoni koji
Neistomišljenike mogu slobodno kritizirati
I ne govore ništa osim koga treba obožavati
A potom kažu Bog ga blagoslovio
Onaj koji jezikom raspiruje vatru
Taj podriguje u koru utrkujućih štakora
Pogrbljen i izobličen kliještima društva
Njemu nije stalo da se imalo uzdigne
Nego bi te radije odvukao u jazbinu
U kojoj životari
Ali ja nikome ne želim zlo niti krivim
Bilo koga tko živi u podrumu
Jer, i to je u redu, mama, ako mu već ne mogu ugoditi
Stare gospođe sutkinje promatraju parove
Sputane u seksanju, one bestidno
Naturaju lažni moral, vrijeđaju i začuđeno gledaju
Jer novac ne govori, on se zaklinje
U opscenost, ali koga je za to još briga
Propaganda, sve je lažno
Onima koji bahatošću ubojice
Brane ono što ne mogu vidjeti, sigurnost
Nemilosrdno udara u glavu
Jer onima koji misle da ih časna smrt
Neće snaći prirodnim putem
Život katkada mora biti pust i samotan
Moj pogled sudara se s grobljima punim
Lažnih bogova, rugam se
Sitničavosti onih koji se ponašaju tako grubo
Dok koračam gore-dolje s lisicama na rukama
Pokušavajući ih razbiti udarcima nogu
Govoreći, dosta mi je svega
Što mi još možete pokazati?
A kad bi se moje snovite misli mogle vidjeti
Oni bi vjerojatno stavili moju glavu pod giljotinu
Ali i to je u redu, mama, takav je život, život i ništa više
ULICA OČAJA
Prodaju razglednice s fotografijama obješenih
A putovnice boje u smeđe
Frizersko-kozmetički salon pun je mornara
Cirkus je u gradu
Evo i slijepog poslovođe
Uspjeli su ga hipnotizirati
Jedna ruka mu je vezana za akrobata na užetu
A drugu drži u džepu hlača
Odred javnoga reda i mira je neumoran
Žele se negdje zabaviti
Dok moja draga i ja noćas gledamo
Iz Ulice očaja
Čini se da je Pepeljuga veoma opuštena
“Potrebno je vrijeme da bi se netko upoznao”, govori osmjehujući se
I uvlači obje ruke u stražnje džepove
U stilu Bette Davis
Pojavljuje se Romeo koji između jecaja kaže
“Ti pripadaš meni, nadam se”,
Dok mu netko govori: “Na pogrešnom si mjestu,
Prijatelju, bit će pametnije da odeš”
I jedino što se još čuje
Nakon što kola hitne pomoći odu
Jest Pepeljuga koja mete
U Ulici očaja
Sada se mjesec gotovo sakrio
I zvijezde se sve slabije vide
Vračara je
Sve svoje stvari unijela unutra
Svi osim Kaina i Abela
I grbavca iz crkve Notre Dame
Sada vode ljubav
Ili iščekuju kišu
A dobri Samaritanac, on se odijeva
On se priprema za predstavu
On noćas odlazi na maskenbal
U Ulicu očaja
Ofelija, ona stoji ispod prozora
Za nju se veoma bojim
Na svoj dvadeset i drugi rođendan
Ona je već stara cura
Za nju, smrt je nešto prilično romantično
Na sebi ima željezni prsluk
Njezina profesija je njezina religija
Njezin grijeh je njezina beživotnost
I premda joj je pogled uperen
U Noinu veliku dugu
Ona vrijeme provodi zavirujući
U Ulicu očaja
Einstein, prerušen u Robina Hooda
S kovčegom punim svojih uspomena
Prošao je ovuda prije sat vremena
Sa svojim prijateljom, ljubomornim redovnikom
Taj je izgledao savršeno odvratno
Dok je žicao cigaretu
Potom je otišao dalje njuškajući odvodne cijevi
I recitirajući alfabet
Ne bi vam uopće palo na pamet pogledati ga
Ali on je još odavno poznat
Po tome što je svirao električnu violinu
U Ulici očaja
Dr. Nastrani, on svoj svijet čuva
U kožnom peharu
Ali svi njegovi bespolni pacijenti
Pokušavaju srušiti njegov svijet
A njegova bolničarka, lokalna gubitnica
Zadužena je za cijanid
Ona se također brine o zdravstvenim kartonima na kojima piše
“Smilujte se Njegovoj duši”
Svi oni pušu u zviždaljku
Možete ih čuti kako zvižde
Ako dovoljno izvirite glavom
Iz Ulice očaja
S druge strane ulice podigli su ogradu
Ti se pripremaju za gozbu
Fantom iz Opere
Savršeno je kostimiran u svećenika
Casanovu hrane žlicom
Kako bi se osjećao mnogo sigurnije
Tada će ga ubiti samopouzdanjem
Nakon što ga otruju riječima
Dok Fantom iz Opere viče mršavim djevojkama
“Gubite se odavde, ako ne znate
Casanovu upravo kažnjavaju zato što je došao
U Ulicu očaja”
U ponoć svi agenti
I grupa nadljudi
Izlaze i uhićuju svakoga
Tko zna više od njih
Tada ih odvode u tvornicu
I svakome od njih na prsa
Postavljaju stroj za izazivanje srčanog udara
A potom iz tvrđave
Ljudi iz osiguranja dovoze benzin
I dolaze
Provjeriti kako nitko ne bi umakao
U Ulicu očaja
Zahvaljujući Neronovom Neptunu
Titanic isplovljava u zoru
Svi dovikuju
“Na čijij si ti strani?”
A Ezra Pound i T. S. Eliot
Tuku se na kapetanovom mostu
Dok im se pjevači kalipsa smiju
A ribari drže cvijeće u rukama
I gledaju kroz prozore u more
Gdje ljupke morske vile plivaju
I nitko ne mora puno razmišljati
O Ulici očaja
Da, jučer sam primio tvoje pismo
(Otprilike u vrijeme kad se kvaka na vratima slomila)
Kad si me pitao kako sam
Je li to možda bila neka šala?
Svi oni ljudi koje spominješ
Istina je, poznam ih, prilično su neuvjerljivi
Morao sam preurediti njihova lica
I svakom od njih dati drugo ime
Ovoga časa ne vidim dobro čitati
Ne šalji mi više pisma
Osim ako ih ne odlučiš poslati
Iz Ulice očaja
LENNY BRUCE
Lenny Bruce je mrtav ali njegov duh živi i dalje
Nikada nije nagrađen Zlatnim globusom, nikada nije stigao do Synanona
Bio je odmetnik, u to nema sumnje
Veći odmetnik no što ste vi ikada bili
Lennyja Brucea više nema
Ali njegov duh živi i dalje
Možda je imao problema, možda neke stvari nije znao riješiti
Ali je nedvojbeno bio zabavan i sigurno je govorio istinu i znao o čemu govori
Nikada nije opljačkao nijednu crkvu i nije odsjekao glavu nijednoj bebi
On je izabrao frajere na visokim položajima i upro svjetlo u njihove krevete
On je sada na nekoj drugoj obali
Oni više nije želio živjeti
Lenny Bruce je mrtav ali on nije počinio bilo kakav zločin
On je samo bio dovoljno pronicljiv i otvorio je poklopac prije vremena
Jednom sam se s njim vozio u taksiju, jedva dva kilometra
Učinilo mi se da je to potrajalo nekoliko mjeseci
Lenny Bruce je otišao dalje
I kao i oni koji su ga ubili nije više tu
Govorili su da je lud zato što nije poštivao pravila igre
On je pametnjakovićima svoga vremena pokazao da nisu ništa drugo doli budale
On su ga obilježili i prikačili mu etiketu kao što to čine s hlačama i košuljama
On je vodio bitku na bojištu na kojemu svaka pobjeda boli
Lenny Bruce je bio sjajan tip
On je bio brat kojega nikad niste imali